Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4870/15 (R. S., S. D., Z. J., S. S., S. H. i R. Z.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4870/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4870/15, rješavajući apelaciju Redže Smajlovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redže Smajlovića, Sadika Dizdarevića, Zilhe Jakupović, Sakiba Smajlovića, Sakiba Horoza i Redžepa Zeljkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 000717 15 Rev od 6. augusta 2015.

godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 000717 10 Gž3 od 25. juna 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Redžo Smajlović, Sadik Dizdarević, Zilha Jakupović, Sakib Smajlović, Sakib Horoz i Redžep Zeljković, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnijeli su 3. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 000717 15 Rev od 6. augusta 2015. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 000717 10 Gž3 od 25. juna 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 000717 03 P od 22. januara 2010. godine, utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, pobliže označenih u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), koji su 13. oktobra 1994. godine zaključili Ahmet Smajlović (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i Danica Popadić (u daljnjem tekstu: tužena), pa je određeno da je tužena dužna predati apelantima sporne nekretnine u posjed i dozvoliti i trpjeti zemljišnoknjižni i katastarski upis apelanata na tim nekretninama. Također, djelimično je usvojen i protivtužbeni zahtjev tužene i obavezani su apelanti da, istovremeno sa predajom spornih nekretnina, isplate tuženoj ukupan iznos od 48.252 KM, na ime naknade za sredstva koja je tužena uložila u dogradnju i adaptaciju spornih nekretnina i na ime povrata kupoprodajne cijene.

3. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 000717 10 Gž3 od 25. juna 2010. godine, uvažene su žalbe parničnih strana, pa je preinačena prvostepena presuda tako što su odbijeni i tužbeni i protivtužbeni zahtjev. Vrhovni sud je, presudom broj 71 0 P 000717 15 Rev od 6. augusta 2015. godine, odbio reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud prihvatio činjenična utvrđenja, ali ne i pravni zaključak prvostepenog suda. Naime, Okružni sud je ocijenio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se nisu stekli uslovi za ništavost spornog ugovora, jer opšta ratna situacija nije dovoljna za zaključak o postojanju nedostataka volje u smislu odredaba čl. 26. i 28. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Vrhovni sud je također naglasio da je nesumnjivo utvrđeno da je prednik apelanata spornim ugovorom prodao tuženoj sporne nekretnine, da mu je tužena isplatila dinarsku protuvrijednost od 12.000 DEM, kao i da nijednim dokazom nije potvrđeno da je sporni ugovor zaključen pod prisilom. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, pored ocjene iskaza svih saslušanih svjedoka, naročito ukazao na iskaz svjedoka Rasima Kresića „koji je i sam pripadnik istog naroda kao i [prednik apelanata]“ i koji je naveo da je prednika apelanata „u periodu kada je zaključio predmetni ugovor često posjećivao, ali da mu isti nikad nije govorio da ga neko tjera“. Također, ni iz iskaza drugih svjedoka se nije mogao izvući takav zaključak. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je Okružni sud izveo ispravan zaključak da apelanti, samo pozivom na opšte ratne okolnosti, nisu uspjeli dokazati da je njihov prednik prilikom zaključenja spornog ugovora bio pod pritiskom, odnosno da „nije izrazio volju na način propisan odredbom člana 28. [ZOO]“.

4. Također, Vrhovni sud je naveo i da nije od značaja „pominjanje odredbe člana 141. ZOO od strane drugostepenog suda, jer po ovom osnovu se i ne traži utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora.“ Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, nije sporno da tužena nije vršila bilo kakav pritisak na prednika apelanata, niti su tokom postupka predlagani i provođeni dokazi „iz kojih bi proizlazilo da je pravni prednik [apelanata] bio u stanju nužde ili teškoj materijalnog situaciji, odnosno da je bio nedovoljno iskusan, lakomislen i zavisan od tužene, te da je ugovorena cijena bila u očiglednoj nesrazmjeri sa vrijednošću predmetnih nekretnina, što sve predstavlja činjeničnu osnovu za eventualnu primjenu instituta zelenaških ugovora koji je propisan citiranom zakonskom odredbom“.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U obrazloženju tih navoda, apelanti navode, između ostalog, da smatraju da sudovi nisu cijenili sve provedene dokaze, te da osporene presude nemaju zadovoljavajuće razloge na kojima su zasnovane. Dalje navode da „stoje na stanovištu da je njihov prednik, koji je zaključio ugovor sa tuženom, tokom ratnih dejstava bio angažovan na radnu obavezu te da je kao stariji čovjek preživljavao veliki strah za život“. Ovo je, po njihovom mišljenju, imalo utjecaja na njega da proda porodičnu kuću u kojoj je živio sa porodicom. Također navode da je tačno da tužena nije prijetila njihovom predniku i njegovoj porodici, niti ga je na bilo koji način prisiljavala da proda svoju imovinu, ali da je „obećala da će odmah pošto se steknu uslovi kada prestane ratno stanje i kada se [prednik apelanata] i njegova porodica budu vratili na ovo područje da će im vratiti porodičnu kuću, a oni njoj dati kupoprodajnu cijenu koja je bila mizerna“. Također, apelanti smatraju da je pogrešan zaključak da je postojala slobodna volja za zaključenje spornog ugovora na strani njihovog prednika „jer je ugovor zaključen pod pritiskom, zbog straha i neizvjesnosti za živote svoje porodice“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te da je u vezi s tim jasno istakao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12; dostupna na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav sporni ugovor o kupovini spornih nekretnina, uz obrazloženje da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali svoje tvrdnje o nedostatku slobodne volje za zaključenje spornog ugovora, kao razloga koji bi taj ugovor činili ništavim u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud jasno obrazložili zašto i na osnovu kojih dokaza je zaključeno da prednik apelanata nije bio izložen bilo kakvom pritisku za zaključenje spornog ugovora (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine, tačka 35. i AP-438/17 od 7. septembra 2017. godine, tačka 7; eobje dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelanti nisu iznijeli ništa što bi dovelo u pitanje, navedne stavove sudova. Naprotiv, svi navodi apelanata, koje su iznosili tokom postupka i koje ponavljaju i u apelaciji, razmotreni su i pred Okružnim i pred Vrhovnim sudom, a u osporenim odlukama su o svim ključnim pitanjima data obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno da ništa ne ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4870/15 (R. S., S. D., Z. J., S. S., S. H… | Sudska praksa | Aktio