Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3706/17 (M. Ć., K. Ć. i M. G.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3706/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3706/17, rješavajući apelaciju Milana Ćuluma i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milan Ćulum, Ksenija Ćulum i Mirjana Gajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 108535 15 Rev od 25. maja 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Ćulum, Ksenija Ćulum i Mirjana Gajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 4. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 108535 15 Rev od 25. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska, Vlada Republike Srpske, Ministarstvo finansija) da im na ime naknade štete isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju drugostepene odluke, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je naveo, između ostalog, da apelanti tužbeni zahtjev temelje na činjenici da ih je tužena, izbjegavanjem blagovremene isplate po presudama, dovela u situaciju trpljenja štete koju nije nadoknadila ni kroz isplaćene kamate. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je prednik apelanata Vojko Ćulum podnio prijedlog za izvršenje protiv dužnika „Kristal banka“ Banjaluka, radi naplate novčanog potraživanja, na osnovu pravosnažne Presude zbog izostanka Osnovnog suda u Banjoj Luci od 16. oktobra 2001. godine (kojom je naloženo tuženoj „Kristal banka“ Banjaluka da mu isplati iznos od 35.633,75 KM sa kamatom koju banke plaćaju na devizne štedne uloge navedene valute po viđenju počev od 31. decembra 1996. godine, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 31. decembra 1998. godine), a koje izvršenje je prvostepeni sud dozvolio rješenjem o izvršenju od 11. juna 2002. godine. Takođe, Okružni sud je naveo da je Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci od 2. maja 2001. godine raskinut ugovor o novčanom depozitu koji su zaključili prednik apelanata i tužena „Banjalučka banka“ d.d. Banjaluka, te je obavezana tužena da predniku apelanata isplati, pored ostalog, cjelokupan novčani depozit sa devizne štednje u iznosu od 168.449,11 KM. Dalje, Okružni sud je naveo da su apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje protiv izvršenika „Banjalučka banka“ d.d. Banjaluka, na osnovu presude od 2. maja 2001. godine, koje izvršenje je prvostepeni sud dozvolio rješenjem o izvršenju od 4. marta 2005. godine. Isto tako, Okružni sud je ukazao da je Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-3443/07 od 28. aprila 2010. godine usvojena apelacija podnesena od strane apelanata, kojom je naloženo Osnovnom sudu u Banjoj Luci da rješenje o izvršenju od 11. juna 2002. godine po hitnom postupku dostavi na izvršenje Ministarstvu finansija Republike Srpske i naloženo ovom ministarstvu da po prijemu rješenja o izvršenju po hitnom postupku izvrši presudu od 16. oktobra 2001. godine. Ustavni sud je zaključio da je apelantima dovoljna satisfakcija utvrđenje povrede i nalog za otklanjanje posljedica kršenja prava, iako su apelanti tražili i naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažne sudske presude u iznosu od 2.000,00 KM. Okružni sud je podsjetio da je odredbama člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezu sa vršenjem svojih funkcija. Isto tako, Okružni sud je ukazao da se prema sudskoj praksi, odgovornost za štetu usljed rada zakonodavnih, sudskih i izvršnih organa vlasti, procjenjuje na osnovu pravnog standarda postojanja „dovoljno ozbiljne povrede“ i krivica se ne pominje kao posebna pretpostavka odgovornosti, nego kao jedan od faktora koji se uzima u obzir pri procjeni da li je povreda dovoljno ozbiljna. Imajući u vidu činjenicu da su predmetne presude izvršene, kao i navedenu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda u kojoj je Ustavni sud zauzeo stav da je za apelante dovoljna satisfakcija koja se ogleda u nalogu za otklanjanje posljedice kršenja prava, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije ostvaren sadržaj pravnog standarda „dovoljno ozbiljne povrede“.

3. U obrazloženju konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je Okružni sud dao valjane razloge zašto smatra da postupanje tužene ne predstavlja „dovoljno ozbiljnu povredu“ prava apelanata, te je ukazao da se Okružni sud pravilno pozvao na Odluku Ustavnog suda AP- 3443/07 od 28. aprila 2010. godine koji je zaključio da je utvrđivanje povrede i nalog za otklanjanje posljedica kršenja prava dovoljna satisfakcija apelantima, iako su oni tražili u tom postupku naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažne sudske presude. Vrhovni sud je ukazao da su apelanti ostvarili pravo na zakonsku zateznu kamatu propisanu odredbama člana 278. stav 1. ZOO koja sadrži naknadu pretpostavljene štete nastale zadocnjenjem, te imajući u vidu odsustvo protivpravne radnje na strani tužene, slijedom čega je ispravan zaključak da je šteta koja su apelanti pretrpjeli naknađena isplatom zakonske zatezne kamate.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je proizvoljno pozivanje na standard „dovoljno ozbiljne povrede“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su odluke tih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredaba ZOO. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3706/17 (M. Ć., K. Ć. i M. G.) | Sudska praksa | Aktio