Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4443/17 (Z. V.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4443/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4443/17, rješavajući apelaciju Zorana Vukajlovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Vukajlović protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 195901 16 Gž od 9. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Vukajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banjaluke, podnio je 26. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 195901 17 Rev od 21. septembra 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 195901 16 Gž od 9. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2703/17 od 7. septembra 2017. godine, konstatuje se da je presuda Okružnog suda od 9. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, presudom Okružnog suda uvažena je apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda na način da je utvrđeno da je Ugovor o zakupu od 31. marta 2009. godine zaključen između apelanta, kao zakupodavca i tužene J. G., kao zakupca raskinut, te je obavezana tužena da preda apelantu zemljište (preciznije označeno u izreci drugostepene odluke) slobodno od lica i stvari, kao i da isplati dug apelantu na ime neisplaćenih zakupnina za period od 1. januara 2012. godine do 31. maja 2014. godine, umjesto do predaje u posjed, u iznosu od 5.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. jula 2014. godine, umjesto za svaki neisplaćeni obrok od prvog do petog u mjesecu za prethodni mjesec.
2. U obrazloženju osporene konačne odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je predmetni ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme (od 1. maja 2009. do 1. maja 2014. godine) sa otkaznim rokom od 30 dana od dana uručenja otkaza u pismenom obliku. Okružni sud je naveo da je tuženoj istekao ugovor o zakupu 1. maja 2014. godine, dakle istekom roka na koji je zaključen, odnosno 23. juna 2014. godine istekom otkaznog roka od 30 dana od dana prijema otkaza 23. maja 2014. godine, slijedom čega je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se nisu ispunili uslovi za raskid ugovora o zakupu. Takođe, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 595. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme prestaje samim protekom vremena na koje je zaključen. Pored toga, Okružni sud je naveo da se ne mogu primijeniti odredbe člana 596. ZOO iz razloga što se apelant po proteku vremena za koje je ugovor bio zaključen protivio da tužena produži da upotrebljava stvar, dakle u konkretnom slučaju nije došlo do zaključenja novog ugovora o zakupu, jer je tužena i pored priznanja da je primila otkaz ugovora o zakupu nastavila da samovoljno koristi predmet zakupa. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je ugovorom o zakupu ugovorena zakupnina u mjesečnom iznosu od 100,00 KM, ali je izvedenim materijalnim dokazima (potvrda o izvršenim uplatama zakupnine koje su potpisale obje ugovorne strane i što nije sporno među strankama) tužena dokazala tačnost apelantove tvrdnje da su se usmeno dogovorili da zakupnina prvo iznosi 250,00 KM mjesečno (tužena platila apelantu za period od 1. januara do 30. juna 2010. godine iznos od 1.500,00 KM, a nakon toga za period od 1. jula 2010. godine do 31. decembra 2011. godine plaćala mjesečni iznos od 200,00 KM, odnosno ukupan iznos od 3.600,00 KM). Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je valjalo obavezati tuženu da isplati apelantu dug na ime zakupnine do raskida ugovora u iznosu od 5.800,00 KM za period od 1. januara 2012. godine do 31. maja 2014. godine, dok je odbijen apelantov zahtjev za isplatu duga na ime zakupnine do predaje u posjed. Pored toga, Okružni sud je ukazao da apelant ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos duga u skladu sa odredbama člana 277. u vezi sa članom 324. stav 2. ZOO od podnošenja tužbe (22. jul 2014. godine) jer dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 279. stav 3. ZOO propisano da na povremena dospjela novčana davanja, kakva su zakupnina, teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, pa je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate od dospjelosti svake pojedinačne zakupnine.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant iskazuje nezadovoljstvo u pogledu odluke drugostepenog suda u odnosu na dosuđeni dug na ime zakupnine do 31. maja 2014. godine, te u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu. Apelant, u suštini, smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman