Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4430/15 (M. M. iz Višegrada)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Miješanje u privatni život
- Građanski postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Kleveta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4430/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4430/15, rješavajući apelaciju Marinka Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Markovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 026434 14 Gž od 30. decembra 2014. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 026434 13 P od 17. oktobra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Marković iz Višegrada (u daljnjem tekstu: apelanti), kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 28. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 026434 14 Gž od 30. decembra 2014. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 026434 13 P od 17. oktobra 2014. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 P 026434 13 P od 17. oktobra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 91 0 P 026434 14 Gž od 30. decembra 2014. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev protiv ID „Ringier Axel Springer“ d.o.o. iz Beograda (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 2.000 KM na ime naknade štete zbog klevete, sa kamatama i troškovima postupka. Apelant je u tužbi naveo da je tuženi, u maju i junu 2013. godine, na web site-u čiji je uređivač, objavio naslove „ Arkan spriječio maturante da prošetaju 'Andrić-gradom'“ i „Profesori zabranili maturantima ulazak u 'Andrić-grad'“, te da je na taj način identifikovao javnosti apelanta kao osobu koja je spriječila maturante da uđu u Andrić-grad „u interesu i po direktivama lokalne politike koja ne podržava Andrić-grad“.
3. U obrazloženjima osporenih presuda, sudovi su naveli da, prema članu 6. Zakona o zaštiti od klevete, navodi koji su izneseni u navedenim tekstovima ne predstavljaju iznošenje činjenica, već izražavanje mišljenja, odnosno vrijednosne sudove čija se istinitost ne može dokazivati. Naročito, drugostepeni sud je istakao da iz spisa proizlazi da je izražavanje tuženog bilo „u suštini istinito što ukazuje zapisnik sa sjednice nastavničkog vijeća na kojoj je [apelant] bio protiv odlaska maturanata u 'Andrić-grad' kao dijelom maturantske šetnje.“ Također, drugostepeni sud je potvrdio i stavove iz prvostepene presude prema kojima formulacije iz spornih članaka predstavljaju vrijednosne sudove „odnosno izražavanje mišljenja o tužiocima i odnosima u lokalnoj zajednici, te stoga ne sadrži činjenične navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazivati.“ Osim toga, drugostepeni sud je prihvatio i zaključak prvostepenog suda da se „predmet spornog saopštavanja ne tiče privatnog života [apelanta], već je u saopštenju bila djelatnost tužilaca kao javnih radnika odnosno njih kao prosvetnih radnika.“
4. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da sporna izražavanja predstavljaju iznošenje činjenica a ne vrijednosne sudove, kako su to utvrdili redovni sudovi. Apelant smatra da iz dokaza koje su izvedeni tokom postupka, proizlazi da je u spornim izražavanjima iznesena i prenesena tvrdnja, a nikako mišljenje ili vrijednosni sud. Da se radi o činjenicama, kako dalje navodi, upućuje i podatak da je nadležno Ministarstvo izvršilo inspekcijski nadzor u kom postupku je utvrđeno da je izneseno izražavanje neistinito, o čemu je sačinjen zapisnik u kojem je navedeno da je na sjednici nastavničkog vijeća dogovorena ruta tradicionalna šetnja 67 generacije maturanata koja nije obuhvatila posjetu Andrić-gradu. Sadržaj i priroda vijesti odnosno prenošenje vijesti o događaju u okolnostima konkretnog slučaja, kako dalje navodi, ne čini prenošenje mišljenja odnosno „ne čini izraženo mišljenje, niti prenošenje vijesti razumnim“, što bi shodno odredbama člana 6. Zakona o zaštiti od klevete bio izuzetak od odgovornosti. Neistine koje su iznesene u spornim izražavanjima, prema apelantovom mišljenju, narušile su njegov ugled i čast, a „proizvele su i negativne reakcije građanstva i javnosti, tako da je apelant bio izložen verbalnim uvredama od strane javnosti“. U odnosu na tvrdnje da se u konkretnom slučaju ne radi o vrijednosnim sudovima, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP-4220/11, AP-4226/11, AP-5039/11 i AP-3870/11 koje su, prema njegovoj ocjeni, primjenljive u konkretnom slučaju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije ukazuje da je o istim činjeničnim i pravnim pitanjima već odlučivao u predmetima u kojima je isti apelant, zajedno sa Željkom Arsićem, podnio apelacije protiv presuda kojima su odbijeni njihovi istovjetni tužbeni zahtjevi protiv drugih tuženih. U odnosu na te apelacije, Ustavni sud je donio odluke br. AP-3858/15, AP-4431/15, AP-4432/15 i AP-18/16 (sve donesene 31. januara 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), kojima je odbio ove apelacije kao neosnovane. U vezi s tim, Ustavni sud je najprije zaključio da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, zbog čega je, slijedeći praksu Evropskog suda, ispitao da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantima novčane satisfakcije za izražavanje u smislu člana 8. Evropske konvencije(vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4431/15, tačka 32. sa daljnjim referencama). U analizi tog pitanja, Ustavni sud je u svim navedenim odlukama zaključio da su navodi apelanata „[s] obzirom na navode kojima su apelanti kao profesori srednje škole u maloj sredini široj javnosti predstavljeni kao osobe koje su spriječile maturante da u sklopu maturalne šetnje posjete Andrić-grad, što se pretvorilo u svojevrstan skandal sa političkim konotacijama [...] dostigli 'određen stepen težine' za primjenu člana 8. Evropske konvencije.“ Dalje, Ustavni sud je zaključio da je osporenim presudama došlo do „miješanja“ u pravo apelanta na ugled iz člana 8. Evropske konvencije, te da je to miješanje bilo zakonito i imalo legitiman cilj (idem, tač. 33-43). Također, Ustavni sud je u daljnjoj analizi zaključio da je miješanje u pravo apelanata na poštovanje ugleda, u okolnostima konkretnog slučaja, bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da osporenim presudama nije bio stavljen pretjeran teret na apelante i da su redovni sudovi, u balansiranju prava na ugled apelanta i prava tuženog na slobodu izražavanja, postigli razumnu ravnotežu između prava apelanata na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja (idem, tač. 44-48). Zbog svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da nije prekršeno pravo apelanata iz člana 8. Evropske konvencije.
8. Također, u navedenim odlukama Ustavni sud je ispitao i navode o kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i te navode odbio kao neosnovane. U vezi s tim, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u kojem su apelanti imali mogućnost da iznesu sve dokaze i argumente u pogledu dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, da presude imaju dovoljna i relevantna obrazloženja, te da se ne može zaključiti da su odlučivali proizvoljno, kao i da praksa Ustavnog suda na koju su se apelanti pozvali u apelaciji, u okolnostima tog slučaja, nije primjenljiva (ibid, tač. 54-57).
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u odlukama br. AP-3858/15, AP-4431/15, AP-4432/15 i AP-18/16 u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se, umjesto posebnog obrazloženja u pogledu apelantovih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. S obzirom na navedeno, te na konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman