Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3404/17 (F. H.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3404/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-3404/17, rješavajući apelaciju Fatime Heto, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fatima Heto protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 033054 17 Gž od 13. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Heto (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Goražda, koju zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 033054 17 Gž od 13. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženih (K. A. i S. A.) i preinačena Presuda Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 033054 16 P od 17. aprila 2017. godine tako što je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su tuženi kao vlasnici i posjednici sa po ½ dijela na nekretnini (preciznije opisana u izreci drugostepene odluke) izgradnjom stepeništa uz svoju zgradu koje je okrenuto prema kući apelantkinje povrijedili pravo vlasništva na nekretnini apelantkinje, te da se obavežu da uklone – sruše dio drugog gazišta stepenišnog kraka. Navedenom presudom odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da su tuženi kao vlasnici i posjednici sa po ½ dijela na predmetnoj nekretnini izgradnjom krova na svojoj kući koji je uz krov na kući apelantkinje koja je vlasnik i posjednik nekretnine sa 1/1 vlasništvom, povrijedili pravo vlasništva na nekretnini apelantkinje, te da se obavežu tuženi da uklone dio krova na objektu tuženih izgrađen na susjednoj parceli u vlasništvu apelantkinje.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je predmet spora apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da su tuženi izgradnjom stepeništa uz svoju zgradu i krova na svojoj kući povrijedili njeno pravo vlasništva na nekretnini, te da se obavežu da uklone, sruše dio gazišta stepenika i dio krova. Kantonalni sud je ukazao da je tuženi K. A., izjašnjavajući se o vremenu gradnje stepeništa, naveo da je stepenište uz njegovu kuću bilo izgrađeno kada su kupili kuću, a da stepenište nisu radili, kao i da je objekat koji su kupili izgrađen prije 1969. godine. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je vještak građevinske struke E. H. u svom iskazu, odgovarajući na pitanje o valjanosti gradnje, naveo da su dvije sporne stepenice koje se nalaze na dijelu apelantkinjine nekretnine po njegovom mišljenju izgrađene prije 30 godina. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je nesumnjivo utvrđeno postojanje pravnih prethodnika tuženih koji su bili vlasnici nepokretnosti, sada spornog objekta koji se dijelom nalazi na međnoj liniji, granici parcela parničnih stranaka. S tim u vezi, ukazano je da su tuženi dokazali da su već stekli pravo svojine na dijelu nepokretnosti po osnovu održaja, u površini koja zahvata sporni stepenik kao sastavni dio vanjskih stepenica kojima se ulazi u objekat tuženih. Kantonalni sud je naveo da za sticanje vlasništva na osnovu zakona, prema odredbama člana 58. stav 4. Zakona o stvarnim pravima u vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da Zakon o stvarnim pravima (član 58. stav 2), kao i raniji Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (član 28. stav 4.) poznaje i apsolutni održaj, kod koga se ne traži zakonita već samo savjesna državina i taj rok je 20 godina. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da su tuženi kroz postupak dokazali stanje posjeda od 2008. godine, te je nesumnjivo utvrđeno da su tuženi i njihovi prethodnici u neprekidnoj i nesmetanoj državini parcele u dijelu stepeništa preko 20 godina. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke, navedeno je da se rekonstrukcija krova odnosila na krov postojećeg objekta, koji je prema nalazu vještaka E. H. izgrađen prije više od 30 godina. Kantonalni sud je naveo da su tuženi rekonstrukcijom objekta izvršili zamjenu krova i da nema dokaza da su postupali izvan granica ranijeg objekta, dok je prvostepeni sud pravilno zaključio da se apelantkinja protivila samo dogradnji sprata na objektu tuženih, ali ne i rekonstrukciji krova.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski, apelantkinja smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman