Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3698/15 (Republike Srpska)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Javna vlast
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3698/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3698/15, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Republike Srpske.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 058810 14 Rev od 1. jula 2015. godine.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, podnijela je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 058810 14 Rev od 1. jula 2015. godine i 96 0 P 058810 14 Gž od 1. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 058810 13 P od 15. januara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tužioca Sabrije Delića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 3. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju 13. i 21. jula 2017. godine. Apelacioni sud je 13. novembra 2015. godine dostavio obavijest Ustavnom sudu.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 058810 13 P od 15. januara 2014. godine, donesenom povodom tužiočeve tužbe od 29. januara 2013. godine, apelantkinja je obavezana da tužiocu isplati naknadu štete, i to za duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode ličnosti u iznosu od 13.800,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 20.000,00 KM, što ukupno iznosi 33.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. decembra 2013. godine pa do dana konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.623,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je uvidom u krivičnu presudu Osnovnog suda od 28. maja 2010. godine i 1. oktobra 2010. godine utvrđeno da je Pero Rikanović zv. Rikan kao pripadnik Vojne policije Vojske Republike Srpske, tj. pripadnik organizovane vojne formacije, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci za krivična djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 navedenog zakona. U tački 7 izreke krivične presude osuđen je za radnje koje je preduzeo prema tužiocu na način što je krajem maja i u junu 1992. godine tužioca kao zarobljenog civila koji je doveden iz logora „Luka“ na prinudni rad u kasarnu Brčko, u toku 23 dana redovno tukao palicom po cijelom tijelu naredivši mu pri tome da radi sklekove dok ga je udarao, a potom je njemu i Edhemu Ožegoviću naredio da jedu novac „stare hrvatske kune“ nanoseći mu tako velike patnje.
7. Dalje je navedeno da je uvidom u krivičnu presudu od 27. aprila 2012. godine (postala pravosnažna 24. avgusta 2012. godine) optuženi Dimče Ivčev kao pripadnik Vojske Republike Srpske i MUPRS osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i osam mjeseci zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ zbog mučenja, nečovječnog postupanja, nanošenja velike patnje, povređivanja tjelesnog integriteta i povrede ličnog dostojanstva na način da je oko 20. maja 1992. godine zatočenom licu (tužiocu) nanosio velike patnje, tjelesne ozljede, te ga mučio tako što ga je prilikom ispitivanja udarao gumenom palicom po cijelom tijelu dok je tužilac sjedio na stolici, nakon čega je morao potpisati izjavu bez čitanja, da bi ga potom vratio u hangar gdje su bili smješteni ostali zatočeni civili.
8. Prvostepeni sud je naveo da je u vrijeme kada su tužioca kao civilno lice zarobili pripadnici apelantkinjine vojske i vojne policije od 5. maja 1992. godine do 12. jula 1992. godine već bila osnovana i proglašena Republika Srpska (Deklaracijom o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH) koja je kao društveno-politička zajednica putem svojih organa vlasti vršila kontrolu na području Brčkog gdje se desio kritični događaj. Stoga je, po mišljenju prvostepenog suda, apelantkinja bila u obavezi da preko svojih vojnih i civilnih organa vlasti spriječi teror i nasilje u gradu. Imajući u vidu da su pripadnici apelantkinjinih oružanih snaga protivpravno lišili slobode tužioca kao civilnog lica (na šta ukazuju svi sprovedeni dokazi u spisu predmeta), prvostepeni sud je zaključio da je apelantkinja odgovorna za štetu prouzrokovanu aktom nasilja i terora kao preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u sadržaju važećem u vrijeme preuzimanja shodno nalozima supervizora za Brčko od 15. jula 2003. godine i 4. avgusta 2006. godine.
9. Ukazano je da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom ratni zločin protiv civilnog stanovništva, koje spada u grupu krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava u odnosu na koja ne nastupa zastarjelost krivičnog gonjenja u smislu odredbe člana 100 Krivičnog zakona koji je važio u vrijeme nastanka štetnog događaja i u skladu sa Konvencijom o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1986. godine. Stoga je prvostepeni sud zaključio da ne može nastupiti zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom izvršenim prema tužiocu, shodno odredbama člana 377 stav 1 ZOO-a.
10. Pri tome je prvostepeni sud naveo da okolnosti konkretnog slučaja (koje je detaljno opisao na str. 8 i 9 presude) opravdavaju dosuđivanje tužiocu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i slobode ličnosti, kao i naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha. Ukazano je da se prilikom određivanja visine naknade za nematerijalnu štetu sud rukovodio stavom Apelacionog suda izraženim u presudi od 10. decembra 2013. godine. Odbijen je dio tužiočevog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova budući da tužilac nije izveo nijedan relevantan dokaz koji se odnosi na period obuhvaćen tužbom.
11. Protiv prvostepene presude apelantkinja je podnijela žalbu koju je žalbeno vijeće Apelacionog suda Presudom broj 96 0 P 058810 14 Gž od 1. oktobra 2014. godine odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu.
12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je drugostepeni sud u svemu prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda.
13. Apelantkinja je protiv drugostepene presude podnijela reviziju koju je reviziono vijeće Apelacionog suda Presudom broj 96 0 P 058810 14 Rev od 1. jula 2015. godine odbilo kao neosnovanu. Tužiocu je odbijen zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju.
14. U obrazloženju revizione presude se navodi da, suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi nisu povrijedili pravila o osnovanosti tužbenog zahtjeva kada su obavezali apelantkinju da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu nastalu u vrijeme kada je apelantkinja već bila proglašena kao državna zajednica, a koju su uzrokovali pripadnici njenih oružanih snaga koji su pravosnažnim krivičnim presudama osuđeni na zatvorske kazne, između ostalog i zbog radnji kojima je tužiocu uzrokovana šteta a koje su kvalifikovane kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
15. Prema tome, po mišljenju revizionog vijeća, nižestepeni sudovi nisu u parničnom postupku utvrđivali postojanje krivičnog djela i odgovornost počinilaca, kako pogrešno tvrdi apelantkinja, već nadležni sud u krivičnom postupku. S tim u vezi, ukazano je da su u nižestepenim presudama utvrđene relevantne činjenice i okolnosti koje reviziono vijeće mora respektirati. Naime, utvrđeno je da je u vrijeme štetnog događaja apelantkinja bila organizovana kao državna zajednica i da je teritorij Brčkog bio u njenoj vlasti i pod kontrolom njenih organa, da su i logor ,,Luka“ u Brčkom i Kasarna u Brčkom, kao i logor u Batkoviću bili u vlasti i pod kontrolom apelantkinjinih nadležnih organa, da tužilac nije bio pripadnik nijedne oružane formacije kada su ga pripadnici apelantkinjinih oružanih snaga odveli i zatočili prvo u Osnovnoj školi u Brezovom Polju, a potom u logor ,,Luka“, odakle su ga odvodili na prinudni rad u Kasarnu, te da je bio zatočen u Batkoviću. Takođe je navedeno da je tužilac bio u zarobljeništvu od 5. maja 1992. godine do 1. decembra 1992. godine, da su ga pripadnici apelantkinjinih organa (policije i vojske) Pero Rikanović i Dimče Ivčev podvrgnuli fizičkoj torturi i ponižavajućim postupcima, što je u krivičnom postupku kvalifikovano kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i zbog čega su (između ostalog) svaki od njih osuđeni.
16. Sve navedeno je, po mišljenju revizionog vijeća, bilo dovoljno za zaključak da je tužilac bio žrtva nezakonitog lišavanja slobode i da nije zastarjelo njegovo pravo da od tužene zahtijeva pravično novčano obeštećenje za trpljenja kojima je bio izložen. Ukazano je da kako je šteta tužiocu uzrokovana krivičnim djelom iz grupe krivičnih djela koja ne zastarijevaju i da su pripadnici apelantkinjinih oružanih snaga (vojske i policije) pravosnažnim krivičnim presudama osuđeni, između ostalog, i što su počinili radnje zbog kojih je tužiocu uzrokovana šteta, a koje su kvalifikovane kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, koje spada u onu grupu krivičnih djela za koja krivično gonjenje ne zastarijeva. Po mišljenju revizionog vijeća, sve navedeno implicira da ni zahtjev za naknadu tako uzrokovane štete ne zastarijeva. U vezi s tim je reviziono vijeće istaklo da kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom i kada je u pravosnažnoj krivičnoj presudi utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinioca onda se zastara potraživanja štete prema odgovornom licu, koje ne mora biti počinilac krivičnog djela, već i prema pravnom licu kada je šteta uzrokovana radnjama fizičkih lica kao njegovih organa, prosuđuje prema odredbi člana 377 ZOO-a.
17. Prema tome, kako je za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva predviđeno da nema zastarijevanja, tada, prema odredbi člana 377 ZOO-a, i zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu (koje ne mora biti počinilac krivičnog djela) ne zastarijeva. S tim u vezi je ukazano da se odredbe o zastari potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom ne primjenjuju samo na štetnika, već i na lice odgovorno za štetu, odnosno i na pravno lice kada ono odgovara za štetu uzrokovanu radnjama fizičkih lica, koja su nastupila kao pripadnici njenih organa, bili s njom u pravno relevantnom odnosu. Stoga, kako su neposredni počinioci krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva nastupili u funkciji pripadnika apelantkinjinih oružanih formacija (vojske i policije) i pravosnažnim krivičnim presudama osuđeni za to krivično djelo, a logori bili pod ingerencijom jednog od apelantkinjinih oružanih organa, onda, u smislu odredbe člana 172 ZOO-a, apelantkinja odgovara tužiocu za štetu uzrokovanu njemu takvim radnjama fizičkih lica kao njenih organa.
18. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju revizionog vijeća, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, te da ne postoje povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava odnosno odredbi ZOO-a o zastarjelosti potraživanja naknade štete. Po apelantkinjinom mišljenju, odredba člana 377 ZOO-a može se primijeniti samo ako je pravosnažnom osuđujućom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornog lica za učinjeno krivično djelo, ali ne i u odnosu na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Ukazano je da bez obzira na to što je u vrijeme donošenja presude Apelacionog suda postojala pravosnažna i izvršna presuda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i lica, apelantkinja ne može biti odgovorna za počinjeno krivično djelo po osnovu objektivne odgovornosti. Smatra da Apelacioni sud na apelantkinju nije mogao primijeniti odredbu člana 377, već isključivo odredbu člana 376 ZOO-a, posebno iz razloga što apelantkinja u konkretnom slučaju eventualno može odgovarati samo po principu objektivne odgovornosti. Navedeno, po apelantkinjinom mišljenju, upućuje da ni tada važeća odredba člana 180 ZOO-a ne upućuje na primjenu rokova zastarjelosti potraživanja naknade štete iz člana 377 ZOO-a. Prema tome, apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen kraći rok zastare odnosno odredba člana 376 ZOO-a, kakav je stav zauzeo Ustavni sud u svojoj odluci AP 3979/11.
b) Odgovor na apelaciju
20. Apelacioni sud (reviziono vijeće) naveo je da su prvostepena, drugostepena i reviziona presuda donesene uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i da su rezultat utvrđenog činjeničnog stanja na osnovu sprovedenih dokaza u postupcima u kojima je apelantkinja imala na raspolaganju sve procesne mogućnosti, kao i priliku da koristi raspoložive pravne lijekove. Pri tome je ukazano da se apelantkinja držala pasivno, te da neosnovano ukazuje na kršenje ustavnih prava. Takođe, dopisom od 13. novembra 2015. godine Apelacioni sud je obavijestio Ustavni sud da je na sudijskom kolegijumu Apelacionog suda dogovoreno da se u predmetima naknade nematerijalne štete nastale u toku rata u kojima postoji krivična osuđujuća presuda zastane sa odlučivanjem po izjavljenim pravnim lijekovima (žalba i revizija) do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
21. Osnovni sud je naveo da je osporena prvostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te da su prilikom njenog donošenja u obzir uzeti svi navodi i dokazi koje je podnio apelantkinjin zakonski zastupnik.
22. Tužilac je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da se prema njemu nije mogla primijeniti odredba člana 377 ZOO-a. Naglašava da mu je šteta uzrokovana krivičnim djelom fizičkih lica koji su pripadnici apelantkinjinih oružanih snaga, a navedena krivična djela ne zastarijevaju. Smatra da je diskriminisan u odnosu na stranke za koje je važila praksa Ustavnog suda zauzeta u predmetu AP 289/03 u odnosu na praksu zauzetu u predmetu AP 3979/11.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 058810 14 Rev od 1. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 20. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da se ovaj sud identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima već bavio u svojoj praksi u predmetima koji su pokretali pitanje zastare naknade nematerijalne štete nastale u toku rata, u kojima postoji pravosnažna krivična osuđujuća presuda protiv individualnih lica, a tužbe su podnesene protiv Republike Srpske po osnovu objektivne odgovornosti. Tako se u svojoj odluci broj AP 2829/15 Ustavni sud bavio predmetom u kojem je tužilac tužbom koju je podnio protiv tužene Republike Srpske (takođe apelantkinje u tom predmetu), nakon okončanja krivičnog postupka protiv okrivljenih koji su bili pripadnici Vojske Republike Srpske i u periodu koji je relevantan za tužioca bili u svojstvu stražara i upravnika logora KPD Foča, zatražio naknadu nematerijalne štete prouzrokovane krivičnim djelom. U tom predmetu sva tri redovna suda koja su odlučivala o tužbenom zahtjevu bila su saglasna da je apelantkinja odgovorna kao pravno lice, te da je u odnosu na apelantkinju opravdana primjena posebnog roka zastare iz člana 377 ZOO-a kojim je regulisano potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, a to konkretno znači da (prema stavu redovnih sudova) tužiočev zahtjev nije zastario zbog postojanja krivične presude kojom su počinioci krivičnog djela (okrivljeni) proglašeni krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti. U tom smislu, Ustavni sud je zapazio da iz jedinstvenog stava redovnih sudova koji su donijeli osporene presude proizlazi zaključak da je odredba člana 377 ZOO-a primjenjiva kako prema učiniocu krivičnog djela tako i prema odgovornom (trećem) licu, u konkretnom slučaju prema apelantkinji kao pravnom licu čija su službena lica (okrivljeni u svojstvu stražara i upravnika zatvora) prouzrokovala štetu u vršenju službe. S druge strane, redovni sudovi su u tom predmetu izveli jedinstven zaključak da u odnosu na apelantkinju nema mjesta primjeni opšteg roka zastare iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a.
35. U citiranoj odluci Ustavni sud je podsjetio na predmet broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem Ustavni sud raspravljajući o prirodi rokova iz odredbi čl. 376 i 377 ZOO-a nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376 ZOO-a, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Naime, u tom predmetu redovni sudovi su, u vezi s primjenom člana 377 ZOO-a, između ostalog, istakli da se odredba člana 377 ZOO-a može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO-a (u tom predmetu kao tužena je takođe označena Republika Srpska).
36. Osim toga, ukazano je da je Ustavni sud u navedenoj odluci (AP 4128/10) prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Vrbica protiv Hrvatske prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Evropskom konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010). Naglašeno je da je Evropski sud u tom predmetu primijetio da član 377 ZOO-a predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve radi naknade štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje je ukazano da je Ustavni sud prilikom odlučenja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu i stav Evropskog suda iz predmeta Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31˗37) u kojem je takođe raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u tom predmetu, raspravljajući aplikaciju roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u opštem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376 Zakona o obveznim odnosima R Hrvatske, što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka.
37. Takođe, Ustavni sud se u Odluci broj AP 2829/15 pozvao i na svoju praksu zauzetu u predmetu AP 3979/11 prema kojoj se odredba člana 377 ZOO-a može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO-a (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 36 i 37).
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog slučaja s aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Ustavni sud takođe podsjeća na to da je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da se usvojeni stav u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet.
39. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je sporno pitanje koje se postavlja konkretnom apelacijom proizvoljna primjena člana 377 ZOO-a u odnosu na apelantkinju, u situaciji kada postoji pravosnažna presuda krivičnog suda protiv okrivljenih kao neposrednih izvršilaca krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva prema tužiocu, koji tužbom nisu obuhvaćeni kao pasivno legitimisani, već isključivo apelantkinja po principu objektivne odgovornosti. Dakle, Ustavni sud uočava da se specifične okolnosti konkretnog predmeta tiču postojanja pravosnažne krivične presude kojom su osuđeni neposredni počinioci krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva zbog postupanja prema tužiocu, a tužiočevom tužbom oni nisu obuhvaćeni kao pasivno legitimisani, već isključivo apelantkinja po principu objektivne odgovornosti.
40. Uzimajući u obzir navedeno, a posebno specifične okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu spornih pitanja koja je istakla apelantkinja u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da se stavovi iz citirane odluke AP 2829/15 (u kojoj se Ustavni sud pozvao na svoju raniju praksu zauzetu u odlukama AP 4128/10 i 3979/11, kao i na praksu Evropskog suda) mogu u cijelosti primijeniti i na konkretan predmet. Stoga se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cijelosti poziva na obrazloženje iz odluke AP 2829/15. Naime, podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376 i 377 ZOO-a, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u odnosu na apelantkinju proizvoljno primijenili odredbu člana 377 ZOO-a kada su odbili kao neosnovan apelantkinjin prigovor zastare potraživanja, jer se navedena odredba može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Stoga se na to treće lice može primijeniti samo odredba člana 376 ZOO-a a ne odredba člana 377 ZOO-a, kako su to učinili redovni sudovi u konkretnom predmetu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva praksa iz predmeta AP 289/03, na koju je ukazao tužilac u odgovoru na apelaciju, s obzirom da je ona bila determinisana specifičnim činjenicama tog predmeta, te da se u njoj Ustavni sud prvenstveno bavio procesnim pitanjima, odnosno razmatranjima da li žalbeni sud, u smislu relevantnih odredbi ZPP, može raspravljati o prigovoru zastarjelosti ukoliko ga stranka nije iznijela u žalbi (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1926/13 od 17. februara 2016. godine, tačka 30).
41. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
42. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi proizvoljnom primjenom člana 377 ZOO-a odbili apelantkinjin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman