Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4960/17 (Ž.R.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4960/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4960/17, rješavajući apelaciju Ž. R., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ž. R.

protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 047098 17 Kž od 18. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ž. R. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured "Raguž" iz Stoca, podnio je 28. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 047098 17 Kž od 18. oktobra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i određuje da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da apelant neosnovano prigovara da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, koji se kao takav nije mogao koristiti u toku postupka. Naime, da je pojam nezakonitih dokaza određen u odredbi člana 10. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), prema kojoj se takvim dokazima smatraju dokazi pribavljeni na nezakonit način i to: povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, kao i dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama odredaba krivičnog postupka. Okružni sud je istakao da sa aspekta pomenute zakonske odredbe, predmetna žalba nije iznijela argumente iz kojih bi proizlazilo da je nalaz i mišljenje vještaka D. R. nezakonit, samo iz razloga što je pomenuti vještak zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske. Naime, da ta činjenica ne predstavlja okolnost koja bi izazivala razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Zatim, da neophodan uslov svakog vještačenja predstavlja zahtjev da vještak vlada posebnim stručnim vanpravnim znanjima i vještinama, te da za procjenu da li je neko lice podobno da bude vještak, bitno je neposredno radno iskustvo koje ima u toj oblasti, njegovi rezultati i uspjesi u bavljenju takvom djelatnošću. Stoga, da sama okolnost da je vještak zaposlen u MUP-u Republike Srpske, ne predstavlja povredu krivičnog postupka od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, kako se to tvrdi predmetnom žalbom. Zatim, da obrazloženje pobijane presude sadrži prihvatljive i uvjerljive razloge koji argumentovano opovrgavaju tezu odbrane u pogledu načina na koji je uopšte došlo do predmetne saobraćajne nezgode. Naime, da je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke D. R. i na njemu bazirao zaključak o propustu apelanta da brzinu kretanja vozila prilagodi saobraćajnim uslovima, tako da vozilo može blagovremeno da zaustavi pred svakom preprekom koju po datim uslovima može da predvidi. Dakle, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud iznio sadržajnu argumentaciju iz koje proizilazi da su u konkretnom slučaju na strani apelanta utvrđeni propusti koji predstavljaju kršenje blanketne norme iz člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, a koji se mogu dovesti u uzročnu vezu sa prouzrokovanom saobraćajnom nezgodom. Naime, da iz nalaza i mišljenja vještaka, proizilazi da se vozač B. kritične prilike kretao brzinom od 59,60 km/h, a apelant brzinom od 56 - 57 km/h., da su neporedno prije nezgode oba vozača preduzela forsirano kočenje tako da brzina vozila kojim je upravaljao apelant u trenutku sudara bila 31,33 km/h, dok je vozilo kojim je upravljao oštećeni imalo brzinu od 27,2 km/h. Okružni sud je istakao da je na osnovu izvedene vremensko-prostorne analize vještak zaključio da je opasna situaciju u saobraćaju nastala kao posljedica brzine kretanja oba vozila, s obzirom da utvrđene brzine kretanja oba vozila nisu bile prilagođene uslovima puta i stanju mokrog kolovoza.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je saobraćajni vještak koji je vještačio u konkretnom predmetu zaposlenik MUP-a RS i da isti nije objektivno vještačio jer je njegov poslodavc zainteresovan za uspjeh u konkretnom predmetu, te da je to suprotno odredbi člana 163. u vezi sa članom 42. i 37. stav 1. tačlka d) „KZ RS“ (ispravno ZKP RS), jer postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnu u njegovu nepristrasnost. Takođe ističe da treba imati u vidu i da apelant, koji nije imao branitelja u konkretnom postupku (vjerujući u pravdu), nije moga niti predložiti saobraćajnog vještaka odbrane, dok navedeni vještak na pretresu nije odgovarao na ozbiljne primjedbe na njegov nalaz, te da drugostepeni sud nije na valjan način raspravio primjedbe na nalaz i mišljenje pomenutog vještaka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na imovinu lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama gore već navedenim.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža, a vezano za apelantove navode da nije mogao predložiti vještaka, da iz prvostepene presude proizlazi da je apelant predložio da se provede saobraćajno vještaćenje po vještaku T. R. iz Mostara, ali da je u toku postupka i odustao od istog prijedloga. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4960/17 (Ž.R.) | Sudska praksa | Aktio