Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4612/17 (I. Ž., A. I., J. P. i D. P.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Mjera obezbjeđenja
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4612/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4612/17, rješavajući apelaciju Igora Žunića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Igor Žunić, Aleksandro Ilić, Jovan Pejin i Denis Pijetlović protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 052244 17 Mož od 22.
avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Igor Žunić, Aleksandro Ilić, Jovan Pejin i Denis Pijetlović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dervente, koje zastupa Nada Nović, advokat iz Dervente, podnijeli su 4. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 052244 17 Mož od 22. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, određena je sudska mjera obezbjeđenja radi obezbjeđenja potraživanja predlagača obezbjeđenja (Z. S. i S. S.), tako što se zabranjuje apelantima da otuđe, opterete ili na drugi način raspolažu stambeno-poslovnim objektom u izgradnji na određenim parcelama (bliže opisano u izreci prvostepene odluke).
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da su predlagači obezbjeđenja, kao tužioci, podnijeli tužbu radi naknade materijalne štete protiv apelanata, kao tuženih. Nadalje, da predlagači obezbjeđenja navode, da su rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje Banja Luka poništeni lokacijski uslovi za izgradnju stambeno poslovnog objekta koji su apelanti, kao posjednici i suvlasnici na predmetnoj nekretnini, započeli i djelimično izgradili suprotno važećim Regulacionom planu. Zatim, da je opština Derventa donijela rješenje kojim je usvojen zahtjev I apelanta, te je odloženo izvršenje navedenog drugostepenog rješenja u vezi obaveze da se donesu novi lokacijski uslovi. Takođe da su predlagači obezbjeđenja naveli, da kontrolni i inspekcijski organi ništa ne poduzimaju da se radovi na objektu zaustave, a koji radovi bi znatno povećali štetu na stambeno-poslovnom objektu, te da bi u slučaju otuđenja, opterećenja ili na drugi način raspolaganjem sa spornim nekretninama moglo štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja, pa da stoga predlažu određivanje sudske mjere obezbjeđenja. Prvostepeni sud je ukazao, da je odredbom člana 269. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se mjera obezbjeđenja može odrediti: ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatno postojanje potraživanje ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja, ako drugačije zakonom nije određeno. Naime, da je prema navedenoj zakonskoj odredbi potrebno da su kumulativno ispunjena oba uslova da bi se mjera obezbjeđenja mogla odrediti. Prvostepeni sud je ocijenio da su predlagači obezbjeđenja učinili vjerovatnim svoje potraživanje prema apelantima, obzirom da su apelanti na predmetnim nekretninama, započeli izgradnju novog objekta (koja u to vrijeme nije bila bespravna). Zatim, da su u međuvremenu poništeni lokacijski uslovi Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Derventa, koji lokacijski uslovi su osnov za izdavanje građevinske dozvole, te da je nepravosnažnim rješenjem Opštine Derventa, apelantima poništena izdata građevinska dozvola za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na predmetnim nekretninama. Prema tome, da postoji opasnost za promjenu postojećeg stanja stvari, da bi bez takve mjere obezbjeđenja apelanti mogli spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanje promjenom titulara na predmetnim nekretninama. Prvostepeni sud je ocijenio da imajući u vidu navode predlagača obezbjeđenja da im je uslijed izgradnje predmetnog objekta prouzrokovana trajna šteta zbog zasijenčenosti njihovog stambeno-poslovnog objekta, da su ispunjeni zakonski uslovi da mjera obezbjeđenja bude određena u dijelu koji se odnosi na zabranu apelantima da otuđe, opterete ili na drugi način raspolažu predmetnim stambeno-poslovnim objektom u izgradnji. Nadalje, prvostepeni sud nije usvojio prijedlog apelanata da se odredi, u konkretnom slučaju, jemstvo za štetu koja bi mogla nastati apelantima, obzirom da polaganje jemstva nije uslov koji mora biti ispunjen da bi se odredila mjera obezbjeđenja, te posebno jer apelanti nisu identifikovali koju, odnosno, kakvu bi štetu pretrpili, pa sud nije našao, da bi mogla nastati šteta određivanjem i sprovođenjem navedene mjere obezbjeđenja.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, pravilno zaključio da su predlagači obezbjeđenja učinili vjerovatnim svoje potraživanje kao i da postoji opasnost za promjenu postojećeg stanja stvari, tj. da bi bez mjere obezbjeđenja apelanti mogli spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja promjenom titulara na predmetnim nekretninama, te da suprotni žalbeni prigovori apelanata nemaju uporišta u sadržini spisa predmeta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZPP koje regulišu institut sudskih mjera obezbjeđenja, te da je donesena mjera obezbjeđenja koja se u konkretnom slučaju nije mogla donijeti, jer donesenom mjerom nije obezbjeđeno potraživanje tužioca iz tužbe, koja je podnesena radi novčanog potraživanja, nego je obezbjeđeno neko potraživanje koje tužbom i tužbenim zahtjevom nije traženo. Apelanti takođe navode da se jemstvo mora odrediti čim to protivnik obezbjeđenja predloži, a da je sud odbio njihov zahtjev kojim su tražili davanje jemstva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman