Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4723/15 (S. A.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4723/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4723/15, rješavajući apelaciju Seada Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Avdića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 015648 15 Gž od 13. augusta 2015. godine i S1 3 P 015648 14 P od 9. januara 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 21. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 015648 15 Gž od 13. augusta 2015. godine i S1 3 P 015648 14 P od 9. januara 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine - Vijeća ministara - Ministarstva vanjskih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 2, odnosno 4. oktobra 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 24. marta 2014. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja i isplate. Apelant je tužbom tražio da se utvrdi da ima pravo na godišnji odmor za 2013. godinu u trajanju do 30 dana i da mu, shodno tome, tuženi na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2013. godinu isplati iznos od 5.715,40 KM, te na ime otpremnine iznos od 14.384,88 KM, sve sa kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 015648 14 P od 9. januara 2015. godine tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, obavezavši apelanta na naknadu troškova postupka u iznosu od 720,00 KM.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza, u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), Sud BiH je u bitnom utvrdio da je apelant rješenjem tuženog od 18. oktobra 2007. godine imenovan na dužnost savjetnika u Kabinetu ministra tuženog, zatim, da je 1. novembra 2007. godine apelant sa tuženim zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme, najduže do isteka mandata ministra tuženog, kojim je apelant raspoređen na radno mjesto savjetnik u Kabinetu ministra, da je apelant 1. novembra 2007. godine sa Univerzitetom u Tuzli, kao poslodavcem, zaključio aneks ugovora o radu kojim je regulirano da će apelant kod poslodavca raditi sa dijelom radnog vremena u trajanju od 30% dnevno do punog radnog vremena koje kod poslodavca iznosi 40 sati sedmično, zatim, da je apelant odlukom od 28. januara 2010. godine imenovan za vanrednog i opunomoćenog ambasadora BiH u Republici Indiji, da su 20. augusta 2010. godine apelant i tuženi zaključili ugovor o reguliranju međusobnih prava i obaveza, da je 7. augusta 2013. godine Predsjedništvo BiH donijelo odluku o razrješenju apelanta s dužnosti vanrednog i opunomoćenog ambasadora BiH u Republici Indiji, da je apelant sa navedene dužnosti razriješen 21. septembra 2013. godine, zbog isteka mandata, da je apelantu sa tim datumom prestao radni odnos kod tuženog, da je apelant 27. decembra 2013. godine uputio tuženom zahtjev za obračun otpremnine po odlasku u penziju, da je tuženi 10. januara 2014. godine rješenjem odbio zahtjev, te da je Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara žalbu na rješenje odbacilo.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Sud BiH je, imajući u vidu relevantno pravo kojim su sporna pitanja regulirana, zaključio da je zahtjev neosnovan. U vezi s neosnovanošću dijela zahtjeva kojim apelant zahtijeva isplatu naknade na ime (ne) korištenja godišnjeg odmora za 2013. godinu Sud BiH se pozvao na odredbe člana 28. st. (3), (4) i (5) Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), koje propisuju da zaposlenik pismeno obavještava poslodavca o vremenu kada želi koristiti godišnji odmor, najmanje 30 dana prije korištenja godišnjeg odmora (stav 3), da poslodavac odobrava korištenje odmora izdavanjem rješenja o godišnjem odmoru (stav 4), te da vremenski period korištenja godišnjeg odmora odobrava poslodavac (stav 5), pri čemu se taj sud pozvao i na odredbu člana 29. stav (1) istog zakona koja propisuje da se zaposlenik ne može odreći prava na godišnji odmor, niti mu se može uskratiti pravo na korištenje godišnjeg odmora, niti izvršiti isplata naknade umjesto nekorištenja godišnjeg odmora. Sud BiH je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe čl. IX, X i XI Odluke o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora za državne službenike i namještenike u ministarstvima i drugim organima uprave BiH, službama i tijelima i institucijama Vijeća ministara BiH (u daljnjem tekstu: Odluka o načinu korištenja godišnjeg odmora), koje je citirao, te je na temelju relevantnih činjenica konkretnog predmeta i relevantnih propisa zaključio da apelantu ne pripada pravo na godišnji odmor za 2013. godinu u trajanju od 30 dana, niti pravo na isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za navedenu godinu. Sud BiH je na strani 7. obrazloženja naveo dodatne razloge za takav stav, pojasnivši, između ostalog, da apelant tuženom nije dostavio zahtjev za korištenje godišnjeg odmora prije nego što je razriješen sa dužnosti ambasadora u Republici Indiji, zbog čega tuženi apelantu nije ni mogao donijeti rješenje o godišnjem odmoru, što se ne može staviti na teret tuženom, odnosno da u takvim okolnostima posljedice nedostavljanja zahtjeva pogađaju samo apelanta, pri čemu je još navedeno da je tužbeni zahtjev neutemeljen i s obzirom na relevantni zakonski okvir koji ne omogućava isplatu naknade umjesto neiskorištenog godišnjeg odmora.

9. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu otpremnine, Sud BiH se prilikom odlučenja pozvao i citirao odredbe člana 50. stav (4) tačka g) Zakona o radu, zatim, odredbe člana 46. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), te odredbe člana 31. Pravilnika o plaćama, dodacima i naknadama osoblja u diplomatskokonzularnim predstavništvima BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) na osnovu kojih je zaključio da je tužbeni zahtjev i u ovom dijelu neutemeljen. U vezi s neosnovanošću ovog dijela tužbenog zahtjeva, Sud BiH je naveo da je pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine normirano odredbom člana 46. Zakona o plaćama i naknadama koja propisuje dva kumulativna uvjeta za stjecanje prava na otpremninu, i to da se radi o zaposleniku u institucijama BiH, te da zaposleniku radni odnos prestaje zbog stjecanja uvjeta za penziju. U odnosu na navedene uvjete (zaposlenik institucija BiH i prestanak radnog odnosa zbog stjecanja uvjeta za penziju), Sud BiH je, između ostalog, naveo da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, ali da mu radni odnos nije prestao zbog stjecanja uvjeta za penziju, već zbog prestanka mandata, odnosno razrješenja sa dužnosti vanrednog i opunomoćenog ambasadora BiH u Republici Indiji, pa kako je radni odnos apelantu prestao na ovaj način, tuženi nije u obavezi da apelantu isplati otpremninu. Nadalje je Sud BiH pojasnio da pravo na otpremninu predstavlja autonomno pravo koje je ustanovljeno za zaposlenika kojem radni odnos prestaje zbog ostvarivanja prava na penziju, što u konkretnom nije slučaj. Osim toga, kako je pojasnio Sud BiH, apelant tokom postupka nije ponudio niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da je on ostvario pravo na samostalnu starosnu penziju, jer, u smislu odredbe člana

93. ZPP, teret dokazivanja činjenica od kojih zavise osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva je na tužitelju. Sud BiH je, nadalje, pojasnio da je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe ugovora o reguliranju međusobnih prava i obaveza od 20. augusta 2010. godine koji je apelant zaključio sa tuženim kojima je propisano da, ukoliko ambasadoru prestane mandat zbog bilo kog razloga, prestaje mu i radni odnos kod tuženog, koji nema obavezu daljnjeg reguliranja radnopravnog statusa ambasadora, odnosno da ambasador po prestanku mandata pravo na rad i pravo po osnovu rada ostvaruje u instituciji ili preduzeću u kojem je bio u radnom odnosu prije imenovanja na tu dužnost. Shodno tome, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 2. st. (4) i (5) i člana

10. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje propisuju da učesnici u prometu slobodno uređuju obavezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu, prinudnim propisima, te moralu društva. Sud BiH je, također, naveo da, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je apelant u vrijeme imenovanja na dužnost ambasadora bio u radnom odnosu kod Univerziteta u Tuzli, a što proizlazi iz aneksa ugovora o radu od 1. novembra 2007. godine, apelant bi svoje pravo na otpremninu mogao ostvariti kod navedenog poslodavca.

10. Odluku o troškovima postupka Sud BiH je donio na temelju odredaba člana 323. stav (1) i člana 332. ZPP.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 015648 15 Gž od 13. augusta 2015. godine žalbu odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo.

12. Odlučujući o apelantovim žalbenim prigovorima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Sud BiH je sve prigovore ocijenio neutemeljenim prihvativši kao pravilan stav prvostepenog suda.

13. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant rješenjem tuženog od 18. oktobra 2007. godine imenovan na dužnost savjetnika u Kabinetu ministra tuženog, da je apelant odlukom od 28. januara 2010. godine imenovan za ambasadora BiH u Republici Indiji, da je 20. augusta 2010. godine sa tuženim potpisao ugovor o reguliranju međusobnih prava i obaveza, te da je odlukom Predsjedništva BiH od 7. augusta 2013. godine razriješen sa dužnosti ambasadora 21. septembra 2013. godine, istekom mandata.

14. Shodno relevantnom činjeničnom stanju, Sud BiH je naveo da žalba pravilno ukazuje da se zaposlenicima ne može uskratiti pravo na godišnji odmor, kao i da se zaposlenik ne može odreći prava na korištenje godišnjeg odmora, kako je to predviđeno odredbom člana 29. Zakona o radu. Sud BiH je, isto tako, naveo da žalba pravilno ukazuje da se zaposleniku ne može izvršiti isplata naknade umjesto neiskorištenog godišnjeg odmora, pa, shodno navedenom, u situaciji kada poslodavac uskraćuje korištenje godišnjeg odmora zaposleniku, uskraćivanje tog prava predstavlja osnov za naknadu štete, pa kod takvog stanja stvari apelant ne može tražiti utvrđivanje postojanja njegovog prava na godišnji odmor koje mu je zagarantirano zakonom i međunarodnim konvencijama, a pravni interes se može postići kondemnatornom tužbom, jer apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2013. godinu, pa ukoliko krivicom poslodavca zaposleni ne koristi godišnji odmor, zaposlenik ima pravo na naknadu štete. Shodno navedenom, Sud BiH je istakao da apelant tokom postupka nije dokazao da krivicom tuženog nije koristio godišnji odmor, jer je apelant znao da će mu istekom mandata prestati radni odnos, pa je blagovremeno mogao podnijeti zahtjev da, u okviru mandata, odmor iskoristi. Suprotno od navedenog, kako se u obrazloženju kaže, tuženi je kao poslodavac podnošenjem obavijesti od 23. aprila 2013. godine upućene svim diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH da dostave plan korištenja godišnjeg odmora za 2013. godinu najkasnije do 31. maja 2013. godine, omogućio apelantu da ostvari to pravo, jer je apelant, u skladu sa članom 28. stav (3) Zakona o radu, bio dužan da pismeno obavijesti poslodavca o vremenu kada želi da koristi godišnji odmor, najmanje 30 dana prije njegovog korištenja. Imajući u vidu da se apelant tek 27. decembra 2013. godine tuženom obratio zahtjevom za korištenje godišnjeg odmora, a da iz radne knjižice proizlazi da mu je radni odnos kod tuženog zaključen 21. septembra 2013. godine, u takvim okolnostima ne postoji odgovornost tuženog za štetu nastalu po tom osnovu, jer tuženi ni na koji način nije onemogućio apelanta da ostvari to svoje pravo.

15. Potom se Sud BiH pozvao na odredbu člana 46. Zakona o plaćama i naknadama koja propisuje da zaposleni u institucijama BiH imaju pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju. U konkretnom slučaju, kako iz obrazloženja proizlazi, apelant u momentu podnošenja zahtjeva za isplatu otpremnine nije imao status zaposlenika kod tuženog, jer mu je radni odnos prestao odlukom Predsjedništva BiH od 7. augusta 2013. godine kojom je razriješen dužnosti ambasadora sa 21. septembrom 2013. godine, kada mu je prestao radni odnos kod tuženog istekom mandata. Na taj način su apelantu, prema ocjeni Suda BiH, sva prava iz radnog odnosa kod tuženog prestala. Nadalje se Sud BiH pozvao i na odredbu člana 50. stav (4) Zakona o radu shodno kojoj samo zaposlenik ima pravo na otpremninu, a suprotno od žalbenih prigovora, apelant nije dokazao da je na dan podnošenja zahtjeva za isplatu otpremnine, 27. decembra 2013. godine, bio zaposlenik tuženog i da mu je radni odnos kod tuženog prestao ispunjavanjem uvjeta za penzioniranje, što bi bili pravni osnov i obaveza posljednjeg poslodavca da isplati otpremninu. U vezi s tim, još je pojašnjeno da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog prema odredbi člana 71. tačka 1.b) Zakona o radu sa navršenih 65 godina života i 20 godina staža osiguranja ili 40 godina staža osiguranja, već, shodno tački 1.e) iste odredbe, odnosno istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, pa u takvoj situaciji nije primjenjiva odredba člana 104. navedenog zakona.

16. Sud BiH je ocijenio neutemeljenim prigovor kojim apelant ukazuje da prvostepeni sud nije ocijenio relevantnu činjenicu, a to je da je apelant prvi ugovor sa tuženim od 1. novembra 2007. godine zaključio na način da je 70% vremena bio zaposlenik kod tuženog, a 30% na Univerzitetu u Tuzli, jer je taj ugovor zaključen na određeno vrijeme, najduže do isteka mandata ministra vanjskih poslova tuženog, pa u takvoj situaciji nije bitno sa kojim radnim vremenom je ugovoren radni odnos kod tuženog, pri čemu je naglašeno da je apelant imenovanjem na poziciju ambasadora BiH u Republici Indiji i dalje bio u radnom odnosu na Univerzitetu u Tuzli (30% radnog vremena).

17. Zbog svega navedenog, Sud BiH je naglasio da apelant nije spriječen u ostvarivanju prava na otpremninu proisteklu iz rada i pravo na imovinu, pa osporenom presudom nije došlo do povrede prava propisanih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz čl. 5. i 6. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da nije prihvatljiv nijedan od prigovora koje je apelant istakao u žalbi.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Iz navoda apelacije suštinski proizlazi da se apelant poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju. Apelant u apelaciji hronološki opisuje svoj radnopravni status kod tuženog počev od 2007. godine, kada je imenovan za savjetnika ministra tuženog, do imenovanja na poziciju ambasadora BiH u Nju Delhiju, koji je okončan istekom mandata u septembru 2013. godine. Zatim, ističe da je u navedenom periodu bio u tzv. dvojnom radnom odnosu, i to kod tuženog sa 70%, a na Univerzitetu u Tuzli sa 30% radnog vremena, kao i to da mu je radna knjižica bila kod tuženog, pa je zbog nedostavljanja radne knjižice Univerzitetu u Tuzli, iako je to u više navrata traženo od tuženog, Univerzitet u Tuzli apelanta odjavio sa osiguranja, čime mu je prestao dio radnog odnosa na Univerzitetu, i to isključivo zbog činjenice što Univerzitet u Tuzli nije imao u posjedu radnu knjižicu iz čega se može zaključiti da je apelant, zapravo, bio u 100% radnom odnosu kod tuženog koji je svojim ignorantskim stavom onemogućio slanje radne knjižice Univerzitetu kako bi ga ovaj mogao odjaviti sa osiguranja i formalnopravno to unijeti u radnu knjižicu. Prema apelantovoj ocjeni, tuženi je bio obavezan da ga blagovremeno obavijesti o ispunjavanju uvjeta za penziju, zatim, da mu izda rješenje o penzioniranju i to blagovremeno, čime bi se izbjegli veći problemi i čime bi se spriječilo uskraćivanje njegovih elementarnih prava iz radnog odnosa. Apelant smatra da je po prestanku mandata 21. septembra 2013. godine bio u 100% radnom odnosu kod tuženog i da mu, stoga, pripadaju sva prava iz radnog odnosa, uključujući pravo na otpremninu, kao i pravo na godišnji odmor, jer je pravo na godišnji odmor neotuđivo pravo svakog zaposlenika. Ističe još da je tuženi bio upoznat sa njegovim povratkom u BiH i, shodno instrukciji da diplomata u godini na kraju mandata ne koristi odmor na destinaciji, već u zemlji, tuženi mu je stoga trebalo da izda rješenje o godišnjem odmoru. Apelant, također, detaljno iznosi pozadinu cijelog slučaja, tvrdeći da je sve (uskraćivanje prava iz radnog odnosa) posljedica revanšističkog stava prema njemu zbog napuštanja SDP.

b) Odgovor na apelaciju

19. Sud BiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju ponovio stavove koje je iznio u obrazloženjima osporenih presuda iza kojih i dalje stoji predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neutemeljenim, pojasnivši detalje u vezi sa radnopravnim statusom apelanta kod tuženog. U odgovoru je, između ostalog, navedeno da je uvidom u kompletnu dokumentaciju više nego očito da tuženi nije bio posljednji apelantov poslodavac u trenutku prestanka radnog odnosa kod tuženog, jer u momentu razrješenja dužnosti apelanta sa pozicije ambasadora apelantu nije zaključio radnu knjižicu Univerzitet u Tuzli. U vezi sa isplatom naknade na ime nekorištenja godišnjeg odmora, tuženi je naveo da je 24. aprila 2013. godine svim diplomatskim konzularnim predstavništvima dostavio obavijest da dostave plan korištenja godišnjeg odmora za 2013. godine, i to najkasnije 31. maja 2013. godine, što apelant nije učinio u tom roku, a ni do kraja mandata, pa tuženi stoga nije bio u mogućnosti da apelantu izda rješenje o godišnjem odmoru, niti da izvrši uplatu regresa za 2013. godinu. Još je navedeno da je apelant zahtjev za godišnji odmor dostavio 27. decembra 2013. godine, nakon isteka mandata, odnosno nakon odjave apelanta i zaključenja radne knjižice. Još je navedeno da tuženi u ovakvim i sličnim situacijama izdaje uvjerenje o neiskorištenim danima godišnjeg odmora, koje sadrži i informaciju o neisplaćenom regresu, kako bi zaposlenik svoja prava ostvario kod poslodavca kod koga je bio u radnom odnosu prije imenovanja na dužnost kod tuženog. Predloženo je da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o plaćama i naknadama u institucijama u BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12 i 50/12) relevantne odredbe glase:

Član 30. stav 1. a) i p) (Vrste naknada) (1) Ovim zakonom utvrđuju se sljedeće naknade za:

a) godišnji odmor i plaćeno odsustvo

p) otpremninu za odlazak u penziju Član 31.

(Naknada za godišnji odmor i plaćeno odsustvo) Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na naknadu za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog odsustva u visini svoje netoplaće iz prethodnog mjeseca, izuzimajući nagrade.

Član 46.

(Otpremnina za odlazak u penziju) Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih netoplaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih netoplaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini, ako je to za njega povoljnije.

22. U Zakonu o radu u institucijama u BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10 i 32/13), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom regulira se radnopravni status zaposlenika, način i postupak prijema u radni odnos, zaključivanja ugovora o radu između zaposlenika i poslodavca, radno vrijeme, plaće i naknade, odmori i odsustva, zaštita prava iz radnog odnosa, zaključivanje i primjena kolektivnog ugovora, rješavanje sporova između zaposlenika i poslodavca, učešće zaposlenika i sindikata u zaštiti prava zaposlenika, prestanak radnog odnosa, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koje nastaju na osnovu radnopravnog statusa zaposlenika.

Član 28.

1. Godišnji odmor može se koristiti u jednom ili dva dijela.

2. Ako zaposlenik koristi godišnji odmor u dva dijela, prvi dio koristi bez prekida u trajanju od najmanje 10 radnih dana u toku kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne godine.

3. Zaposlenik pismeno obavještava poslodavca o vremenu kada želi koristiti godišnji odmor, najmanje 30 dana prije korištenja godišnjeg odmora.

4. Poslodavac odobrava korištenje odmora, izdavanjem rješenja o godišnjem odmoru. 5. Vremenske periode korištenja godišnjeg odmora odobrava poslodavac.

6. Zaposlenik ima pravo koristiti jedan dan godišnjeg odmora kada god on to želi, uz obavezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegovog korištenja. Član 29.

1. Zaposlenik se ne može odreći prava na godišnji odmor, niti mu se može uskratiti pravo na godišnji odmor, a ne može mu se izvršiti ni isplata naknade umjesto neiskorištenog godišnjeg odmora.

2. Sva pitanja koja se odnose na uslove, kriterije i način korištenja godišnjeg odmora, a koja nisu propisana ovim ili drugim zakonom, bit će propisana odlukom Vijeća ministara za budžetske korisnike, odnosno odlukom poslodavca za ostale zaposlenike.

Član 50. stav 1. tač. g) i i)

1. Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom i aktom poslodavca.

g) otpremninu pri odlasku u penziju;

i) godišnji odmor i plaćeno odsustvo Član 71. stav 1. tačka a) alineja 1. i tačka d)

1. Radni odnos prestaje:

a) po sili zakona:

- kada zaposlenik navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili 40 godina staža osiguranja, nezavisno od godina života - danom donošenja rješenja.

d) istekom roka za koji je zasnovan radni odnos na određeno vrijeme, odnosno istekom ugovora o radu zaključenog na određeno vrijeme.

23. U Odluci o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora za državne službenike i namještenike u ministarstvima i drugim organima uprave BiH, službama, tijelima i institucijama Vijeća ministara BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 27/04) relevantni dijelovi glase: IX Uposleni se ne može odreći prava na godišnji odmor.

Uposlenom se ne može uskratiti pravo na godišnji odmor, niti mu se može izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora.

X Dužina i plan korištenja godišnjeg odmora uposlenih određuje se planom korištenja godišnjih odmora. (….)

U planu se vodi računa o izraženim pismenim željama uposlenih i određuje lice koje će mijenjati uposlenog kada se nalazi na godišnjem odmoru. (….)

XI Na osnovu utvrđenog plana korištenja godišnjeg odmora rukovodilac donosi pojedinačna rješenja o korištenju godišnjeg odmora uposlenih.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 015648 15 Gž od 13. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija presudu Suda BiH tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. U konkretnom slučaju postupak se odnosio na radni spor, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

34. Imajući u vidu raspoložive dokumente, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili razloge za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva budući da se u okolnostima konkretnog slučaja i jasnom zakonskom okviru nisu ispunili uvjeti da se apelantu isplati otpremnina, niti naknada za korištenje godišnjeg odmora za 2013. godine, pri čemu su razmotrene sve okolnosti bitne za odlučenje. Naime, u vezi sa isplatom otpremnine, redovni sudovi su, prije svega, imali u vidu da apelantu radni odnos nije prestao po sili zakona, zbog ispunjavanja uvjeta za penziju, već istekom mandata na dužnosti ambasadora BiH u Republici Indiji, pri čemu je, također, utvrđeno da tuženi, suprotno apelacionim tvrdnjama, nije bio posljednji apelantov poslodavac. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi pitanje apelantovog prava na godišnji odmor, odnosno isplate naknade na ime korištenja godišnjeg odmora detaljno razmotrili pojasnivši da relevantni zakonski okvir nikome ne uskraćuje pravo na godišnji odmor, niti pruža pravo na isplatu naknade umjesto nekorištenja godišnjeg odmora, a da tuženi nije ni mogao donijeti rješenje o korištenju godišnjeg odmora u situaciji kada se apelant, u skladu sa zakonskim okvirom, nije pismeno izjasnio kada će koristiti godišnji odmor. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant ove prigovore iznio krajem 2013. godine, kada mu je radni odnos kod tuženog već bio prestao istekom mandata. Imajući u vidu sve navedeno u kontekstu sadržaja relevantnih odredaba materijalnog prava na koje se Sud BiH pozvao, Ustavni sud apelacione prigovore u vezi s proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu, Zakona o plaćama i naknadama i Odluke o korištenju godišnjeg odmora smatra neutemeljenim. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir prigovore koje apelant iznosi u apelaciji, ali da oni, odnosno činjenice koje apelant iznosi, a koje su suprotne onima iz raspoloživih dokumenata, u okolnostima konkretnog slučaja u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

36. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ovi prigovori ostali bez obrazloženja, te da se, u suštini, vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio u kontekstu prigovora u vezi sa kršenjem prava na pravilno suđenje, pa zbog istih razloga, smatra da je pozivanje na kršenje navedenih prava neosnovano.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da je Sud BiH prilikom odlučenja proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava na apelantovu štetu, pri čemu su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4723/15 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio