Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4864/17 (D. V.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4864/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4864/17, rješavajući apelaciju Dobrile Vignjević, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dobrila Vignjević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 028864 17 U od 11. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dobrila Vignjević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Tupajić-Škiljević, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijela je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: kantonalni sud) broj 09 0 U 028864 17 U od 11. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantičina majka, koja je umrla 28. maja 2001. godine, da je za vrijeme svoga života podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana, te da je apelantica, iza smrti majke, nastavila postupak povrata u posjed predmetnog stana, navodeći da traži povrat kao član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, svoje majke. Nadalje, da iz pismene dokumentacije spisa predmeta proizlazi da je apelantica od 1981. godine, prijavljena sa adresom prebivališta i boravišta na adresi predmetnog stana, da je po Popisu stanovništva iz 1991. godine, bila evidentirana na adresi predmetnog stana, sa koje adrese je popisana i u Opći birački spisak. Zatim, da se lični dokumenti njenog muža, sa kojim se vjenčala 1986. godine, kao i njihove zajedničke kćerke, odnose na adresu stana roditelja njenog muža. Takođe, da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelantičina sestra živjela u Njemačkoj, kod koje je apelantičina majka odlazila u zimskom periodu i boravila dva do tri mjeseca, te da je njena majka izdavala predmetni stan podstanarima. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, propisano da nosilac stanarskog prava na stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povrat u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Cijeneći navedene činjenice, Kantonalni sud je došao do zaključka da je apelantica do momenta udaje, bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, a da je nakon udaje izgubila taj status, jer je prestala da trajno živi i stanuje u predmetnom stanu sa svojom majkom. Naime, da iz iskaza apelantičinog supruga proizlazi da je nakon udaje apelantica 2/3 vremena provodila kod majke, zbog čega se ne može zaključiti da je postojala kontinuirana trajna ekonomska zajednica života apelantice sa nosiocem stanarskog prava, te da isto proizlazi i iz iskaza apelantice, koja je izjavila da je često boravila kod majke, ali je živjela i kod supruga. Zatim, da iz iskaza svjedokinje Z. B., proizlazi da se ista ne sjeća da li je apelantica odmah nakon rođenja djeteta, sa djetetom došla u predmetni stan kod majke. Takođe, da iz iskaza svjedokinje B. T. proizlazi da je apelantica uglavnom živjela kod majke, a da je povremeno živjela u stanu sa suprugom. U vezi sa tim je istaknuto, da se iz iskaza svjedoka i apelantice ne može zaključiti da je postojala trajna zajednica života u predmetnom stanu, posebno kada se ima u vidu da je predmetni stan bio izdat podstanarima, što su potvrdili saslušani svjedoci i apelantica (osim svjedokinja S. P., zbog čega sud iskaz iste nije cijenio istinitim i tačnim, jer je u suprotnosti sa iskazima drugih saslušanih svjedoka). Kantonalni sud je ocijenio da su iz navedenih razloga, upravni organi pravilno utvrdili da je između apelantice i njene majke prekinuta trajna i ekonomska zajednica života u predmetnom stanu, zbog čega pismena dokumentacija na koju se poziva apelantica, nije dokaz o trajnom faktičkom korištenju predmetnog stana. Osim toga, da iz odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, nesporno proizlazi da se članovima porodičnog domaćinstva, smatraju djeca nosioca stanarskog prava ukoliko sa njim trajno i žive i stanuju u stanu. Međutim, da pored objektivnog elementa - faktičkog stanovanja i življenja u stanu sa nosiocem stanarskog prava, da je potrebno da postoji i drugi subjektivni element, a to je da to lice koje pretenduje na svojstvo člana porodičnog domaćinstva, ima namjeru i volju da trajno i živi i stanuje u tom stanu. Kantonalni sud je ocijenio da apelantica takvu namjeru i volju nije imala, zbog činjenice da je njoj i njenom suprugu od „Energoinvest-a„ Sarajevo, trebao biti dodijeljen stan, te su se dogovorili da ona živi sa majkom u predmetnom stanu, a njen suprug sa svojim roditeljima, kako to proizlazi iz iskaza apelantice i njenog supruga. Naime, da je pitanje trajne zajednice života i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava uslov za sticanje i zadržavanje položaja člana porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, pa budući da apelantica to svojstvo nije imala, da su upravni organi pravilno odlučili, kada su primjenom člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, negativno riješili o njenom zahtjevu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju organi uprave i Kantonalni sud pogrešno utvrdili da predmetni stan nije dom apelantice i da nije stekla pravo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su u vezi sa tim pogrešno protumačili i primijenili relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, na koji način su bez osnova i adekvatnog obrazloženja izveli pogrešan zaključak da apelantici ne pripada pravo na povrat stana.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o stambenim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4864/17 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio