Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-589/18 (L. B.)
Odluka donesena 15. 02. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-589/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. februara 2018. godine u predmetu broj AP-589/18, rješavajući zahtjev Ljubice Brković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljubice Brković za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Brković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Aleksandar Popović advokat iz Banja Luke, podnijela je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 018216 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 018216 15 Gž od 22. februara 2017. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje izvršenja u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prnjavoru (u daljnjem testu: Osnovni sud) prema rješenju o izvršenju broj 78 0 Ip 010427 11 od 18. maja 2011. godine, po prijedlogu Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka (sada Addiko Bank a.d. Banja Luka), do okončanja postupka po podnesenoj apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 018216 15 Gž od 22. februara 2017. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, usvojene su žalbe tužene Hypo-Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetužena ili tražilac izvršenja) i umješača na strani tužene „Heta“ d.o.o. Sarajevo i „Bora“ d.o.o. Banja Luka, na način što je presuda Osnovnog suda preinačena i odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi sporazumi o zasnivanju založnih prava zaključeni pred Osnovnim sudom 12. februara 2008. godine i 18. maja 2011. godine (poslovni brojevi sporazuma navedeni u izreci presude) koji su zaključeni između „Dion & Tenix“ d.o.o. Prnjavor i Drage Brkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) s jedne strane i trećetužene s druge strane, te da trećetužena prizna i trpi da se u zemljišnoknjižnim ulošcima (oznake navedene u prvostepenoj presudi) brišu tereti zaloge upisani u C listu pod rednim brojevima 3, 4. i 5. u dijelu od ½ u korist trećetužene.
3. U obrazloženju su ponovljena činjenična utvrđenja iz prvostepene presude i navodi žalbe, te je u vezi s osnovanošću žalbenih navoda i utvrđenja odlučnih činjenica iz osporene presude, istaknuto sljedeće: da je apelantica bila u braku s drugotuženim od 26. marta 1983. godine do 27. aprila 2000. godine; da je pravosnažom presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda broj 780 P 012275 11 P od 29. maja 2013. godine utvrđeno da apelantici po osnovu zajednički stečene imovine u braku sa drugotuženim pripada 1/2 dijela prava svojine na nekretninama čije su oznake navedene u izreci presude; da je apelantica na osnovu te presude upisana kao suvlasnik odnosno suposjednik na navedenim nekretninama sa 1/2 dijela; da je drugotuženi 28. juna 2004. godine zaključio novi brak; da je trećetužena kao davalac kredita sa prvotuženim i drugotuženim kao korisnicima kredita zaključila ugovor o dugoročnom kreditu 6. marta 2007. godine i 6. februara 2008. godine kojim je odobrila novčana sredstva, a kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja, predviđeno je zasnivanje založnog prava na predmetnim nepokretnostima; da je nakon toga zaključeno i niz anexa ugovora (29. januara 2010. godine, 1. marta 2010. godine, 26. aprila 2010. godine i 2. augusta 2010. godine) kojim su precizirane pojedine ugovorne odredbe vezano za vraćanje kredita i rokove plaćanja; da je trećetužena kao hipotekarni povjerilac sa prvotuženim i drugotuženim kao hipotekarnim dužnicima zaključila kod prvostepenog suda sporazume radi uknjižbe založnog prava-hipoteke na predmetnim nekretninama; da je na osnovu navedenih sporazuma Osnovni sud donio rješenja od 23. marta 2007. godine, 12. februara 2008. godine i 18. maja 2011. godine o zasnivanju založnog prava - hipoteke na nekretninama čije su oznake navedene u dispozitivima rješenja pri čemu apelantica nije dala saglasnost za zasnivanje založnog prava na navedenim nekretninama već je saglasnost dala tadašnja i sadašnja supruga drugotuženog 15. marta 2007. godine.
4. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je ocijenio da je imovina navedena u izreci prvostepene presude zajednički stečena imovina u braku apelantice i drugotuženog, da je apelantica suvlasnik založenih nekretnina sa dijelom od 1/2 i primjenom odredbe člana 271. stav 1. i 2. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: PZ) u vezi s odredbom člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje ništavosti sporazuma o zasnivanju založnih prava. Za razliku od navedenog, Okružni sud je ocijenio da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan iz sljedećih razloga. Okružni sud je prije svega naveo sadržaj odredbe člana 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljjem tekstu: ZZK), člana 64. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i sadržaj presude na osnovu priznanja prvostepenog suda broj 78 0 P 012275 11 P od 29. maja 2013. godine (kojom je apelantica postala suvlasnik i suposjednik na ½ nekretnina) čije je pravno dejstvo nastupilo upisom apelantice u zemljišne knjige koja nije bila donesena u vrijeme pokretanja izvršnih postupaka 23. marta 2007. godine, 12. februara 2008. godine i 18. maja 2011. godine. Cijeneći vrijeme zaključenih sporazuma u odnosu na vrijeme razvoda braka (27. april 2000. godine), pokretanje parnice za utvrđivanje bračne tečevine (2011. godine), priznanje zahtjeva i donošenje presude na osnovu priznanja od 29. maja 2013. godine, priznanje tužbenog zahtjeva od strane drugotuženog i prvotužene na ročištu od 30. aprila 2015. godine, Okružni sud je ocijenio da apelantica i drugotuženi imaju zajednički interes za uspjeh apelantice u konkretnoj parnici, s namjerom da se trećetuženoj onemogući da naplati svoja potraživanja po zaključenim ugovorima o kreditu. Osim toga, Okružni sud je naveo nesporne činjenice iz kojih proizilazi da je trećetužena zahtijevala od drugotuženog saglasnost bračnog druga za uknjižbu hipoteke, da se takvo ponašanje trećetužene u zasnivanju obligaciono pravnog odnosa može smatrati ponašanjem po pravnom standardu pažnje dobrog privrednika, da trećetužena nije znala da je drugotuženi ranije bio u braku, da je drugotuženi dostavio saglasnost tadašnje supruge koja je bila dovoljna za zaključenje predmetnih sporazuma, uz povjerenje u upisano pravo u zemljišnoj knjizi. Stoga je zaključeno da ne postoje razlozi zbog kojih bi sporazumi između prvotuženog i drugotuženog sa trećetuženom bili ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO, jer nisu protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.
5. Vrhovni sud je presudom broj 78 0 P 018216 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine reviziju apelantice odbio cijeneći da je drugostepena presuda pravilna. U obrazloženju presude su ponovljena činjenična utvrđenja iz prvostepene presude i odredbe materijalnog prava koje su od strane drugostepenog suda po ocjeni Vrhovnog suda pravilno primijenjene. S tim u vezi je ponovljeno jedno od osnovnih načela zemljišnoknjižnog prava i to načelo sadržano u članu 5. stav
1. ZZK koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornih sporazuma, prema kojem se vlasništvo i druga prava na nekretninama stječu upisom u zemljišne knjige. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelantica nije dokazala postojanje nesavjesnosti na strani trećetužene, budući da je trećetužena u vrijeme zaključenja sporazuma za zasnivanje založnog prava izvršila uvid u zemljišnoknjižno stanje i utvrdila da je drugotuženi upisani vlasnik sa dijelom 1/1, te da ne postoji zabilježba spora ili druge privremene mjere kojom bi se drugotuženom zabranjivalo raspolaganje ili opterećivanje nekretnine, odnosno da ne postoji upisano pravo trećeg, pa ni apelantice. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud pravilno cijenio savjesnost trećetužene koja se prema načelu povjerenja u tačnost upisa pouzdala u pravo isključivog vlasništva drugotuženog, a pored tog i zahtijevala da se pribavi saglasnost supruge drugotuženog kako bi na taj način još više osigurala pravilnost zasnivanja i upisa založnog prava. S druge strane, drugotuženi je nesavjesna stranka jer mu je poznato da založna nekretnina predstavlja zajednički stečenu imovinu u braku sa apelanticom, a ne sa sadašnjom suprugom čija data saglasnost za zasnivanje založnog prava nema nikakvog pravnog značaja. Te bitne činjenice drugotuženi je svjesno i namjerno prećutio trećetuženoj. U takvim okolnostima, pravilno je po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud prednost dao odredbama ZOSPO i ZZK kao “lex specialis” u odnosu na odredbe PZ jer bi u protivnom savjesna treća lica ostala bez adekvatne pravne zaštite zbog nesavjesnosti i zloupotrebe prava drugih učesnika u pravnom poslu.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i s tim u vezi napominje da je u okolnostima konkretnog slučaja prioritet trebalo dati odredbama PZ a ne ZOSPO i ZZK, kako pogrešno smatraju Vrhovni i Okružni sud. S tim u vezi, apelantica je istakla da je u odnosu na njeno neotuđivo pravo svojine na predmetnim nekretninama veće pravo dato trećetuženom kao „savjesnom“ licu koje je pri upisu hipoteke postupalo s pažnjom dobrog privrednika. U pogledu zahtjeva za privremenu mjeru, apelantica je navela da bi joj provođenjem izvršnog postupka po prijedlogu trećetužene mogla biti nanesena nenadoknadiva šteta otuđenjem imovine čime bi bila dovedena u stanje teškog ekonomskog položaja zbog čega je predložila da se privremenom mjerom zabrani provođenje izvršenja do okončanja postupka po podnesenoj apelaciji.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
9. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere kojim apelantica traži da Ustavni sud zabrani provođenje izvršnog postupka koji se po prijedlogu trećetužene kao tražioca izvršenja vodi od 18. maja 2011. godine i koji je zbog okončanja konkretne parnice iz koje su proizašle osporene presude bio u prekidu, do donošenja konačne odluke o apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
10. Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njenih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke Vrhovnog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Ovo osobito imajući u vidu da se donošenje tražene privremene mjere svodi na donošenju odluke o meritumu zahtjeva.
11. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman