Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3851/15 (H. B. i H. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3851/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3851/15, rješavajući apelaciju Huseina Bužimkića i Hasana Bužimkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Bužimkića i Hasana Bužimkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 011385 15 Rev od 2. juna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 011385 14 Gž od 3. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 011385 00 P od 28. januara 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Husein Bužimkić i Hasan Bužimkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bosanske Krupe, koje zastupa Mirsad Mešić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 5. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 011385 15 Rev od 2. juna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 011385 14 Gž od 3. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 011385 00 P od 28. januara 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Apelanti su 18. januara 2016. godine dopunili apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tuženih Seada Hadžića, Mine Hadžić i Ajše Bužimkić (u daljnjem tekstu: tuženi), zastupanih po punomoćniku, advokatu Sanelu Hasiću, zatraženo je 18. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 24. jula do 7. augusta 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok punomoćnik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti, R. B i F. B. su 21. februara 2000. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv Seada Hadžipašića, Mine Hadžipašić i Ajše Bužimkić radi utvrđenja i predaje u posjed.

6. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud održao više pripremnih ročišta (14. maja, 9. oktobra 2001. godine, 16. jula, 13. oktobra 2003. godine i 21. decembra 2004. godine). Budući da nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje ročišta, Općinski sud je rješenjima donesenim na ročištima od 14. maja i 9. oktobra 2001. godine nalagao apelantima da dostave tačne adrese tuženih.

7. Općinski sud je dopisom od 10. decembra 2001. godine zatražio od Policijske uprave Bosanska Krupa adrese tuženih Seada Hadžipašića i Mine Hadžipašić jer se po saznanju suda nalaze u Austriji.

8. Općinski sud je dopisom od 4. februara 2003. godine od Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine tražio uručenje poziva za tužene Seada Hadžipašića i Mine Hadžipašić na adresama u Austriji.

9. Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine je dopisom od 16. jula 2003. godine obavijestilo Općinski sud da je postupilo po zamolnici suda.

10. Općinski sud je Rješenjem broj P.23/00 od 4. januara 2005. godine pozvao nasljednike umrlog tužioca R. B. da se izjasne o pravnom interesu u konkretnom sporu.

11. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud Rješenjem broj P-23/00 od 24. februara 2005. godine tužbu u odnosu na R. B. i F. B. odbacio zbog nepostojanja pravnog interesa u skladu sa članom 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dok je u odnosu na apelante određen nastavak postupka.

12. Nakon toga, Općinski sud je ponovo održao više ročišta (23. juna i 19. jula 2005. godine), a na pripremnom ročištu održanom 13. oktobra 2005. godine donio rješenje kojim je apelantima naložio da u skladu sa članom 53. ZPP urede tužbu s tačno određenim zahtjevom u pogledu tužbenih zahtjeva, sporednih potraživanja i glavne stvari. Istim rješenjem apelantima je naloženo da predujme troškove vještačenja, pod prijetnjom da im se dokaz potrebnog vještačenja neće izvoditi.

13. Apelanti su 22. novembra 2005. godine precizirali tužbeni zahtjev.

14. Općinski sud je Rješenjem broj P-23/00 od 29. novembra 2005. godine odbacio tužbu apelanata u skladu sa članom 336. ZPP budući da apelanti nisu postupili po nalogu suda.

15. Apelanti su 27. decembra 2005. godine podnijeli žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 29. novembra 2005. godine.

16. Iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud dopisom broj Gž.209/06 od 14. augusta 2006. godine prvostepenom sudu vratio predmetni spis sa žalbom i zatražio otklanjanje nedostataka žalbe.

17. Općinski sud je Rješenjem broj P.23/00 od 18. januara 2007. godine apelantima vratio žalbu radi dopune i izjašnjenja.

18. Apelanti su 26. januara 2007. godine postupili po nalogu suda.

19. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 P 003559 07 GŽ od 7. februara 2011. godine uvažena je žalba apelanata i prvostepeno rješenje od 29. novembra 2005. godine kojim je odbačena tužba apelanata ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

20. Apelanti su podneskom od 24. maja 2013. godine preinačili tužbu tako što su označili tužene (Seada Hadžića, Minu Hadžić i Ajšu Bužimkić) umjesto ranije označenih Seada Hadžipašića, Mine Hadžipašić i Ajše Bužimkić. Tuženi su 6. juna 2013. godine dostavili odgovor na tužbu.

21. Općinski sud je na pripremnom ročištu održanom 3. oktobra 2013. godine donio rješenje kojim je usvojio preinačenje tužbe, uz naznaku da u odnosu na tuženu Ajšu Bužimkić tužba ostaje neizmijenjena.

22. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud održao više ročišta (10. maja, 4. i 18. novembra 2013. godine), nakon čega je, u ponovljenom postupku donio Presudu broj 18 0 P 011385 00 P od 28. januara 2014. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da sastavni dio parcele pobliže označene u izreci presude, zvane „Zajednički mezarluci Bužimkića“ (ukupne površine 400 m ), čini i dio susjednih parcela tuženika pobliže označenih u izreci presude, zvanih „Luka“ i „Mezarluci“ (u ukupnoj površini od 140 m ), što su tuženi dužni priznati, i da je tužena Ajša Bužimkić apelantima kao zajedničarima parcele „Zajedničko mezarje Bužimkića“ dužna predati u vlasništvo cijelu parcelu „Mezarluci“ koja je na nju upisana, s ispravom podobnom za prenos prava vlasništva jer će u suprotnom tu ispravu s izjavom vlasnika zamijeniti presuda, na osnovu koje će se izvršiti brisanje dotadašnjih upisa u vezi diobe i diobnih ugovora i apelantima predati u posjed i dio parcele „Luka“ i cijelu parcelu „Mezarluci“, kao i da apelantima naknadi parnične troškove. Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se obaveže tužena Ajša Bužimkić da apelantima kao članovima odbora mezarja „Zajednički mezarluci Bužimkića“ namiri i štetu za zauzetih 11 mezarja po njenom odobrenju za ukop trećih lica po određenoj cijeni, odnosno da apelantima plati ukupan iznos pobliže naveden u izreci presude. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženim naknade parnične troškove.

23. Općinski sud je, prije svega, istakao da se parnične stranke sve vrijeme spore oko pripadnosti zemljišta, ukupne površine 140 m , na međi nekretnina tih stranaka (koji dio je sada u sastavu parcela tuženika koji apelantima odbijaju vratiti i priznati), dok apelanti tvrde da je to zemljište sastavni dio njihove parcele „Zajedničko mezarje Bužimkića“ zahtijevajući od tuženika kako priznanje tako i vraćanje tog zemljišta matičnoj parceli. Osim toga, Općinski sud je istakao da su apelanti u nastavku postupka, pored ranijeg vlasničko-pravnog zahtjeva prema tuženicima istakli i dodatni obligaciono-pravni, odnosno odštetni zahtjev tako da je u tom dijelu ranija tužba apelanata prema istim tuženicima i proširena. Općinski sud je također ukazao da su apelanti u ponovnom postupku odbili izvoditi ponovni dokaz uviđaja i premjeravanja spornih parcela geodetskim vještacima Samirom Dedićem i Zihadom Ahmetspahićem (tokom postupka Zihad Ahmetspahić je saslušan kao svjedok, a ne kao vještak), što je ocijenjeno kao propust apelanata, a ne manjkavost postupka suda ili protivne strane, imajući u vidu obavezu stranaka na njihovo izvođenje dokaza po novom ZPP.

24. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, pobliže navedenih u obrazloženju presude, a prije svega nalaza i mišljenja svjedoka Zihada Ahmetspahića, diplomiranog inženjera geodezije, utvrdio da sporna nekretnina „Zajednički mezarluci Bužimkića“ ima ukupno površinu od 442 m , odnosno da je matična parcela površinom veća od 400 m koliko je navedeno u katastru. Nadalje, iz iskaza navedenog svjedoka je utvrđeno da matična parcela zvana „Zajednički mezarluci Bužimkića“ nikada nije službeno premjeravana, već je površinu te parcele utvrdila Komisija katastra Općine Bosanska Krupa 1950/52. godine. Pored toga, Općinski sud je na osnovu posjedovnih listova utvrdio da se parcela zvana „Mezarluci“, za koju apelanti tvrde da čini sastavni dio parcele zvane „Zajednički mezarluci Bužimkića“, vodi kao posjed tužene Ajke Bužimkić koja nije obuhvaćena predmetnom tužbom, a parcela zvana „Luka“ kao posjed Seada Hadžića.

25. Općinski sud je ukazao da je, u skladu s odredbama novog ZPP koji stupio na snagu 2003. godine, obaveza i teret dokazivanja na strani stranaka, a ne suda. U vezi s tim, Općinski sud je posebno ukazao na odredbu člana 123. stav 1. ZPP kojom je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoje zahtjev, dok je odredbom člana 126. ZPP propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Imajući u vidu da apelanti u konkretnom predmetu nisu dokazali kolika je stvarna površina matične parcele („Zajednički mezarluci Bužimkića“), Općinski sud je odbio kao neosnovan njihov osnovni vlasničko-pravni zahtjev da predmetna površina od 140 m pripada matičnoj parceli „Zajednički mezarluci Bužimkića“.

26. U vezi sa zahtjevom za naknadu štete za 11 zauzetih mezarja po odobrenju Ajše Bužimkić, Općinski sud je utvrdio da tužena Ajša Bužimkić nije primila nikakvu naknadu za dozvolu ukopa spomenutih 11 mezarja na prostoru zajedničkog mezarja Bužimkić, niti su apelanti identificirali gdje se stvarno nalazi pomenutih 11 ukopa mezarja koje je odobrila tužena Ajša Bužimkić. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio kao neosnovan i ovaj dio tužbenog zahtjeva, i to primjenom pravila o teretu dokazivanja.

27. Apelanti su posredstvom punomoćnika podnijeli žalbu protiv presude Općinskog suda koju je Kantonalni sud, Presudom broj 18 0 P 011385 14 Gž od 3. decembra 2014. godine, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe, kao i zahtjev tuženih za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

28. Kantonalni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je taj sud odbio tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđenje da parceli zvanoj „Zajednički mezarluci Bužimkića“ pripada dio susjednih parcela u površini od 140 m , te da su tuženi dužni predati apelantima taj dio nekretnina u posjed, kao i dio tužbenog zahtjeva da im tužena Ajša Bužimkić isplati naknadu za zauzetih 11 mezarja koja su po njenom odobrenju ukopana u zajedničko mezarje. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata primjenom pravila o teretu dokazivanja jer su apelanti bili dužni da u smislu člana 123. stav 1. ZPP dokažu činjenice na kojima zasnivaju tužbeni zahtjev, a što su propustili učiniti. Kantonalni sud je također ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze stranaka cijenio savjesno i brižljivo, na način propisan članom 8. ZPP, te o svim bitnim činjenicama koje su zasnovane na izvedenim dokazima dao detaljne i pravilne razloge.

29. Kantonalni sud je istakao da je u postupku koji je prethodio donošenju odluke o odbacivanju tužbe (a koja je po ranijoj žalbi ukinuta) izveden dokaz - vještačenje po vještaku geometru Samiru Dediću. Međutim, u ponovnom postupku apelanti taj dokaz nisu predložili, niti izveli, pa se stoga ne može staviti na teret sudu to što u ponovnom postupku nije izvedeno vještačenje po vještaku geometru Samiru Dediću jer su stranke te koje predlažu i izvode dokaze, a ne sud. Kantonalni sud je dalje istakao da su apelanti predložili da se u svojstvu svjedoka sasluša geometar Zihad Ahmetspahić (koji je u vanparničnom predmetu uređenja međe vještačio i izlazio na lice mjesta), a iz izjave tog svjedoka prvostepeni sud je utvrdio da sporna nekretnina „Zajednički mezarluci Bužimkića“ ima površinu od 442 m iako prema stanju zemljišnih knjiga ima površinu od 400 m , a apelanti su tvrdili da je njena površina na licu mjesta manja, odnosno da joj nedostaje 140 m - površina koja je predmet tužbenog zahtjeva.

30. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da su neosnovane tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, odnosno da je sud pri tome učinio bitne povrede odredaba parničnog postupka budući da apelanti nisu dokazali postojanje odlučnih činjenica na kojima su zasnivali tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

31. Apelanti su posredstvom punomoćnika izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 18 0 P 011385 15 Rev od 2. juna 2015. godine.

32. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da nisu osnovani revizioni navodi apelanata da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 8. ZPP jer nije sankcionirao povredu postupka učinjenu od prvostepenog suda koji je prilikom određivanja vještačenja po vještaku geometru Samiru Dediću ograničio zadatak vještaka i nije ga pozvao na ročište za glavnu raspravu. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud odgovorio na te žalbene navode prihvaćajući razloge prvostepenog suda da je dokaz vještačenjem po vještaku geometru Samiru Dediću izveden u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o odbacivanju tužbe (koja je po ranijoj žalbi ukinuta), a da u ponovnom postupku na pripremnom ročištu apelanti taj dokaz nisu predložili, pa sud nije ni mogao cijeniti nalaz tog vještaka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je suprotno navodima revizije drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, istakavši da su u revizionom postupku irelevantni svi prigovori činjenične prirode budući da slobodnoj ocjeni izvedenih dokaza stranka ne može suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza ukoliko ta ocjena u sebi uključuje prigovore činjenične prirode (član 240. stav 2. ZPP).

33. Vrhovni sud je dalje naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje i predaju u posjed spornog dijela susjednih parcela, a što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, primjenom odredbe čl. 7. i 123. ZPP jer apelanti nisu dokazali da parceli zvana „Zajednički mezarluci Bužimkića“ pripada dio od 140 m susjednih parcela, kao i tužbeni zahtjev za naknadu štete od tužene Ajše Bužimkić u određenom iznosu za zauzetih 11 mezarja koja su po njenom odobrenju ukopana u zajedničko mezarje jer apelanti nisu dokazali i identificirali o kojim ukopima se radi i na kojoj nekretnini su oni izvršeni. Vrhovni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju apelanti trebali dokazati činjenice koje predstavljaju stvarni osnov tužbe, što nisu učinili, pa je pravilan zaključak drugostepenog suda kojim prihvata razloge prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.

34. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno odlučeno i o zahtjevu za naknadu štete jer nije dokazana odgovornost tužene Ajše Bužimkić za štetu prouzrokovanu apelantima prema članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je za usvajanje tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete bilo neophodno da apelanti (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP) dokažu da postoji uzročna veza između izdatih odobrenja i ukopa u zajedničko mezarje, što apelanti nisu učinili.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje, prije svega, došlo uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog zakona. Nadalje, apelanti smatraju da su sudovi u osporenim presudama postupali suprotno odredbi člana 151. ZPP kojom je utvrđeno da se vještak uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu. Apelanti, također, ističu da im je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“ budući da je od dana podnošenja tužbe (21. februara 2000. godine) do presude Vrhovnog suda proteklo više od 15 godina. Apelanti su u dopuni apelacije opisali hronologiju cijepanja spornih parcela. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i dosudi im naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 6.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

36. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani.

37. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude od 3. decembra 2014. godine. U odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema njegove odgovornosti budući da je drugostepeni postupak trajao nešto duže od sedam mjeseci (od 15. aprila 2014. godine, kada je zaprimljen prvostepeni spis na postupak odlučivanja o žalbi, do 3. decembra 2014. godine, kada je donesena drugostepena presuda).

38. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke te, između ostalog, istakao da je tužba u konkretnom sporu podnesena sudu 21. januara 2000. godine, gdje je na strani tužioca i tuženika više osoba, i to bez ikakvih dokaza vlasništva nekretnina koje su predmet tužbe (bez izvoda iz zemljišnih knjiga). Nadalje, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju zakazivao ročišta na koje tuženi nisu pristupali budući da je dostava poziva bila neuredna, nakon čega je sud tražio da se tužba uredi dostavljanjem tačnih imena i adresa tuženika. Općinski sud je naveo da je nakon toga izvornu tužbu apelanata dostavljao tuženima i na adrese u Bosanskoj Krupi, a kasnije po ispravci i dopuni tužbe na adrese u Austriji, s kojih adresa su se pismena vraćala kao neuručena, nakon čega im je tužba dostavljena diplomatskim putem. Pored toga, Općinski sud je naveo da su apelanti odbili, odnosno propustili predujmiti troškove vještačenja po vještaku geodetske struke Samiru Dediću, na koje su uredno pozvani procesnim rješenjem od 13. oktobra 2005. godine, iz čega proizlazi da nisu osnovani njihovi navodi da je sud postupio suprotno odredbi člana 151. ZPP, posebno imajući u vidu odredbu člana 385. st. 1. i 4. ZPP. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, Općinski sud je, nakon sagledavanja navoda i zahtjeva apelacije, problematike slučaja spora i složenosti provedenog postupka, te dosadašnjeg postupanja i ponašanja apelanata kao stranaka, predložio da Ustavni sud apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

39. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 151.

(1) Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu.

(2) Prepis rješenja iz člana 150. ovog zakona dostavlja se vještaku zajedno sa pozivom na ročište za glavnu raspravu.

(3) U pozivu će sud upozoriti vještaka da svoje mišljenje mora iznijeti savjesno i u skladu s pravilima nauke i vještine i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja nalaza i mišljenja u ostavljenom roku, odnosno neopravdanog izostanka sa ročišta i pravu na nagradu i naknadu troškova.

Član 385. st. 1. i 4.

(1) Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.

(4) Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, ako sud po službenoj dužnosti odredi izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica u vezi s primjenom člana 3.

stav 2. ovog zakona, a stranke ne polože određeni iznos, predujam troškova za izvođenje dokaza isplatit će se iz sredstava suda.

40. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

VI.Dopustivost

41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

42. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 18 0 P 011385 15 Rev od 2. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

45. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

48. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jeste slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o zahtjevu apelanata za utvrđenje prava na zemljištu, te naknadi štete iz čega proizlazi da predmetni postupak uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje koje dovode u vezu s pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba ZPP.

50. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

52. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da tužba apelanata nije osnovana. Naime, osporenim odlukama je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da određenoj parceli pripada dio susjednih parcela, te da se tužena Ajša Bužimkić obaveže da im naknadi štetu za zauzetih 11 mezarja. Iz obrazloženje presuda redovnih sudova slijedi da apelanti tužbeni zahtjev, u smislu odredaba čl. 7, 123. i 126. ZPP nisu dokazali. Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden u skladu s relevantnim odredbama ZPP, odnosno da su svi provedeni dokazi u postupku pred sudom ocijenjeni kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu člana 8. ZPP. Što se tiče navoda apelanata da je prvostepeni sud propustio da na glavnu raspravu pozove vještaka geometra Samira Dedića, te da je time počinio povredu člana 151. ZPP, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je dokaz vještačenjem po vještaku geometru Samiru Dediću izveden u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o odbacivanju tužbe (koja je po ranijoj žalbi ukinuta), a da u ponovnom postupku na pripremnom ročištu apelanti taj dokaz nisu predložili, pa sud nije ni mogao cijeniti nalaz tog vještaka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku bilo proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, niti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

54. Pored toga, Ustavni sud podržava praksu Evropskog suda da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

55. Ustavni sud konstatira da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli tužbu 21. februara 2000. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 2. juna 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko 15 godina. Ustavni sud smatra, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti (dva tužbena zahtjeva, jedan za utvrđenje i drugi radi naknadu štete, više osoba na strani parničnih stranaka, kao i da se uručenje poziva vršilo diplomatskim putem), da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

56. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u navedenom periodu Općinski sud održao više ročišta (14. maja, 9. oktobra 2001. godine, 16. jula, 13. oktobra 2003. godine i 21. decembra 2004. godine). Ustavni sud dalje zapaža da je u tom periodu Općinski sud dopisima od 10. decembra 2001. godine i 4. februara 2003. godine zatražio od Policijske uprave Bosanska Krupa i Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine tačne adrese tuženih. Nakon toga, Općinski sud je održao još tri ročišta (23. juna, 19. jula i 13. oktobra 2005. godine) i u tom periodu donio više procesnih rješenja kojima je, između ostalog, odbacio tužbu u odnosu na R. B. i F. B, zatim apelantima vraćao tužbu na uređenje, te konačno odbacio tužbu (29. novembra 2005. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti 27. decembra 2005. godine podnijeli žalbu protiv prvostepenog rješenja, da je Kantonalni sud nakon sedam mjeseci, svojim dopisom od 14. augusta 2006. godine, vratio žalbu prvostepenom sudu radi otklanjanja nedostataka. Nakon toga, Općinski sud je nakon pet mjeseci (18. januara 2007. godine) apelantima vratio žalbu radi dopune. Dakle nesporno je da su sudovi bili ažurni u ovom periodu, te da su preduzimali radnje radi stvaranja zakonskih pretpostavki da bi se o tužbenom zahtjevu apelanata moglo meritorno odlučiti. S druge strane značajan je doprinos apelanata dužini trajanja postupka budući da su apelanti podnijeli neurednu tužbu koja je vraćana na uređenje, da nisu dostavili tačne adrese tuženih, da su podnijeli neurednu žalbu, koja je također vraćana na uređenje, te da nisu uplatili troškove vještačenja. Ustavni sud nalazi da su navedene radnje prema zakonskim odredbama iziskivale postupanje suda, a što je, gledajući postupak u cjelini, dovelo do odugovlačenja predmetnog postupka.

57. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanata, donio rješenje nakon četiri godine (od 7. februara 2011. godine) kojim je ukinuto prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak. U pogledu dužine trajanja ovog dijela postupka Kantonalni sud se nije izjašnjavao. Ustavni sud nalazi da je nesumnjivo da je postupanje Kantonalnog suda bilo van granica razumnog roka u tom dijelu postupka. Nadalje, u ponovnom postupku apelanti su podneskom od 24. maja 2013. godine preinačili tužbu tako što su označili druge tužene, a Općinski sud je na pripremnom ročištu održanom 3. oktobra 2013. godine donio rješenje kojim je usvojio preinačenje tužbe, te nakon dva mjeseca donio presudu (presuda od 28. januara 2014. godine). Nakon toga, odluku po žalbi Kantonalni sud je donio u roku nešto dužem od sedam mjeseci od dana kada je zaprimio prvostepeni spis (presuda od 3. decembra 2014. godine), a Vrhovni sud je u revizionom postupku odlučio u roku od pet mjeseci (presuda od 2. juna 2015. godine).

58. Ustavni sud dalje zapaža da se Vrhovni sud nije posebno izjašnjavao na navode u vezi s dužinom postupka, dok je Kantonalni sud naveo da nema njegove odgovornosti budući da je drugostepeni postupak trajao nešto duže od sedam mjeseci (od 15. aprila 2014. godine, kada je prvostepeni spis zaprimljen na postupak odlučivanja po žalbi, do 3. decembra 2014. godine, kada je donesena drugostepena presuda). Općinski sud je u odgovoru na apelaciju predložio da Ustavni sud apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu imajući u vidu navode apelacije, problematiku slučaja spora i složenosti provedenog postupka, te dosadašnjeg postupanja i ponašanja apelanata.

59. Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak trajao 15 godina. Međutim, imajući u vidu da su redovni sudovi postupak vodili ažurno, osim Kantonalnog suda koji je u jednom periodu postupao van granica razumnog roka, da se radi o složenijem predmetu, te da su apelanti u odlučujućoj mjeri doprinijeli dužini trajanja postupka, sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka.

Pitanje naknade nematerijalne štete

60. Apelanti su, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražili naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

Pravo na imovinu

61. U vezi s prigovorima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenog prava smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada je evidentno da su redovni sudovi postupali efikasno u okviru svojih procesnih mogućnosti, pri čemu su sami apelanti svojim postupcima u odlučujućoj mjeri utjecali na njegovu dužinu.

63. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3851/15 (H. B. i H. B.) | Sudska praksa | Aktio