Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4362/17 (F. O.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Vještak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4362/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4362/17, rješavajući apelaciju Ferida Omanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ferid Omanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 019414 17 Rev 2 od 7. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ferid Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, podnio je 19. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 019414 17 Rev 2 od 7. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu (B.H.) da mu na ime naknada štete isplati iznos od 13.273,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Istom odlukom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.130,00 KM. Apelant je dana 5. januara 2018. godine dopunio apelaciju.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev apelanta da se tužena obaveže na naknadu materijalne štete, po osnovu tvrdnje apelanta da je tužena u drugom predmetu lažno vještačila, čime je apelantu nanijeta šteta u utuženom iznosu, jer je dio tužbenog zahtjeva zbog toga odbijen. Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant u drugom postupku pred Općinskim sudom u Bugojnu vodio parnični postupak, a radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, a da je u tom postupku, kao vještak postupala sadašnja tužena, te da je pravosnažnom presudom u tom postupku zahtjev apelanta za isplatu naknade plaće odbijen. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio zahtjev apelanta, pri čemu je zauzeo pravni stav da nisu ispunjeni opći uslovi i pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredaba čl. 154, 158. i 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a što je kao pravilno potvrdio i drugostepeni sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da i po ocjeni ovog suda ovakve odluke nižestepenih sudova su pravilne i zakonite i revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nisu dovedene u sumnju. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članom 154. stav 1. ZOO, propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Takođe, da je odredbom člana 158. ZOO propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, a da su članom 185. ZOO uređena pitanja koja se odnose na uspostavu ranijeg stanja i eventualnu isplatu naknade u novcu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su pravilno nižestepeni sudovi u svojim odlukama obrazlažili i tumačili osnovne elemente prava na naknadu štete, te slijedom toga izveli konačan i pravilan pravni zaključak da nisu bili ispunjeni elementarni preduslovi iz člana 154, 158. i 185. ZOO, za dosudu tražene štete. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da bi pravo na naknadu štete, u okolnostima slučaja predmeta, postojalo jedino u slučaju da je dokazano da je protivzakonitim postupanjem tužene apelantu onemogućeno ostvarivanje nekog prava, čije je ostvarenje spriječeno nepažnjom ili namjernom štetnikovom nezakonitom radnjom ili propuštanjem, a te okolnosti nisu dokazane, pa suprotni prigovori revidenta nisu osnovani.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primjenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa je evidentno da je od sudova zahtjevao da tužena „argumentovano i dokumentovano“ dokaže da je vještačila istinito i u skladu sa pravilima nauke i struke, a kako tužena nije a niti može dokazati da je pravilno uradila vještačenje, to sudovi nisu, po apelantovom mišljenju, imali ni minimum pravnog osnova da odbiju njegov tuženi zahtjev.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su Vrhovni sud i nižestepeni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka zaključili da apelant, kao tužitelj, nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, pa su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman