Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4837/15 (M. K. iz Sanskog Mosta, E. D. iz Sanskog Mosta, A. M. iz Austrije, S. Š. iz Varaždina i S. K. iz Sanskog Mosta)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4837/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4837/15, rješavajući apelaciju Muhareme Kasumović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhareme Kasumović, Edine Džafić, Adele Mešić, Senke Štefan i Senka Kasumovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 010635 15 Rev od 4. septembra 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muharema Kasumović iz Sanskog Mosta, Edina Džafić iz Sanskog Mosta, Adela Mašić iz Austrije, Senka Štefan iz Varaždina i Senko Kasumović iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 30. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 010635 15 Rev od 4. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tužiteljice Đane Hadžiahmetović rođ. Alagić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 26. septembra 2017. godine, odnosno 22. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužiteljice su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. oktobra 2017. godine do 26. januara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da su predmetni parnični postupak pokrenule 22. juna 1990. godine Kana Kasumović (majka tužiteljice) i njena sestra Senija Kasumović (tužiteljičina tetka) protiv Muhareme i Senka Kasumovića tražeći da se utvrdi da su na porodičnoj stambenoj kući (stambena zgrada I) stekle pravo suvlasništva sa dijelom ½, te pravo korištenja na zemljištu ispod kuće, koje su se u tužbi pozvale na naslijeđe iza majke Adile, koja je umrla 1972. godine, te na činjenicu da su od prednika tuženih, odnosno njihovog brata Kadira (otac apelanata), kupile njegov dio na navedenim nekretninama.

6. Tokom postupka umrle su i tužiteljičina majka Kana i njena sestra Senija, te je tužiteljica podneskom od 20. oktobra 1997. godine zatražila nastavak postupka koji je u decembru 1992. godine prekinut. Tužiteljica je tužbeni zahtjev proširila na ostale apelante, te na Jasmina Kasumovića i Općinu Sanski Most, pri čemu je tokom postupka više puta mijenjala tužbeni zahtjev, konačno ga opredijelivši u ponovnom postupku 26. februara 2014. godine tražeći, između ostalog, da se utvrdi da na nekretninama pod oznakom stambena zgrada I, površine 60 m2 (u daljnjem tekstu: sporna kuća), i na zemljištu ispod nje postoji pravo suvlasništva tužiteljice sa dijelom ½, zatim, da se utvrdi postojanje suvlasništva sa dijelom ½ na preostalom dijelu sporne kuće i zemljišta ispod kuće u korist njene umrle tetke Senije sve do njene smrti, te da se utvrdi da je istinit i pravno valjan ugovor o doživotnom izdržavanju koji su tužiteljica i njena tetka Senija zaključile 16. marta 1992. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o izdržavanju), tražeći istovremeno i upis utvrđenog prava u javnim evidencijama.

7. Apelanti su tokom postupka istakli protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je ništav sporni ugovor o izdržavanju, te da ne proizvodi pravno djejstvo.

Osporene presude

8. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 22 0 P 010635 12 P 2 od 16. juna 2014. godine, stavom 1. izreke, utvrdio da na spornoj kući postoji pravo suvlasništva tužiteljice sa dijelom ¼, zatim je stavom 2. utvrđeno da je na spornoj kući sa dijelom ¼ postojalo pravo suvlasništva tužiteljičine tetke Senije sve do njene smrti, stavom 3. je utvrđeno da je sporni ugovor o izdržavanju istinit i pravno valjan, te je stavom 4. izreke tužiteljici dozvoljen upis utvrđenog prava u javnim evidencijama. Istom presudom, i to st. od 5 do 8, odbijen je preostali zahtjev tužiteljice i preko dosuđenog, a stavom 9. izreke odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Općinski sud se o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva, odnosno o neosnovanosti dijela tužbenog, odnosno protivtužbenog zahtjeva apelanata detaljno izjasnio na stranama od 9 do 20 obrazloženja.

10. Na temelju velikog broja provedenih dokaza (strane 8 i 9), njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je, između ostalog, utvrdio da je sporna kuća pripadala djedu parničnih stranaka Rahmi Kasumoviću, koji je umro 1943. godine, da iza njegove smrti ostavinski postupak nije proveden, da su iza umrlog Rahme ostali njegova supruga Adila, zv. Fadila, kćerke Kana i Senija (tužiteljičine majka i tetka) i sin Kadir (otac apelanata), da je sporna kuća 1948. godine u katastarskoj evidenciji upisana na Adilu, suprugu umrlog Rahme, da je Adila umrla 1972. godine iza koje nije proveden ostavinski postupak, da je takav upis ostao do 1954. godine, kada je prilikom klasičnog snimanja grada, sporna kuća upisana na Kadira (pravnog prednika apelanata), da su nasljednici iza umrlog Rahme u spornoj kući nastavili da žive, da je pravni prednik apelanata, njihov otac Kadir sa porodicom živio u prizemlju sporne kuće, da su ostali nasljednici umrlog Rahme, osim njegove treće kćerke Adevije, dakle Kana i Senija i njihova majka Adila, živjeli na spratu sporne kuće, da u prizemlju sporne kuće od 1997. godine do danas stanuje tuženi Jasmin Kasumović, da se parcela ispod koje se nalazi sporna kuća vodi kao pravo raspolaganja u korist Općine Sanski Most sa dijelom 95/204 i trajno pravo korištenja zemljišta na navedenoj parceli sa dijelom 109/204 u korist pravnog prednika apelanata (Kadira) sa pravom vlasništva na objektima (sporna kuća i stambena zgrada II) sa dijelom 1/1, da se stambena zgrada II koja je izgrađena na istoj parceli nalazi jednim dijelom na zemljištu na kojem Općina Sanski Most ima pravo korištenja, da je prednik apelanata, po podacima iz starog katastarskog opereta, posjedovao samo 95 m2 zemljišta i da je to razlog zbog kojeg, po podacima iz zemljišne knjige, Općina Sanski Most ima pravo korištenja na zemljištu ispod zgrada sa dijelovima koji su već navedeni. Iz obrazloženja presude proizlazi da navedeno činjenično utvrđenje među parničnim strankama nije sporno, ali da je među strankama sporno to što tužiteljica smatra da joj po osnovu naslijeđa iza majke Kane pripada ½ na spornim nekretninama zbog toga što su nasljednici iza umrle Adile (kćerke Kana, Senija i brat Kadir - prednici parničnih stranaka) postigli sporazum o diobi naslijeđenih nekretnina nakon kojeg su tužiteljičina majka Kana i tetka Senija bile suvlasnice sporne kuće sa dijelom ½, pa shodno tome, tužiteljica smatra da joj kao jedinoj nasljednici iza majke Kane pripada njen dio od 1/2, što su apelanti dužni da trpe i da dozvole da tužiteljica svoja prava na spornoj kući upiše u javnim evidencijama. S druge strane, apelanti tužiteljici osporavaju pravo vlasništva na spornoj kući, kao i njenoj majci Kani, ističući pri tome da je njihov prednik (Kadir) isključivi vlasnik sporne kuće i da je to svoje pravo upisao u javnim evidencijama.

11. U vezi sa spornim pitanjem Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 36. Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je važio u vrijeme smrti tužiteljičine majke, koja propisuje da se pravo vlasništva na stvari stječe nasljeđivanjem u trenutku otvaranja naslijeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drugačije određeno, pri čemu se pravo vlasništva na stvari izvodi iz prava ostavitelja kao dosadašnjeg titulara tog prava na stvari, te je još naglašeno da se pravni osnov kod zakonskog nasljeđivanja temelji na Zakonu o nasljeđivanju određenih pravnih činjenica a to su: smrt ostavitelja, doživljavanje trenutka ostaviteljeve smrti, postojanje imovine i dr., a što se tiče načina stjecanja prava vlasništva na stvari putem naslijeđa, u svakom slučaju otpada potreba upisa u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom zbog toga što, u smislu člana 73. ZOSPO, nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavitelja bez obzira kada je stekao faktičku stvar na stvari zbog čega rješenje o nasljeđivanju ima samo deklaratorni karakter.

12. Imajući u vidu da je tokom postupka utvrđeno da je sporna kuća pripadala Rahmi Kasumoviću (djedu parničnih stranaka), koji je umro 1943. godine, da su iza njega ostali njegova supruga Adila i četvoro djece, i to kćerke Kana, Sena, Adevija i sin Kadir, kao nasljednici prvog nasljednog reda, da je majka Adila umrla 1972. godine, Općinski sud je utvrdio da su djeca umrlih Rahme i Adile, kao njihovi nasljednici prvog nasljednog reda, postali suvlasnici sporne kuće sa dijelom ¼. Shodno tome je utvrđeno da je tužiteljičina majka, kao jedno od četvoro djece, postala po osnovu naslijeđa suvlasnik sporne kuće sa dijelom ¼ i ta imovina joj je pripadala u trenutku njene smrti. Nadalje se Općinski sud u vezi s tim pozvao na odredbu člana 128. ZON-a koja propisuje da se smrću osobe otvara njeno nasljedstvo, a u smislu člana 135. istog zakona, ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njene nasljednike u času njene smrti, pa je stoga svaki nasljednik univerzalni sukcesor, odnosno sljednik ostavitelja u svim njegovim nasljednim pravima i imovini, a ako je više nasljednika, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, oni svi zajedno do diobe naslijeđa preuzimaju imovinu kao cjelinu i svaki od nasljednika se smatra univerzalnim sukcesorom u pogledu svake stvari u razmjeri svog nasljednog dijela.

13. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na upis prava vlasništva u javnim evidencijama, Općinski sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva usvojio imajući u vidu da je tokom postupka utvrđeno da je tužiteljica po osnovu naslijeđa iza majke stekla suvlasništvo na spornoj kući u dijelu ¼, zatim je utvrđeno da je tužiteljičina tetka Senija bila suvlasnik sporne kuće sa dijelom ¼ do svoje smrti, da je Senija svoj dio nakon smrti ostavila tužiteljici temeljem spornog ugovora o izdržavanju za koji je tokom postupka utvrđeno da je istinit i pravno valjan, te da predstavlja valjan pravni osnov za uknjižbu prava u javnim evidencijama.

14. U vezi s protivtužbenim zahtjevom apelanata, Općinski sud je naveo da apelanti tokom postupka nisu dokazali da je primalac izdržavanja Senija Kasumović pod djelovanjem prinude, prevare i sile ostavila tužiteljici poslije svoje smrti svoj dio na spornoj kući. Općinski sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir činjenicu da je sporni ugovor o izdržavanju zaključen u periodu rata, ali da apelanti tokom postupka nisu dokazali da zaključenje spornog ugovora ne bi bila želja umrle Senije i u normalnim uslovima i da nije bilo rata. Tokom postupka je, također, utvrđeno da su tužiteljica i njena tetka Senija bile bliske, da je njihov odnos bio kao odnos majke i kćerke, da su živjele u jednom domaćinstvu od tužiteljičinog rođenja pa do rata, kao i činjenica da umrla Senija nije imala svoju djecu, pa je temeljem svega navedenog utvrđeno da je sporni ugovor o izdržavanju pravno valjan, ocijenivši sve prigovore apelanata neosnovanim (strana 20 obrazloženja presude).

15. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je u sjednici vijeća donio Presudu broj 22 0 P 010635 14 GŽ 2 od 19. decembra 2014. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka. Iz obrazloženja proizlazi da apelanti pobijaju prvostepenu presudu u dijelu usvajajućeg dijela tužbenog zahtjeva, te u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev i u dijelu odluke o troškovima postupka.

16. U obrazloženju žalbenih razloga, kako je pojasnio Kantonalni sud, apelanti tvrde da je prvostepena presuda u pobijanom dijelu donesena uz povredu odredaba člana 8. ZPP, jer sud nije ocijenio izvedene dokaze, iskaze parničnih stranaka i saslušanih svjedoka iz kojih slijedi da je Adila Kasumović, majka prednika apelanata, živjela u zajedničkom domaćinstvu sa sinom Kadirom, te kćerkama Kanom, Senijom i Adevijom i da je nekretnine poklonila sinu Kadiru, nadalje ukazuju da je prvostepeni sud zanemario da tužiteljica svoja prava na spornoj kući zasniva na naslijeđu iza djeda Rahima iza kojeg nikada nije provedena ostavina, te da je prvostepeni sud zanemario stanje izvršenih upisa u javnim knjigama, te je zanemario sve njihove prigovore, jer svi dokazi upućuju na neosnovanost tužbenog zahtjeva, te potpunu osnovanost protivtužbenog zahtjeva.

17. Nakon što je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda Kantonalni sud je, polazeći od utvrđenih činjenica, svih izvedenih dokaza, te žalbenih prigovora zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za usvajajući dio tužbenog zahtjeva i odbijajući dio u odnosu na protivtužbeni zahtjev na koje je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je sve izvedene dokaze, kao i sve prigovore koje su u toku postupka isticali apelanti, a koje u žalbi ponavljaju, ocijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o čemu je dao opširne i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud, a pobijana odluka je sačinjena, u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP, pa suprotno žalbenim prigovorima osporena presuda nije nejasna, niti kontradiktorna. Prema ocjeni Kantonalnog suda, svi predloženi dokazi su izvedeni, u skladu sa odredbama ZPP, tako da su prigovori istaknuti u tom dijelu neutemeljeni. Kantonalni sud je navode da je prvostepeni sud za svoju odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva u svim dijelovima, pa i u dijelu valjanosti spornog ugovora o izdržavanju dao valjane i prihvatljive razloge, ocijenivši neutemeljenim prigovore apelanata istaknute u tom pravcu.

18. Ostali žalbeni prigovori koje je taj sud ocijenio nisu mogli uticati na zakonitost pobijane odluke. Kantonalni sud je ispitao i odluku o troškovima postupka utvrdivši da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 386. stav 2. ZPP kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

19. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka Vrhovni sud je Presudom broj 22 0 P 010635 15 Rev od 4. septembra 2015. godine reviziju tužiteljice odbio, dok je reviziju apelanata odbio u odnosu na tužbeni zahtjev, a u odnosu na protivtužbeni zahtjev reviziju odbacio uz istovremeno odbijanje parničnih stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka.

20. Vrhovni sud je naveo da apelanti revizijom pobijaju dosuđujući dio tužbenog zahtjeva i odbijajuću odluku o protivtužbenom zahtjevu, pa je taj sud, nakon ispitivanja drugostepene presude u smislu člana 241. ZPP, zaključio da revizija protiv odluke o protivtužbenom zahtjevu nije dopuštena, te da je revizija protiv odluke o tužbenom zahtjevu dopuštena. U vezi s tim je, prije svega, naglašeno da se u konkretnom slučaju radi o sporu po tužbi i protivtužbi, tako da se pravo na reviziju ocjenjuje odvojeno s obzirom na to da se odredbe ZPP o tužbi na odgovarajući način primjenjuju i na protivtužbu (član 74. stav 4. ZPP). Budući da se protivtužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koja je označena u protivtužbi (član 53. stav 2. tačka 5, član 321. stav 2. u vezi sa članom 74. stav 4. ZPP).

21. Uvidom u predmetni spis Vrhovni sud je utvrdio da u protivtužbi koja je podnesena na pripremnom ročištu od 24. marta 2011. godine nije označena vrijednost spora, a niti na nastavku tog pripremnog ročišta od 19. aprila 2011. godine, pa time ni preko imovinskog limita iz člana 237. stav

2. ZPP, kao uvjeta za ostvarivanje prava na reviziju, tako da protiv odluke o protivtužbenom zahtjevu revizija nije dopuštena sa stanovišta citirane odredbe, a ni po kriteriju iz stava 3. citirane odredbe, jer Vrhovni sud nije ustanovio da reviziju treba izuzetno dopustiti budući da odlučenje o protivtužbenom zahtjevu ne bi bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima.

22. U pogledu revizijskih prigovora u odnosu na dosuđujući dio tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbe člana 231. ZPP u obrazloženju svoje presude, ocijenio sve žalbene navode parničnih stranaka koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, pa je neprihvatljiv prigovor da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 231. ZPP. Vrhovni sud je istakao da slobodnoj ocjeni dokaza suda stranka ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP). Nadalje je Vrhovni sud ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova naglasivši da su na utvrđeno činjenično stanje za koje je taj sud vezan shodno odredbi člana 240. stav 2. ZPP nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, jer su za zaključke o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva dali pravilne i potpune razloge koje je u svemu prihvatio i taj sud, bez potrebe da se oni ponavljaju. Pri tome je, kako je naglasio Vrhovni sud, prvostepeni sud naveo konkretne materijalnopravne odredbe koje je pravilno primijenio, a što je drugostepeni sud osnovano prihvatio.

23. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se ne mogu prihvatiti osnovanim prigovori apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer nisu dokazali svoje tvrdnje da je njihov pravni prednik Kadir dobio spornu kuću u vlasništvo u cijelosti darovanjem od svoje majke Adile. Suprotno pravnom rezoniranju apelanata, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da su iza smrti Rahme i Adile Kasumović njihova djeca Kana, Senija, Adevija i Kadir nasljeđivanjem stekli pravo suvlasništva na spornoj kući sa po ¼ dijela, pa pošto je tužiteljičina majka Kana imala navedeno pravo u momentu smrti 1994. godine, to pravo je tužiteljica stekla nasljeđivanjem, a imajući u vidu da je i tetka Senija u momentu smrti 1996. godine na spornoj kući bila suvlasnica sa dijelom ¼, to pravo kao svu imovinu iz spornog ugovora o izdržavanju ostavila je tužiteljici, kao davaocu izdržavanja, tako da je usvajajući dio tužbenog zahtjeva zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

24. Vrhovni sud je ostale revizijske prigovore ocijenio kao prigovore koji nisu od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, pa pošto je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, revizija apelanata u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva je odbijena, pri čemu je ocijenjeno da je neutemeljen i zahtjev apelanata za naknadu troškova revizijskog postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tako, apelanti u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, ukazuju da njihovu reviziju Vrhovni sud uopće nije ispitao, da se Vrhovni sud nije osvrnuo na revizijske razloge koje su u reviziji istakli, zbog čega je osporena presuda proizvoljna, niti se može ispitati, pa činjenica da osporena presuda ne sadrži obrazloženje vodi zaključku da je pravo na pravično suđenje apelanata prekršeno. Apelanti tvrde da ni Kantonalni sud nije ispitao sve istaknute žalbene navode, jer ne sadrži obrazloženje u vezi sa ocjenom provedenih dokaza, kao ni odredbe materijalnog prava koje su primijenjene pri donošenju presude, pa tvrde da ni drugostepena presuda nije donesena zakonito, a što Vrhovni sud uopće nije ispitao donoseći odluku o reviziji. Nadalje, apelanti tvrde da su u ponovnom postupku učinjene iste povrede zbog kojih je predmet vraćen na ponovni postupak a povrede se temelje na pogrešnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i proizvoljnoj primjeni propisa. U tom pravcu apelanti ukazuju da su tokom postupka ukazivali na neurednost tužbe u pogledu stranačke sposobnosti na strani tuženih, te da su ukazali da, stoga, postoje uvjeti za odbacivanje tužbe, posebno u kontekstu činjenica da tužbom nisu bili obuhvaćeni svi nasljednici, odnosno Adevija Kasumović i njeni nasljednici, pa je na taj način njima bilo onemogućeno da učestvuju u parničnom postupku, što je bio razlog za odbacivanje tužbe. Nadalje, detaljno izlažu svoje viđenje spornog pitanja, činjenicu da je njihov prednik u javnim evidencijama upisan kao vlasnik sporne kuće, da je vlasništvo na spornoj kući stekao darovnim ugovorom od majke Adile. Nadalje, apelanti tvrde da se u konkretnom slučaju radi o zastarjelom tužbenom zahtjevu shodno članu 142. ZON-a, koji redovni sudovi nisu primijenili, jer tužiteljica svoje pravo na naslijeđe nije tražila u zakonskim rokovima propisanim citiranom odredbom. Apelanti tvrde da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan pravni osnov za stjecanje vlasništva, jer ni Kana ni Senija nisu bile nosioci prava na spornoj kući u javnim evidencijama. Konačno, apelanti se pozivaju na odredbe člana 10. ZOSPO, te na odredbe čl. 2, 6, 8. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama koje smatraju relevantnim u konkretnom slučaju, a redovni sudovi ih nisu primijenili. Apelanti, također, tvrde da odluka u odnosu na njihov protivtužbeni zahtjev nije pravilna, te u tom pravcu iznose brojne prigovore.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da, suprotno stajalištu apelanata, taj sud prilikom odlučenja nije povrijedio prava apelanata na imovinu, niti pravo na pravično suđenje.

27. Kantonalni sud je naveo da i dalje ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Općinski sud je naveo da tokom prvostepenog postupka nisu povrijeđena prava apelanata garantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom na koja su se apelanti pozvali, jer je taj sud postupak proveo uz pravilnu primjenu ZPP, te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe ZOSPO i ZON-a. Predloženo je da se apelacija odbije.

29. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju navela da su apelacioni navodi neosnovani predloživši da se predmetna apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana, a da se apelacija koju je tužiteljica podnijela Ustavnom sudu broj AP 4946/15 usvoji, osporena presude ukine i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.

V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 36.

Pravo svojine na stvar stiče se nasleđivanjem u trenutku otvaranja nasleđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 73.

Naslednik postaje držalac u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari.

31. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Smrt i proglašenje lica za umrlo Član 126. stav (1) Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe Sposobnost za nasljeđivanje Član 128. stav (1) Nasljednik može biti samo lice koje je u životu u trenutku otvaranja nasljeđa.

Član 135.

Ako je nasljednik umro prije svršetka rasprave zaostavštine, a nije se odrekao od nasljeđa, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike.

Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine Član 142.

Pravo nasljednika za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika o proglašenja testamenta.

Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.

32. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 010635 15 Rev od 4. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud, također, zapaža da presuda Vrhovnog suda predstavlja konačnu odluku samo u odnosu na tužbeni zahtjev (usvajajući i odbijajući dio tužbenog zahtjeva) budući da je revizija u dijelu protivtužbenog zahtjevu odbačena kao nedopuštena, pa će, shodno tome, predmet apelacionog razmatranja biti samo dio koji predstavlja konačnu odluku koja je, shodno Pravilima Ustavnog suda, podobna za ispitivanje. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda opunomoćenik apelanata je primio 23. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na konačni dio presude Vrhovnog suda ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

40. U konkretnom slučaju postupak se ticao imovinskog prava parničnih stranaka na predmetnim nekretninama, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Apelanti ukazuju na brojne propuste redovnih sudova koji se svode na proizvoljnu ocjenu dokaza, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, pri čemu je izostalo i relevantno obrazloženje redovnih sudova, odnosno izostalo je obrazloženje o prigovorima apelanata.

42. U vezi sa istaknutim apelacionim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti ukazali.

44. U kontekstu prigovora koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

45. Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

46. Polazeći od navedenih principa, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne zapaža ništa što bi pokrenulo pitanje kršenja navedenih principa. Naime, Ustavni sud, ispitujući osporene presude u dijelu koji je postao konačan i koji apelanti osporavaju (vidi tačku 34. ove odluke), zapaža da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, pri čemu je proveo i ocijenio veliki broj dokaza (apelanti ne tvrde da im je bilo uskraćeno pravo da predlažu dokaze), utvrdivši da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan i obrazloživši svoj stav na jasan i argumentiran način, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe ZOSPO i ZON-a. Ustavni sud, također, zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, ispitujući žalbene, odnosno revizijske prigovore apelanata, u cijelosti podržali stav prvostepenog suda utvrdivši da su prigovori u kontekstu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog i procesnog prava neutemeljeni. U vezi s prigovorima apelanata kojim tvrde da Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud nisu ocijenili njihove prigovore, te da su, stoga, odluke tih sudova nezakonite, Ustavni sud, ispitujući ovaj prigovor u kontekstu obrazloženja presuda navedenih sudova, ne može prihvatiti opravdanim takav prigovor. Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud u bitnom odgovorili na one prigovore koje su smatrali relevantnim i koje su dovoljno jasno obrazložili. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Shodno navedenom, Ustavni sud ne zapaža da su redovni sudovi postupili suprotno navedenom principu.

47. U vezi sa pozivanjem apelanata na rokove za zastaru koje propisuju odredbe ZON-a (član 142), Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o stvarnopravnom zahtjevu tužiteljice (stjecanje vlasništva na osnovu nasljeđivanja, odnosno ugovora o doživotnom izdržavanju), pa se u takvim okolnostima čini neutemeljenim pozivanje apelanata na citiranu odredbu. Ustavni sud, nadalje, podsjeća na odredbu člana 2. stav (2) ZPP koja propisuje da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i da nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava, pa stoga tvrdnje apelanata da sud nije primijenio materijalno pravo na koje su oni ukazali smatrajući ga primjenjivim, per se, ne vodi zaključku da je apelantima prekršeno pravo na pravično suđenje. Navedeno posebno u okolnostima konkretnog slučaja kada Ustavni sud ne uočava proizvoljnost redovnih sudova u primjeni relevantnih odredaba ZOSPO i ZON-a. U vezi s prigovorima apelanata da je njihov pravni prednik stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama na osnovu darovnog ugovora, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 7. stav (1) ZPP koja stranke obavezuje da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Shodno citiranoj odredbi, apelanti su ovu tvrdnju trebali dokazati tokom postupka.

48. Stoga, imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova u kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud ne uočava ništa što bi vodilo zaključku da su apelacioni prigovori osnovani, pa Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

49. U vezi s prigovorima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga, i ovo pozivanje na kršenje navedenog prava smatra neutemeljenim.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno postupali u segmentima na koje su apelanti neutemeljno ukazali.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4837/15 (M. K. iz Sanskog Mosta, E. D. iz… | Sudska praksa | Aktio