Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4459/17 (F. H. i F. H.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4459/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4459/17, rješavajući apelaciju Fadila Hamzića i Fahir Hamzić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Fadil Hamzić i Fahir Hamzić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 043004 17 Gž od 21. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadil Hamzić i Fahir Hamzić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Odžaka, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Milić i Miloš Đurić iz Gradačca, podnijeli su 28. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 043004 17 Gž od 21. august 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 043004 16 P od 28. aprila 2017. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi (R. K.) da im isplati po 150,00 KM i da im isplati nematerijalnu štetu u iznosu od po 2.500,00 KM, dok su obavezani apelanti da tuženom isplate iznos od po 450,00 KM na ime naknade za zastupanje u kaznenom predmetu broj 25 0 K 013684 09 K.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je, prije svega, naveo da nije osnovan prigovor apelanata da su povrijeđene odredbe člana 59. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je uprkos protivljenju apelanata dozvolio "povlačenje tužbe" u odnosu na „protivtužitelje“ Nihada Konjića i Zinaidu Konjić, iz razloga što je u protivtužbi kao „protivtužitelj“ označen „Zajednički odvjetnički ured Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić“. Općinski sud je istakao da zajednički odvjetnički uredi u skladu sa odredbama Zakona o odvjetništvu u Federaciji Bosne i Hercegovine nemaju svojstvo pravne osobe zbog čega ne mogu biti stranke u parničnom postupku, a na koju okolnost sud pazi po službenoj dužnosti. Prema tome, Općinski sud je ukazao da činjenica da je prvobitno podnesena protivtužba na aktivnoj strani imala u vidu zajednički odvjetnički ured kao subjekt, a ne pojedinačno navedena lica tog zajedničkog ureda, slijedom čega se suprotno tvrdnjama apelanata ne radi o povlačenju protivtužbe u odnosu na Nihada Konjića i Zinaidu Konjić, već o uređenju tužbe. Osim toga, Općinski sud je naveo, između ostalog, da apelanti tužbeni zahtjev temelje na tvrdnjama da je tuženi propustio podnijeti apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Općinskog suda od 13. septembra 2012. godine i presude Kantonalnog suda od 11. decembra 2012. godine, a zašto im je tuženi naplatio iznose od po 150,00 KM, ali da mu ti iznosi ne pripadaju jer nije podnio apelaciju Ustavnom sudu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su apelanti i tuženi ugovorili da tuženi sačini i podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenih presuda, te da su mu apelanti isplatili iznose od po 150,00 KM. Dalje, Općinski sud je ukazao da je nakon sačinjavanja apelacije, tuženi pozvao apelante da izvrše uplatu ostatka cijene za sastav apelacije, nakon čega dolazi do izmjene ranije zaključenog ugovora, pa se stranke sporazumijevaju da tuženi sačini prijedlog za ponavljanje postupka, kada se za to steknu uslovi. Općinski sud je naveo da je 28. avgusta 2015. godine tuženi sačinio prijedlog za ponavljanje postupka. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da je tuženi iznose od po 150,00 KM koje apelanti potražuju tužbenim zahtjevom od apelanta naplatio na temelju valjanog pravnog osnova, odnosno usmenog ugovora o nalogu, koji pravni osnov nije ni kasnije otpao. Dakle, Općinski sud je istakao da su uplaćeni iznosi predstavljali predujam za troškove i izdatke (akontacija) koje će tuženi, kao nalogoprimac imati u vezi sa sastavljanjem i podnošenjem apelacije, a potom i sastavljanjem i podnošenjem prijedloga za ponavljanje postupka, iz kog razloga apelantima ne pripada pravo na povrat uplaćenog iznosa na ime sastava apelacija od po 150,00 KM.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je ukazao da se Općinski sud pravilno pozvao na odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i zaključio da nema neosnovanog bogaćenja tuženog, kao i na odredbe člana 314. istog zakona kojima je propisano ispunjenje obaveza od strane ugovornih strana. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, za radnju sačinjavanja prijedloga za ponavljanje postupka utvrdio obavezu apelanata za isplatu iznosa od po 600,00 KM s tim da je od toga iznosa odbio ranije uplaćeni iznos na ime akontacije za podnošenje apelacije od po 150,00 KM. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud utvrdio sve odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe ZOO kojima su propisana prava učesnika u obligacionom odnosu – prava povjerioca i prava dužnika.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suštinski, apelanti smatraju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, odnosno odredbe ZOO i ZPP.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZPP, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman