Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4678/17 (ZZ "Brka" Brčko)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4678/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4678/17, rješavajući apelaciju ZZ "Brka" Brčko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ZZ "Brka" Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 096376 17 Už 2 od 8. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZZ "Brka" Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 9. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 096376 17 Už 2 od 8. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za podsticaj u poljoprivrednoj proizvodnji za 2012. godinu.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, prema uputama iz rješenja Apelacionog suda od 9. januara 2017. godine, bio dužan utvrditi da li je apelant, sa materijalnom dokumentacijom koju je priložio uz zahtjev za dodjelu podsticaja, dokazao da ispunjava sve uslove za dodjelu podsticaja za unapređenje poljoprivredne proizvodnje u 2012. godini propisane Pravilnikom o načinu i uslovima za podsticaj u poljoprivrednoj proizvodnji za 2012. godinu (u daljnjem tekstu: Pravilnik). S tim u vezi je ukazano da je u upravnom postupku koji je prethodio konkretnom upravnom sporu bilo sporno da li apelant ispunjava uslov propisan odredbom člana 9. stav 1. tačka a) alineja 5) Pravilnika, odnosno da li Ugovor o zakupu od 30. oktobra 2003. godine na koji se poziva, predstavlja, u smislu odredbi tog Pravilnika, valjan dokaz o pravu korištenja poljoprivrednog zemljišta na kojem je prijavio podsticaj. Apelacioni sud je istakao da kako iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da je Brčko distrikt BiH vlasnik predmetnog poljoprivrednog zemljišta (koje je apelant naveo u svom zahtjevu za dodjelu podsticaja), da je prvostepeni sud navedenu odredbu Pravilnika doveo u vezu sa odredbom člana 56. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Brčko distrikta BiH. Naime, da je prema Pravilniku ugovor o zakupu jedan od dokaza o pravu korištenja zemljišta, a prema navedenoj zakonskoj odredbi, poljoprivrednim zemljištem koje je u vlasništvu Distrikta, raspolaže Brčko distrikt BiH na osnovama posebnih propisa o raspolaganju nekretninama. Prema tome da je, a suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud u ponovnom postupku postupio u skladu sa uputama iz rješenja tog suda od 9. januara 2017. godine, jer je (pozivajući se na presude parničnog suda) naveo da na osnovu Ugovora o zakupu od 30. oktobra 2003. godine apelant mora platiti zakupninu ZZ „Ratar”. Takođe, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je predmetni ugovor o zakupu (kao jedan od dokaza koji je apelant priložio uz zahtjev za dodjelu podsticaja) cijenio sa aspekta odredbe člana 56. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Brčko distrikta BiH. Apelacioni sud je istakao da davanje u zakup poljoprivrednog zemljišta koje je u vlasništvu Brčko distrikta BiH predstavlja jednu od radnji raspolaganja tim zemljištem, na čije preduzimanje je saglasno citiranoj zakonskoj odredbi ovlašten isključivo vlasnik, tj. Brčko distrikt BiH. Prema tome, a kako je apelant uz zahtjev za dodjelu podsticaja, kao dokaz o pravu korištenja poljoprivrednog zemljišta, dostavio Ugovor o zakupu od 30. oktobra 2003. godine zaključen sa zakupodavcem ZZ „Ratar”, koji nije vlasnik nego posjednik, Apelacioni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da navedeni ugovor o zakupu, u smislu odredbe člana 9. stav 1. tačka a) alineja 5) Pravilnika, ne predstavlja valjan dokaz o pravu korištenja zemljišta za potrebe ostvarivanja prava na podsticaj za poljoprivrednu proizvodnju, zbog čega je pravilno odbio tužbu kao neosnovanu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio, kao i u toku predmetnog upravnog postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da prvostepeni sud nije postupio po uputama koje mu je dao Apelacioni sud ranijim odlukama, te da nije jasno zašto je Apelacioni sud promijenio mišljenje. Apelant smatra da je ispunio uslove za dobivanja podsticaja propisane Pravilnikom. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4678/17 (ZZ "Brka" Brčko) | Sudska praksa | Aktio