Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4782/15 („Pretis“ a.d. u stečaju Pale)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stečaj
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4782/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4782/15, rješavajući apelaciju „Pretisa“ a.d. u stečaju Pale-Mokro, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Pretisa“ a.d. u stečaju Pale-Mokro.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000818 15 Rev od 4. juna 2015. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Pretisa“ a.d. u stečaju Pale-Mokro podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000818 15 Rev od 4. juna 2015.
godine, Presude Višeg privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ps 000818 14 Pž 3 od 25. septembra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ps 000818 12 Ps 2 od 7. februara 2014. godine u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Pretis“ a.d. u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala-Mokro, kojeg zastupa Nada Todorović, advokat iz Vlasenice, podnio je 26. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 000818 15 Rev od 4. juna 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 000818 14 Pž 3 od 25. septembra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 000818 12 Ps 2 od 7. februara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Grada Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 16. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Viši privredni sud su dostavili odgovore 24. januara 2018. godine, tužilac 25. januara 2018. godine i Okružni privredni sud 26. januara 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Ps 000672 07 PS od 30. aprila 2010. godine utvrđeno je da je osnovano potraživanje tužioca prema apelantu na ime glavnog duga u iznosu od 4.268.700,99 KM, kao i troškova postupka za zastupanje tužioca, troškovi vještačenja, takse na tužbu i odluku suda u iznosima preciziranim u presudi, te je naloženo apelantu da to potraživanje uvrsti u opšti isplatni red tabele priznatih potraživanja stečajnih povjerilaca apelanta. Presudom je odbačen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano potraživanje tužioca prema apelantu za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga počev od dana podnošenja tužbe, 29. januara 2007. godine, do končane isplate. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno kako slijedi: da je tužilac zaključio Ugovor sa konzorcijumom banaka Investbanka a.d. Beograd broj 01-272 od 6. avgusta 1996. godine kojim su planirana sredstva u svrhu izgradnje grada „Srpsko Sarajevo“ i koji je obuhvatao i reinstalaciju privrednih industrijskih kapaciteta prilikom izmještanja preduzeća iz Sarajeva na nove lokacije među kojima je i apelant, da je 30. aprila 1997. godine zaključen Aneks I predmetnog ugovora između tužioca i pravnog prednika apelanta („Unis Pretis holding“) kao krajnjeg korisnika sredstava nenamjenskog kredita kojim je predviđeno da se tužilac obavezuje da apelantu obezbijedi sredstva u iznosu od 8.000.000,00 KM za realizaciju dijela Projekta I, u skladu sa osnovnim ugovorom od 8. avgusta 1996. godine, dok se apelant obavezao da navedena sredstva vrati u roku od tri godine sa odgovarajućom kamatnom stopom, a početak otplate kredita počinje teći po isteku jedne godine od dana korišćenja sredstava, te su ugovoreni i ostali uslovi, precizirani u tom aneksu, da je tužilac obezbijedio apelantu sredstva u iznosu od 4,271.555,58 KM, ali da apelant nikada nije postupio po preuzetim obavezama i nije vratio navedena sredstva u ugovorenom roku, zbog čega je tužilac i podnio tužbu protiv apelanta, da je u međuvremenu nad apelantom pokrenut stečajni postupak u kojem je stečajni upravitelj osporio navedeno potraživanje i da je tada predmetni parnični postupak bio prekinut, te nastavljen po ispitanoj i osporenoj prijavi tužioca.
6. S tim u vezi je navedeno da, s obzirom na to da stečajni upravnik nije priznao prijavljeno potraživanje, to se u parnici može raspravljati samo o osnovanosti osporenog potraživanja. Navedeno je da je odredbama člana 26 Zakona o stečajnom postupku propisano da stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvariti samo u stečajnom postupku a članom 55 stav 4 istog zakona da pravne sporove koji se odnose na stečajna potraživanja povjerilac može nastaviti tek ako stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje ta potraživanja ospori. Osnovni sud je obrazložio da je odredbama člana 110 stav 1 Zakona o stečajnom postupku propisano i da povjerilac pismeno prijavljuje svoja potraživanja stečajnom sudu, u prijavi se navodi firma i sjedište, odnosno ime, prebivalište ili boravište povjerioca, pravni osnov i iznos potraživanja, dok je članom 114 stav 1 tog zakona propisano da stečajni upravnik mora izjaviti da li potraživanje priznaje ili osporava. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju tog suda, budući da je stečajni upravnik apelanta osporio predmetno potraživanje, a povjerilac, odnosno tužilac je predložio da se parnični postupak nastavi, to je taj sud na osnovu sprovedenih dokaza i donio presudu kao u dispozitivu.
7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu, koji je Rješenjem broj 61 0 Ps 000818 11 Pž od 13. marta 2012. godine apelantovu žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu u utvrđujućem dijelu (stav 1 izreke) i predmet u tom dijelu vratio Okružnom privrednom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da osporena presuda ne sadrži zadovoljavajuće obrazloženje koje svojim kvatitetom daje mogućnost stranci da pobija tu presudu, jer u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije dao ocjenu svih sprovedenih dokaza, niti je razmotrio na odgovarajući način apelantov zahtjev za novo vještačenje finansijske struke.
8. U ponovljenom postupku Okružni privredni sud je donio Presudu broj 61 0 Ps 000818 12 Ps 2 od 7. decembra 2012. godine kojom je utvrdio da je osnovano potraživanje tužioca prema apelantu na ime glavnog duga u iznosu od 4,268.700,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do otvaranja stečajnog postupka, 2. oktobra 2007. godine, te je naložio apelantu da to potraživanje uvrsti u opšti isplatni red a zakonsku zateznu kamatu apelant je obavezan uvrstiti u niži isplatni red tabele priznatih potraživanja stečajnih povjerilaca apelanta, sve u roku od 30 dana. Presudom je obavezan apelant da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno u prethodnom postupku utvrđeno činjenično stanje i pravni stav sudova, te istaknuto i da su ugovorom iz 1996. godine uređeni međusobni odnosi investitora i konzorcijuma za realizaciju projekta a da su definisani protokolom koji su potpisali Vlada Savezne Republike Jugoslavije i predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske. Prema obrazloženju tog suda, članom 9 navedenog ugovora bilo je predviđeno da se sredstva potrebna za realizaciju projekta uplaćuju na poseban račun kod Investicione banke, a sa tog računa se vršilo plaćanje izvođačima radova i isporučiocima opreme. Kako je obrazloženo, pri tome je za potrebe apelanta kao korisnika od tužioca kao kreditora zaključen predmetni Aneks I čijim članom 1 se tužilac obavezao da će apelantu obezbijediti sredstva u iznosu od 8,000.000,00 KM za realizaciju dijela projekta a koji je apelant dužan vratiti u periodu od tri godine sa kamatnom stopom od 2% godišnje. Prema mišljenju Okružnog privrednog suda, u ovom slučaju se radi o namjenskom zajmu iz člana 557 ZOO, jer su odobrena sredstva plasirana namjenski za potrebe izgradnje kapaciteta apelanta, i to u iznosu od 4,268.700,99 KM, a što je sve utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. S obzirom na navedeno, kao i na citirane odredbe Zakona o stečajnom postupku navedene u prethodnim tačkama ove odluke, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je Rješenjem broj 61 0 Ps 000818 13 Pž 2 od 25. aprila 2013. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu Okružnog privrednog suda i vratio predmet tom sudu na ponovno suđenje i to u fazu glavne rasprave uz obrazloženje da prvostepeni sud nije ocijenio sve sprovedene dokaze, niti je dao obrazloženje na osnovu kojih dokaza je usvojio tužbeni zahtjev tužioca a pogotovo što taj sud nije obrazložio ugovor o kreditu, jer je dokaze samo pobrojao bez njihovog dovođenja u kontekst sa drugim sprovedenim dokazima.
10. U ponovljenom postupku Okružni privredni sud je donio Presudu broj 61 0 Ps 000818 Ps 2 od 7. februara 2014. godine kojom je utvrđeno da je osnovano potraživanje tužioca prema apelantu na ime glavnog duga u iznosu od 4,268.700,00 KM, te je naloženo apelantu da ga uvrsti u opšti isplatni red tabele priznatih potraživanja stečajnih povjerilaca apelanta a sve u roku od 30 dana. Presudom je obavezan apelant da tužiocu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju su, pored navedenih, detaljno precizirani i obrazloženi i brojni dokazi pobliže navedeni u presudi, kao i već citirane odredbe Zakona o stečajnom postupku i ZOO, te zaključeno da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan. Navedeno je, nadalje, da je tužilac sprovedenim materijalnim dokazima, između ostalih preciziranih u presudi, naročito nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, koji je na uvjerljiv i nepristrasan način nakon uvida u finansijsku dokumentaciju dao pregled na koji način i iz kojih izvora, te po kom osnovu su vršene uplate apelantu od tužioca vezane za realizaciju Projekta I izgradnje grada Srpsko Sarajevo. Obrazloženo je da je navedenim tužilac dokazao odlučne činjenice o postojanju apelantovog duga prema tužiocu koje apelant nije vratio, što je bio dužan po osnovu čl. 17 i 557 ZOO zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu. Okružni privredni sud je istakao i da nije osnovan apelantov prigovor da se tužilac ne može baviti bankarskim poslovima kreditiranja u svrhu izgradnje zbog toga što je, prema mišljenju tog suda, taj sud na osnovu svega navedenog utvrdio da predmetni ugovor iz 2007. godine ne predstavlja ugovor o kreditu, već ugovor o zajmu u skladu sa odredbama člana 557 ZOO, te i zbog toga što je sporni Aneks I ugovora apelant potpisao i ovjerio pečatom i nikada ga nije osporio, niti raskinuo. Okružni sud je naveo i da je odlučujući o prigovoru zastare potraživanja koji je istakao apelant utvrdio da taj prigovor nije osnovan, jer se na konkretan slučaj ima primijeniti opšti zastarni rok od 10 godina. Pošto je predmetni ugovor zaključen 30. aprila 1997. godine i namjenski uložena sredstva trebalo da budu vraćena do 2000. godine, te pošto je tužba u ovom predmetu podnesena 25. januara 2007. godine, to, prema mišljenju Okružnog suda, nije protekao zastarni rok od 10 godina, kako to propisuje član 371 ZOO.
11. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 61 0 Ps 000818 14 Pž 3 od 25. septembra 2014. godine žalbu odbio i potvrdio osporenu presudu Okružnog suda. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da taj sud smatra da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravnim razlozima koje u cijelosti prihvata i Viši privredni sud. Pri tome je taj sud istakao da je nesporno utvrđeno da apelant nije vratio uložena sredstva po Aneksu I ugovora kojim je propisano da se odobrava na tri godine sa kamatnom stopom od 2% na godišnjem nivou i koji je zaključen u svrhu realizacije ugovora iz 1996. godine radi izgradnje grada Srpsko Sarajevo, kojim je bilo predviđeno i finansiranje reinstaliranja i pokretanja proizvodnih kapaciteta apelanta.
12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 61 0 Ps 000818 15 Rev od 4. juna 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, prema stanju predmetnog spisa, zaključenju Aneksa I prethodilo zaključenje Ugovora protokolisanog od Republike Srpske i tužioca pod brojem 01-272 od 6. avgusta 1996. godine, koji je zaključen u Beogradu 8. avgusta 1996. godine između tužioca, u svojstvu investitora, i Investbanke a.d Beograd, u svojstvu zastupnika konzorcijuma kojim je regulisana realizacija projekata I i II definisanih Protokolom od 26. jula 1996. godine, a koje su potpisali predsjednik Vlade Savezne Republike Jugoslavije i predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske. Navedenim ugovorom je, prema obrazloženju tog suda, pored ostalog, obuhvaćeno vraćanje i reinstaliranje 29 proizvodnih kapaciteta izmještenih iz Sarajeva, među kojima i reinstaliranje pravnog prednika apelanta uz obezbijeđeni iznos od 8.000.000,00 DEM. Članom 9 tog ugovora je regulisano da će se ukupna sredstva za realizaciju projekata I i II obezbijediti iz sredstava Republike Srpske, Savezne Republike Jugoslavije, donatora i Investbanke, da će se sredstva voditi kod Investbanke i da će se sa tih računa vršiti plaćanje izvođačima radova i isporučiocima opreme i materijala, kao i ostala plaćanja. Kako je obrazloženo, prema članu 10 ugovora je obavezan investitor-tužilac da prije zaključenja ugovora sa svakim izvođačem radova i isporučiocem opreme i materijala utvrdi dinamiku izgradnje i završetka radova, dinamiku i rokove isporuke materijala, način i proceduru ocjene ispravnosti materijala, cijenu i druge uslove i način plaćanja, način prijema izgrađenih objekata i dr., te je dogovoreno da svaki pojedinačni ugovor podliježe verifikaciji i saglasnosti investitora, a da u protivnom po njima ,Investbanka neće vršiti plaćanja. Tužilac je obavezan članom 13 Ugovora da konzorcijumu i njegovim stručnim komisijama omogući stalni uvid u tehničku i drugu dokumentaciju i uvid u stanje radova.
13. Nadalje je navedeno da, imajući u vidu da su predmetni aneks zaključili 30. aprila 1997. godine tužilac i apelantov prednik, te da se tim aneksom tužilac obavezao da obezbijedi sredstva u iznosu od 8,000.000,00 DEM za realizaciju dijela Projekta I, u skladu sa osnovnim ugovorom od 8. avgusta 1996. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, ispravan je zaključak drugostepenog suda da je ovaj ugovor zaključen u vezi sa Ugovorom od 6. avgusta 1996. godine, tj. 8. avgusta 1996. godine (a ne od 23. aprila 1997. godine). Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno ocijenio da su neprihvatljivi prigovori da Aneks nije zaključen u vezi sa Ugovorom od 6. avgusta 1996. godine i o tome je dao prihvatljive i logične razloge. Vrhovni sud je istakao da je pobijanom presudom pravilno odbijen i prigovor zastarjelosti potraživanja, koji je apelant ponovo isticao i u reviziji. Vrhovni sud je obrazložio da se sporno potraživanje temelji na ugovoru koji po svojoj pravnoj prirodi nije ugovor o zajmu, jer se ugovorom o zajmu, prema članu 557 ZOO, obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta, što ovdje nije slučaj. Navedeno je da se ovaj ugovor ne može smatrati ni ugovorom u privredi u smislu odredbe člana 25 stav 2 ZOO, nego se, prema mišljenju tog suda, radi o neimenovanom ugovoru obligacionog prava.
14. Navedeno je da iz činjenica predmeta jasno proizilazi da je sporni ugovorni odnos zasnovan radi realizacije mjera Vlade Savezne Republike Jugoslavije i Narodne skupštine Republike Srpske s ciljem vraćanja proizvodnih kapaciteta izmještenih iz Sarajeva. Nesporno je, prema obrazloženju, da su takve mjere donesene radi realizacije i ostvarenja opštih društvenih interesa, jer se njihova realizacija sprovodi u formi prenesenih javnopravnih ovlašćenja na tužioca zbog čega se, prema mišljenju tog suda, izvršeno plaćanje realizovano posredstvom tužioca ne ostvaruje u funkciji davanja zajma apelantu, niti u funkciji prometa robe, nego suglasno članu 1 Aneksa radi stvaranja ekonomskih pogodnosti za izgradnju proizvodnih kapaciteta u skladu sa Projektom 1 definisanim protokolom od 6. jula 1996. godine. Pošto je, prema mišljenju Vrhovnog suda, u pitanju neimenovani ugovor obligacionog prava, to se u pogledu spornog potraživanja imaju primijeniti odredbe opšteg zastarnog roka iz člana 371 ZOO kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ovu odredbu je pravilno primijenio drugostepeni sud, jer pošto je Aneks I zaključen 30. aprila 1997. godine sa rokom vraćanja od tri godine, a tužilac tužbu podnio 25. januara 2007. godine, neosnovan je revizioni prigovor da je potraživanje zastarjelo.
15. Konačno, Vrhovni sud je obrazložio da je pobijanom presudom visina potraživanja pravilno utvrđena na osnovu materijalnih dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji, prema mišljenju tog suda, nisu dovedeni u sumnju apelantovim argumentima i dokazima. Obrazloženo je da je nalaz vještaka temeljen na priloženim računima i ostalim materijalnim dokazima koje su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi jasno obrazložili, tako da je, po ocjeni Vrhovnog suda, iznos duga od 4,268.700,00 KM pravilno utvrđen, zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu.
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudma prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra i da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo. Kršenje navedenih prava apelant vidi i u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je u aneksu naveden ugovor o kreditiranju od 23. aprila 1997. godine i da je apelant u toku cijelog postupka insistirao da mu se taj ugovor dostavi, jer ga nikada nije vidio, niti potpisao, ali da po njegovom zahtjevu nije postupljeno jednostavno zbog toga što takav ugovor i ne postoji. Apelant zbog toga smatra da tužilac nikada nije dokazao da je zaključio bilo kakav ugovor sa apelantom, niti su redovni sudovi obrazložili na osnovu čega su zaključili da takav neimenovani ugovor postoji, te da su sva sredstva koja su uložena u apelantove kapacitete sredstva donatora, a ne sredstva tužioca, kako su pogrešno utvrdili redovni sudovi, te da su stranke u predmetnim ugovorima potpuno druge sa drugačijim obavezama, a ne apelant. Smatra i da postoji još niz nelogičnosti u osporenim presudama, te da je donošenju odluke po apelantovoj reviziji više odlučivala politika nego struka. Apelant navodi i da će iznos od 4.268.700,99 KM neosnovano morati platiti iz stečajne mase, čime će se znatno umanjiti prava ostalim povjeriocima i samom apelantu a koja sredstva bi mogao koristiti da nastavi da radi.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da je dao detaljne razloge za svoje odlučenje u osporenoj presudi zbog čega apelaciju treba odbiti.
18. Viši privredni sud je naveo da je u postupku koji se vodio po tužbi tužioca postupao u skladu sa zakonom i da je apelacija neosnovana.
19. Okružni privredni sud je naveo da je u svojoj presudi dao detaljne i obrazložene razloge za odlučenje zbog čega smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
20. Tužilac je naveo da su u postupku utvrđene sve relevantne činjenice, dokazi ocijenjeni u skladu sa zakonom i primijenjene odredbe zakona relevantnih za konkretan slučaj zbog čega smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03 i 68/07) relevantne odredbe glase:
Član 55. stav 4.
(4) Pravne sporove koji se odnose na stečajna potraživanja povjerilac može nastaviti tek ako stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje ta potraživanja ospori.
Član 110. stav 1.
(1) Povjerilac pismeno prijavljuje svoja potraživanja stečajnom sudu. U prijavi se navodi:
1. firma i sjedište, odnosno ime, prebivalište ili boravište povjerioca, 2. pravni osnov i iznos potraživanja, 3. broj žiro-računa ili nekog drugog računa povjerioca.
Član 114. stav 1.
(1) Stečajni upravnik mora izjaviti da li potraživanje priznaje ili ga osporava. Ako razlučni povjerioci prijavljuju svoja potraživanja kao stečajni povjerioci u skladu sa članom 39. ovog zakona, stečajni upravnik može da utvrdi takva potraživanja određujući da takav povjerilac mora dokazati, u kojoj mjeri dobro koje služi za obezbjeđenje nije dovoljno za namirenje.
22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 17.
1)Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
2)Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 557.
Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenjljivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 000818 15 Rev od 4. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. avgusta 2015. godine a apelacija je podnesena 26. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra i da je postupak neopravdano dugo trajao.
I.Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...] U odnosu na primjenu prava
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantove obaveze vraćanja novčanih sredstava tužiocu po osnovu spornog Aneksa I ugovora o izgradnji grada Srpsko Sarajevo. Dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova koji su obavezali apelanta na povrat predmetnih sredstava tužiocu na način da ih upiše u opšti, odnosno niži isplatni red potraživanja stečajnih povjerilaca. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je citiranim odredbama Zakona o stečaju (čl. 55 stav 4, 110 stav 1 i 114 stav 1) propisana procedura priznavanja, odnosno osporavanja prijavljenog potraživanja od stečajnog upravnika, dok je citiranim odredbama ZOO (čl. 17, 371 i 557) regulisano pitanje obaveznosti poštivanja ugovora, opšti zastarni rok, te data definicija ugovora o zajmu.
35. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi, kako je već rečeno, da su redovni sudovi utvrdili da je apelant obavezan na povrat preciziranog novčanog iznosa tužiocu s obzirom na to da je utvrđeno da je po osnovu ugovora iz 1996. godine o izgradnji grada Srpsko Sarajevo, koji je podrazumijevao i obezbjeđenje sredstava za realokaciju i reinstaliranje proizvodnih kapaciteta apelanta (a ne ugovora od 23. aprila 1997. godine, datuma koji, kako iz činjenica predmeta proizilazi, očito greškom napisan i na čijem prezentovanju je apelant insistirao, jer smatra da on ne postoji, pa je i potraživanje tužioca neosnovano zbog toga), zaključen Aneks I tog ugovora, koji apelant u toku realizacije nije osporio ni na kakav način, niti ga je raskinuo. Navedenim aneksom se tužilac obavezao da će apelantu obezbijediti precizirani iznos novca (što je, kako je utvrđeno na osnovu brojnih preciziranih dokaza, i učinjeno), a apelant se obavezao da će taj iznos vratiti u roku od tri godine sa kamatnom stopom 2% (što apelant nije učinio), što su nižestepeni sudovi podveli pod ugovor o zajmu, dok je Vrhovni sud taj ugovor podveo pod neimenovane ugovore obligacionog prava i potvrdio odlučenja nižestepenih sudova. S obzirom na to da je nesporno apelant prihvatio obavezu povrata novčanih sredstava po osnovu ugovora koji nije izričito imenovan niti kao ugovor o kreditiranju, niti kao ugovor o zajmu, te da je taj ugovor zaključen u okvirima opštih odredaba ZOO i da apelant svojim navodima nije doveo u pitanje činjenična utvrđenja i pravne zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od redovnih sudova neosnovani.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog prava.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
37. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo 29. januara 2007. godine, kada je tužilac podnio tužbu protiv apelanta Osnovnom sudu, i da je taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 4. juna 2015. godine, dakle, da je predmetni postupak trajao osam godina i četiri mjeseca. Ustavni sud zapaža i da je u toku postupka prvostepena presuda dva puta ukidana i predmet vraćan na ponovni postupak prvostepenom sudu zbog isključive greške i propusta tog suda da sprovede i ocijeni sve dokaze i za svoju odluku ponudi argumentovano obrazloženje.
38. Nakon detaljne analize apelacije koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupku na čiju nerazumnu dužinu trajanja apelant ukazuje radi o naročito složenim pitanjima, niti da je apelant svojim ponašanjem značajnije doprinio ukupnoj dužini postupka koji je u pitanju. S tim u vezi, Ustavni sud je zapazio da se redovni sudovi u svojim odgovorima na apelaciju ni na kakav način nisu očitovali o pitanju navoda o nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka.
39. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima“.
40. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog istih razloga, i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.
41. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu koji se razmatra ovom odlukom došlo do kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina parničnog postupka u konkretnom slučaju bila pretjerana i da nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za šta redovni sudovi nisu ponudili obrazloženje.
b) Pitanje naknade nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
43. Uzimajući u obzir navedeno, te sve okolnosti konkretnog slučaja, između ostalih i to da je apelant pravno lice i da nije riječ o naknadi materijalne štete, već je riječ o naknadi nematerijalne štete, kao i činjenicu da apelant nije ni tražio naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja njegovih prava apelantu dovoljna satisfakcija.
Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Navode o kršenju ovog prava apelant vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u tom segmentu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta da potraživanje tužioca po osnovu ugovora o ulaganju sredstava u apelantove proizvodne kapacitete uvrsti u isplatne redove stečajnih povjerilaca, jer je nesporno da je apelant potpisao Aneks I Ugovora (koji je zaključen 1996. godine) kojim se obavezao da vrati uložena sredstva tužiocu u roku od tri godine i kada se na predmetno potraživanje primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina, koji u konkretnom slučaju nije bio istekao u vrijeme podnošenja predmetne tužbe.
46. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu donošenja sudske odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak za utvrđivanje apelantove obaveze na povrat sredstava tužiocu koji nije posebno složen trajao osam godina i četiri mjeseca pri čemu je prvostepena presuda dva puta ukidana i predmet vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog isključive procesne greške tog suda, a redovni sudovi ničim nisu opravdali ovako dugo trajanje postupka.
47. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
48. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman