Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4600/17 (G. K.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4600/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4600/17, rješavajući apelaciju Gordane Kobas, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gordana Kobas protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013921 15 Uvp od 24. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Kobas (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013921 15 Uvp od 24. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantici priznato pravo na starosnu penziju počev od 19. februara 2010. godine u određenom novčanom iznosu (sve bliže opisano u izreci prvostepenog upravnog akta).
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je između stranaka sporna činjenica koja se odnosi na datum ostvarivanja prava na penziju, odnosno datum početka isplate penzije. Naime, da apelantica smatra da joj to pravo pripada od podnošenja ranijeg zahtjeva od 1. septembra 2009. godine, jer je tada navršila 35 godina staža osiguranja, što je uslov za ostvarivanje prava. Međutim, da tuženi navodi da je o zahtjevu od 1. septembra 2009. godine, odlučeno pravosnažnim rješenjem tako što je isti odbijen, jer apelantica u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja rješenja nije ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, te da je nakon regulisanja statusa kod Zavoda i naknadno ostvarenog staža, podnijela novi zahtjev i da joj je po tom zahtjevu priznato pravo na penziju od dana kada su ispunjeni uslovi za ostvarivanje traženog prava. Vrhovni sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je raniji zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju odbijen rješenjem od 15. decembra 2009. godine, koje je postalo pravosnažno, uz obrazloženje da u vrijeme donošenja rješenja nije ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Prema tome, da s obzirom da je raniji zahtjev pravosnažno odbijen, da se o istom nije moglo ponovo odlučivati, pa da je početak ostvarivanja prava na penziju pravilno određen od dana podnošenja novog zahtjeva za ostvarivanje prava, u skladu sa članom 167. stav 1. i 2., u vezi sa članom 165. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Zatim, da nisu osnovani prigovori da utvrđeni penzijski osnov za određivanje starosne penzije apelantici nije pravilno izračunat. Naime, da je u prvostepenoj presudi pravilno ocijenjeno da je penzijski osnov određen u skladu sa odredbama članova 77. do 86. Zakona o PIO, na osnovu ostvarenih primanja apelantice prema podacima iz matične evidencije tuženog i da su na primanja pravilno primijenjeni koeficijenti za valorizaciju određeni Odlukom o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju plata za 2010. godinu, te da je visina penzije određena u skladu sa članom 88. Zakona o PIO. Vrhovni sud je istakao, da o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja tuženi rješava na osnovu podataka unesenih u matičnu evidenciju, saglasno članu 166. stav 1. Zakona o PIO i da je penzijski osnov za određivanje starosne penzije određen na osnovu ostvarenih primanja apelantice prema podacima iz matične evidencije tuženog, koje utvrđenje apelantica argumentovano nije osporila. Prema tome, da su bez značaja za odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari apelantičini navodi da u presudi nije obrazloženo zašto su u matičnoj evidenciji mimo ovlaštenja utvrđenih zakonom plate apelantice za 1997., 1998., 2002., 2004., 2005., i 2008. godinu evidentirane u iznosima manjim od 50% prosječne plate za te godine i da nije obrazloženo zašto su nadležna tijela države u predmetnom slučaju propustila da naplate doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na najniže osnovice utvrđene zakonom, tj. na osnovice od prosječne plate u Republici Srpskoj za te godine. Naglašeno je da se unošenje podataka o ostvarenim primanjima i uplaćenim doprinosima u matičnu evidenciju osiguranika i naknadna izmjena tih podataka, vrši u posebnom postupku, zbog čega da se navedeni prigovori osnovano ne mogu isticati u postupku ostvarivanja prava na penziju. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da je pogrešno zaključeno da joj ne pripada pravo na penziju od 1. septembra 2009. godine, jer je tad ispunila uslove za ostvarivanje starosne penzije, te da joj nije pravilno određena visina penzije. Apelantica takođe navodi da je predmetni spor pokrenut prije više od osam godina i da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu apelantičinih navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da se apelantica prije podnošenja ove apelacije, 6. maja 2015. godine, obratila Ustavnom sudu sa apelacijom zbog dužine trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2256/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2256/15 od 18. jula 2017. godine; dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je usvojio apelantičinu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodio pred Vrhovnim sudom povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 013921 14 U od 9. aprila 2015. godine. Slijedom toga, Ustavni sud je naložio Vladi Republike Srpske da isplati apelantici iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. S obzirom na to, te imajući u vidu da je postupak pred Vrhovnim sudom okončan u roku od mjesec dana od donošenja odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su ovi apelantičini navodi očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman