Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/17 (L. H.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2603/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2603/17, rješavajući apelaciju Ljubice Horvat, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljubica Horvat protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 097278 17 Už od 19. aprila 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Horvat (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnijela je 21. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 097278 17 Už od 19. april 2017. godine. Osporenom konačnom presudom odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tužene (Apelacione komisije, Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) od 12. aprila 2016. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantičina žalba podnesena protiv rješenja Gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 16. februara 2016. godine kojim je odbijen apelantičin zahtjev za isplatu otpremnine.
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da, u konkretnom slučaju, među strankama nije sporno da je apelantici sporazumno prestao radni odnos u Direkciji za finansije Brčko distrikta i da joj je rješenjem Federalnog zavoda za PIO priznato pravo na "prijevremenu" starosnu penziju prema odredbama člana 137. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Međutim, Apelacioni sud je istakao da je u ovom upravnom sporu ključno utvrditi da li apelantica i u tom slučaju, dakle u slučaju sporazumnog prestanka radnog odnosa zbog ispunjavanja uslova za "prijevremenu" penziju, ima pravo na otpremninu i primjenom kojeg materijalnog propisa se ima riješiti ova upravna stvar (Zakon o državnoj službi u organima javne uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ili Zakon o plaćama zaposlenih u organima uprave u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi i Zakon o plaćama). S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je Zakon o državnoj službi poseban zakon (“lex specialis”) za radno-pravni status državnih službenika, javnih službenika i namještenika zaposlenih u organima javne uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Naime, ovo iz razloga što su zakonskim odredbama člana 6. taksativno navedena sva prava iz radnog odnosa službenika odnosno namještenika, a jedno od tih prava jeste i pravo na otpremninu propisano u stav 1. tačka i) navedenog člana. Apelacioni sud je naveo da prema toj zakonskoj odredbi, službenik, odnosno namještenik ima pravo na otpremninu, između ostalog, u slučaju prestanka radnog odnosa po sili zakona zbog ispunjavanja uslova za "redovnu" starosnu penziju propisanu u članu 120. stav 1. tačka b) tj. kada navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja ili 40 godina staža osiguranja bez obzira na godine života. Dakle, Apelacioni sud je zaključio da, suprotno apelantičinim žalbenim navodima, navedena zakonska odredba ne propisuje izuzetak od osnovnog pravila, odnosno ne propisuje pravo službenika odnosno namještenika na otpremninu i u slučaju sporazumnog prestanka radnog odnosa zbog ispunjavanja uslova za "prijevremenu" starosnu penziju.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica smatra da joj je povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo svojim arbitrarnim pozivanjem na Zakon o državnoj službi kao lex specialis u odnosu na Zakon o plaćama i naknadama i na taj način joj uskratili pravo na otpremninu. Osim toga, apelantica je navela da joj je pravo na otpremninu uskraćeno iz razloga što je otišla u prijevremenu penziju, a koju je ostvarila kao osoba ženskog spola, navodeći da je na taj način došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav(4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman