Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4950/17 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4950/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4950/17, rješavajući apelaciju RTM-TV1 d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio RTM- TV1 d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 102071 15 Rev od 5. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. RTM-TV1 d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 28. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 102071 15 Rev od 5. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom poništene su kao nezakonite apelantove odluke (bliže opisane u izreci prvostepene odluke), te je obavezan apelant da tužiteljicu (M. Š.) vrati na posao i da joj isplati određena novčana potraživanja iz radnog odnosa (sve bliže opisano u izreci prvostepene presude).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da ne stoji ocjena apelanta da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka time što je prihvatio pogrešnu preraspodjelu pravila o teretu dokazivanja iz prvostepenog postupka. Naime, da je i po ocjeni Vrhovnog suda, teret dokazivanja činjenica, da je prestala potreba za tužiteljicom za obavljanje poslova izvršnog urednika na neodređeno vrijeme zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, na poslodavcu - apelantu. Zatim, da apelant na te okolnosti nije u prvostepenom postupku predlagao i izvodio odgovarajuće relevantne dokaze kojima bi dokazao opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu, pa da su time ostali nedokazani razlozi za otkaz ugovora o radu po odredbi člana 87. Zakona o radu. Naglašeno je, da je na apelantu bio i teret dokazivanja činjenice da je tužiteljica odbila potpisati ugovor o radu pod izmijenjenim okolnostima od 17. avgusta 2011. godine, te da ni kroz provedeno grafološko vještačenje potpisa tužiteljice na dostavnici, apelant nije dokazao da je tužiteljica primila navedeni ugovor, zbog čega u odnosu na tužiteljicu ne može proizvoditi pravne posljedice. Takođe, da apelant nije predložio i izveo dokaz na okolnost da je pribavio mišljenje vijeća zaposlenika, zbog čega je odluka o otkazu ugovora o radu ništava (član 92. Zakona o radu). Vrhovni sud je istakao da su ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi nižestepeni sudovi utvrdili da je 6. oktobra 2008. godine između stranaka zaključen ugovor na neodređeno vrijeme, da je po tom ugovoru tužiteljica obavljala poslove izvršnog urednika. Zatim, da je apelant 3. avgusta 2011. godine, obavijestio tužiteljicu da je na sastanku uprave društva donijeto niz zaključaka, pa tako i da se tužiteljica rasporedi da obavlja poslove novinar - urednik u Podružnici Sarajevo, te da je apelant raskinuo ugovor o radu na neodređeno vrijeme i ponudio tužiteljici ugovor o radu pod izmijenjenim okolnostima koga tužiteljica nije potpisala. Polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili postavljeni zahtjev tužiteljice jer apelant nije dokazao opravdanost otkaza ugovora o radu, niti je dokazao da je tužiteljica primila i odbila potpisati otkaz ugovora o radu sa ponudom za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima. Zatim, da su polazeći od utvrđenja da je otkaz ugovora o radu nezakonit, nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom nalaza vještaka ekonomske struke dosudili tužiteljici tražena potraživanja iz radnog odnosa (član 96. stav 2. Zakona o radu). Nadalje, da u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke nema nelogičnosti, nedosljednosti, protivrječnosti i površnosti koje bi dovodile u osnovanu sumnju tačnost nalaza. Naime, da je vještak u dovoljnoj mjeri obrazložio na koji je način, primjenom odgovarajućih odredbi Općeg kolektivnog ugovora, utvrdio pripadajuću manju naknadu za ishranu, regres za godišnji odmor, naknadu plaće i pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa da se na takvom nalazu mogao zasnovati dosuđujući dio tužbenog zahtjeva za potraživanja iz radnog odnosa.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tužiteljica nije uopće osporavala da joj je otkaz ugovora o radu nezakonit iz materijalnopravnih razloga, pa kako nije niti osporavoa razloge otkaza ugovora o radu da apelant nije niti imao dokazati ili predlagati izvođenje dokaza na te okolnosti. Zatim, da je teret dokazivanja na poslodavcu samo u slučaju davanja otkaza ugovora o radu zaposleniku bez otkaznog roka zbog povrede radne obaveze iz ugovora o radu (član 91. Zakona o radu), pa shodno navedenom da je tužiteljica ta koja je trebala dokazati da kod apelanta nisu postojali ekonomski, tehnički odnosno organizacijski razlozi za otkaz, a koje razloge tužiteljica u postupku do glavne rasprave nije ni isticala (a i na glavnoj raspravi posredno).

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4950/17 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio