Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3140/17 (B. P.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3140/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-3140/17, rješavajući apelaciju Blagoja Pejića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Blagoje Pejić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 090528 16 Gž od 5. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blagoje Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 090528 16 Gž od 5. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 090528 15 P od 11. jula 2016. godine kojom je, pored ostalog, utvrđeno pravo građenja u korist tužiteljice M. Č. na zemljištu (preciznije označeno i opisano u izreci prvostepene odluke), što predstavlja 100/192 dijela prava građenja na zemljišnoj parceli, te pravo vlasništva na stambeno-poslovnom objektu (preciznije označen u izreci prvostepene odluke) koji je sagrađen na istoj zemljišnoj parceli.
2. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je na predmetnom zemljištu upisano pravo vlasništva u korist Brčko distrikta Bosne i Hercegovine sa dijelom 1/1, a pravo građenja na zemljištu i pravo vlasništva na zgradama u korist tužiteljice i apelanta sa dijelom od po ½. Dalje, Apelacioni sud je naveo da tužiteljica u faktičkom posjedu drži dio predmetne nekretnine i to zemljište u površini od 91 m , stambeno-poslovnu zgradu i pomoćnu zgradu koje se nalaze na površini tog zemljišta, a da apelant u faktičkom posjedu drži 101 m zemljišta i objekte koji se tu nalaze – stambena zgrada i pomoćna zgrada. Apelacioni sud je ukazao da je tužiteljica pravo vlasništva zgrade i pravo korištenja zemljišta (u vrijeme kupovine označenog kao k.č. broj 17/189 kućište i dvorište) u površini od 103 m stekla na osnovu kupoprodajnog ugovora od 25. marta 1988. godine, dok je apelant pravo vlasništva zgrade i pravo korištenja zemljišta (u vrijeme kupovine označenog kao k.č. broj 17/188 kućište i dvorište) u površini od 95 m stekao na osnovu kupoprodajnog ugovora od 9. februara 2000. godine, pa im prema onome što su kupili i sa čime su se upisali u zemljišnu knjigu ne pripada jednak idealni dio. Apelacioni sud je ukazao da apelant nije poricao da je tužiteljica vlasnik pomenutih objekata i da je u zemljišnoj knjizi sporna nekretnina bila upisana u posebnom zemljišnoknjižnom ulošku, te da je tužiteljica bila upisana sa pravom vlasništva zgrade i pravom korišćenja zemljišta u površini od 103 m , niti je apelant negirao da on drži veću površinu zemljišta od one koju je kupio i na kojoj površini je bio upisan u zemljišnoj knjizi. S obzirom na to, Apelacioni sud je zaključio da apelant nije dokazao da ima pravo posjedovati spornu površinu zemljišta, odnosno da je njegov idealni dio jednak idealnom dijelu tužiteljice. Apelacioni sud je ukazao da se utvrđivanje prava na nekretninama u postupku osnivanja Registra prava na zemljištu u smislu odredaba Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištima, vrši prvenstveno na osnovu stanja upisanog u zemljišnoj knjizi, ako upis odgovara stvarnom stanju (odredba člana 237. stav 1. tačka 1.) jer je za pravno stanje nekretnine koja može biti u prometu mjerodavno isključivo ono što je upisano u zemljišnoj knjizi, a ne u nekoj drugoj evidenciji, te ukoliko se ti podaci razlikuju mjerodavno je ono što je upisano u zemljišnoj knjizi. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman