Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2878/17 (D. P.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Raskid ugovora
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2878/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2878/17, rješavajući apelaciju Dragomira Petrovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragomir Petrović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 090453 17 Gž od 19. aprila 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 7. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 090453 17 Gž od 19. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o zakupu benzinskog servisa zaključen 5. septembra 2014. godine između apelanta i tuženog "Slavuljica-Petrol" d.o.o. Teslić, te da se obaveže tuženi da apelantu isplati označene novčane iznose, na ime neisplaćenih zakupnina i na ime naknade materijalne štete, sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud dokaze provedene u postupku cijenio kako to nalaže odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) i u obrazloženju presude naveo razloge zbog kojih je zaključio da apelant nije dokazao činjenični osnov njegovog zahtjeva. Osim toga, prvostepeni sud je pravilno zaključio i da je na apelantu, kod zahtjeva kako ga je odredio u ovom sporu, bio teret dokazivanja činjenice da je on ispunio svoju ugovornu obavezu, kako bi od tuženog mogao tražiti plaćanje zakupnine i naknadu eventualne štete. S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja osnovano ocijenio nedokazanom konkretnu činjenicu, kao odlučnu činjenicu u pogledu tužbenog zahtjeva apelanta. Naime, pravilo o teretu dokazivanja obavezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na konkretnu činjenicu poziva u svoju korist, nije predočila sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Stoga je i prvostepeni sud, budući da u ovom postupku apelant nije pružio dovoljno dokaza u pogledu činjenice da je predmet zakupa predao tuženom, a u činjeničnim navodima tužbe je tvrdio "da je odmah po zaključenju ugovora tuženom predao u posjed predmetnu benzinsku stanicu" mogao samo ocijeniti da je nedokazana konkretna činjenica. Apelacioni sud je naveo da prvostepeni sud nije mogao usvojiti apelantov zahtjev za plaćanje zakupnine kao ni zahtjev za naknadu štete budući da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu u pogledu tužbenog zahtjeva. Naime u pogledu oba apelantova zahtjeva pretpostavka je da je apelant tuženom prostor koji je predmet zakupa predao u posjed odnosno da je apelant ispunio svoju obavezu sadržanu u članu 2. predmetnog ugovora, a koja obaveza je propisana i članom 14. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud i apelantov zahtjev za raskid ugovora odbio kao neosnovan "jer se u konkretnom slučaju ima smatrati da ugovor nije ni nastao". S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao na odredbe od člana 26. do člana 41. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kojim je propisan prestanak ugovora o zakupu poslovnih prostorija, a kojima je propisano da ugovor zaključen na određeno vrijeme (kakav je konkretni ugovor) prestaje istekom vremena na koje je zaključen ili na osnovu odustanka jednog od ugovarača. Naime kako kao način prestanka ovog ugovora raskid ugovora nije ni propisan, Apelacioni sud je zaključio da se apelantovom zahtjevu za raskid ne može udovoljiti, te da je odluka prvostepenog suda u konačnici zakonita i u dijelu kojim je zahtjev za raskid odbijen.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo navodeći da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je teret dokazivanja na apelantu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja je ukazano u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman