Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4942/17 (D. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4942/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4942/17, rješavajući apelaciju Dragana Milovanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Milovanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 022252 17 Gž od 5. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Milovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, podnio je 25. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 022252 17 Gž od 5. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom apelant je obavezan da tužiocu (AD Zvornik stan Zvornik) na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je apelant podnošenjem mjenice na naplatu i naplatom iznosa od 30.844,21 KM, neosnovano se obogatio za iznos od 14.283,38 KM za koji iznos je osiromašen tužilac, slijedom čega tužiocu pripada pravo da traži vraćanje više isplaćenog iznosa duga shodno odredbi člana 212. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud provedenim dokazima pravilno utvrdio da je tužilac apelantu, prema priloženoj materijalnoj dokumentaciji i nalazu vještaka finansijske struke, bio dužan ukupno 30.844,21 KM, odnosno da je do aktiviranja mjenice od strane apelanta dug tužioca iznosio samo 14.283,38 KM. S tim u vezi, Okružni sud je ocjenio da je prvostepeni sud na tako utvrđeno činjenično stanje primjenom odredbe člana 210. u vezi sa članom 212. ZOO pravilno sudio kada je obavezao apelanta da plati dug u dosuđenom iznosu, jer nije postojao pravni osnov za isplatu duga ranije utvrđenog na iznos od 30.844,21 KM, u vrijeme kada je aktivirana mjenica. Naime, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, došlo do pravno neosnovanog obogaćenja kao izvora obligacionopravnih odnosa jer postoji međusobna veza između umanjenja i povećanja imovine dvaju lica, odnosno da je imovina apelanta uvećana na račun imovine tužioca. Okružni sud je ukazao da iz navedenih razloga smatra da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta kojima se ukazuje na nedostatak u pogledu vještačenja, odnosno da je nalaz vještaka urađen na štetu apelanta, jer je on novac pozajmljivao tužiocu sa kamatom, a vještak nije obračunao iznos kamata na glavni dug. Okružni sud je ukazao da iz spisa predmeta prvostepenog suda proizilazi da je apelant predložio vještačenje po vještaku ekonomske struke na okolnosti da on tužiocu ništa ne duguje, a kada je vještak utvrdio da je do aktiviranja mjenice plaćen određeni iznos apelantu, tek tada je apelant tražio da se obračuna zakonska zatezna kamata (prvostepeni sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da vještak utvrdi iznos kamate na dug tužioca, jer nije istakao protivtužbeni zahtjev radi utvrđivanja iznosa kamata). Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao docnju tužioca kao povjerioca, jer iz dokaza u predmetu spisa nije utvrđeno u kojem vremenskom periodu je tužilac trebao da plati dug apelantu. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da vještaci nisu ni imali dokaz od kog vremena bi trebalo računati kamatu, pogotovo kada se ima u vidu kada je mjenica aktivirana od strane apelanta. S obzirom na navedenom, Okružni sud je ocijenio da prvostepeni sud osnovano nalazi, da je aktiviranje mjenice u vremenskom periodu i na način kako je to učinio apelant, suprotno načelu savjesnosti i poštenja u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, u sušini, osporava vještačenje koje je izvedeno u prvostepenom postupku. Takođe, apelant smatra da je prvostepeni sud bez ikakvog pravnog i činjeničnog razloga odbio prijedlog apelanta da se vještaci ekonomske struke izjasne o tome koliko u konačnom obračunu na tužiteljev glavni dug (apelantu) pripada ukupan iznos ugovorne i zakonske kamate.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude (koji se odnose na odbijanje prijedloga za provođenje vještačenja radi utvrđenja visine kamate na glavni dug), a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman