Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4540/17 (A. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4540/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4540/17, rješavajući apelaciju Adema Salčina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Salčin protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 019693 16 Gž od 5. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Salčin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 3. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019693 17 Rev od 23. oktobra 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Suda BiH broj S1 3P 019693 16 Gž od 5. maja 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1851/16 od 15. septembra 2016. godine u odnosu na predmet AP-2346/16, konstatuje se da je navedena presuda Suda BiH konačna oduka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom Presudom Suda BiH uvažena je žalba apelanta i preinačena prvostepena presuda na način da je tužena (Bosna i Hercegovina, Odbor za žalbe policijskih službenika, Granična policija) obavezana da apelantu isplati iznos od 1.052,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, a preko dosuđenog iznosa od 1.052,00 KM do postavljenog tužbenog zahtjeva od 2.352,87 KM, tužbeni zahtjev je odbijan. Takođe, tužena je obavezana da apelantu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 482,00 KM.

2. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je prvostepenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim potražuje naknadu troškova disciplinskog postupka u iznosu od 2.352,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o obustavljanju disciplinskog postupka do isplate. Sud BiH je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je apelant rješenjem Disciplinske komisije Ministarstva sigurnosti BiH proglašen krivim zbog počinjene teže povrede službene dužnosti, te da je, rješavajući po apelantovoj žalbi, Odbor za žalbe policijskih službenika rješenjem usvojio apelantovu žalbu i poništio prvostepeno rješenje. Takođe je navedeno, da se apelant podneskom obratio tuženoj za naknadu troškova disciplinskog postupka u iznosu od 2.352,87 KM, a koji je rješenjem Odbora za žalbe odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je odredbom člana 189. stav 4. Zakona o krivičnom postupku pred sudom BiH propisano da u situaciji kada zahtjev za naknadu nužnih izdataka ne bude usvojen ili Sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva optuženi i branitelj imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom postupku. Sud BiH je naveo da u pogledu visine opredijeljenog tužbenog zahtjeva prema odredbi člana 4. stav 1. tačka a) Tarife o nagradi i naknadi za rad advokata, apelantu na ime odbrane u disciplinskom postupku pripada pravo nagrade angažovanom braniocu i troškovi sastava žalbe, kao i naknada troškova angažovanog branioca (bliže opisano u obrazloženju drugostepene presude). BiH je naveo da se ostale radnje za koje se potražuje novčana naknada u podnesenom zahtjevu, iz dokaza provedenih u parničnom postupku nisu mogle utvrditi (apelant je tražio troškove zastupanja na glavnom pretresu i zastupanje na sjednici od 5. februara 2015. godine i shodno tome i gorivo na relaciji Ljubuški-Čapljina-Ljubuški), tim prije jer nije proveden dokaz uvidom u disciplinski spis, niti zastupanje za dvije navedene radnje proizilazi iz rješenja disciplinske komisije. Takođe, Sud BiH je naveo da je neosnovan i zahtjev za naknadu zbog odsustva punomoćnika apelanta iz kancelarije iako je propisana odredbom člana 26. Advokatske tarife, budući da nema karakter nužnih troškova za vođenje parnice, to se ne mogu staviti na teret tuženoj. Iz navedenih razloga, Sud BiH je naveo da je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Sud BiH je zaključio da apelantu pripadaju i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos prema odredbi člana

277. ZOO od podnošenja zahtjeva za naknadu troškova disciplinskog postupka kao dana dospijeća. Shodno navedenom, Sud BiH je naveo da je apelant uspio u sporu 45%, te su mu srazmjerno uspjehu u postupku dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 482,00 KM.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BIH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4540/17 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio