Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4380/17 (B. T.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4380/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4380/17, rješavajući apelaciju B.T., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B.T.
protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 019863 16 Gž 2 od 30. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Vukan Šelver, advokat iz Kotor Varoši, podnio je 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 019863 17 Rev od 30. avgusta 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 019863 16 Gž 2 od 30. januara 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1401/17 od 15. juna 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-1470/17, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Okružnog suda potvrđena je prvostepene presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ukine uspostavljeni kolski prevoz i pješački prolaz (nužni prolaz i službenost puta) preko katastarskih parcela apelanta kao poslužnog dobra, u korist katastarskih parcela oca tuženog D.T., kao povlasnog dobra, jer je za uspostavljeni nužni prolaz i službenost prolaza prestala potreba, zbog izgradnje i korišćenja novoformiranog puta koji ima direktnu vezu sa povlasnim dobrom tuženog, što je tuženi dužan da prizna i trpi. Istom presudom, apelant je obavezan da naknadi troškove postupka tuženom.
2. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da vlasnik poslužnog dobra ne može zahtijevati da se ta službenost ukine kad vlasnik povlasnog dobra povremeno koristi drugi prolaz preko imanja trećih lica i sa njihovom saglasnošću (utvrđeno je da tuženi i njegova porodica koriste povremeno prolaz preko parcela svjedoka S.Š. i taj prolaz kako je to pojasnio vještak geodetske struke u svom nalazu nije ucrtan, a svjedok ne brani povremeno korištenje prolaza). Dalje, za ukidanje službenosti nužno je da je u momentu pokretanja sudskog postupka vlasnik povlasnog dobra putem pravnog osnova stekao mogućnost korištenja prolaza do svog zemljišta preko nekretnina trećih lica. Naime, svjedok S.Š. je povrdio u svom iskazu da prolaz preko njegovih parcela koriste tuženi i njegova porodica možda ponekad, da im nije dao prolaz za korišćenje na određeno ili neodređeno vrijeme i da će im zabraniti da koriste prolaz kada postavi kapiju na ulazu. Prema tome, prvostepni sud je naveo da se ne može govoriti o postojanju pravnog osnova (prodaja ili drugo) za povremeno korištenje prolaza preko parcela svjedoka od strane tuženog i njegove porodice. Takođe je navedeno da se ne može se uzeti ni da je prolaz preko parcela svjedoka prikladniji jer bi se realizacijom tzv. alternativnog puta preko parcela svjedoka narušilo urbanističko rješenje na datom lokalitetu dok izmjena regulacionog plana podrazumijeva odluku skupštine opštine. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da zbog svega navedenog nema mjesta ukidanju prava službenosti prolaza uspostavljenog sudskim poravanjima pa je odbio kao neosnovan postavljeni apelantov tužbeni zahtjev.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u ovoj parnici nesporno da je pred prvostepenim sudom zaključeno sudsko poravnanje od 24. juna 2013. godine između tužioca D.T. i apelanta kao tuženog (u tom predmetu), kojim apelant omogućuje tužiocu kolski i pješački prolaz preko njegovih nekretnina (bliže opisano u obrazloženju drugostepene presude). Okružni sud je naveo da je, takođe, između istih parničnih stranaka zaključeno sudsko poravnanje od 28. maja 2014. godine, kojim apelant omogućuje tužiocu kolski i pješački prelaz makadamskim putem (bliže opisano u obrazloženju drigostepene presude). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, zauzeo pravni stav da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa je kao takav odbio. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepena presuda je pravilna i zakonita, zbog čega se apelantova žalba ukazuje neosnovanom. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbom člana
258. Zakona o stvarnim pravima propisano da ako pravo služnosti izgubi razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine. Budući da je u ovoj parnici nesporno da predmetno pravo služnosti nije izgubilo svoju svrhu, Oktužni sud je zaključio da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, primjenom navedene zakonske odredbe. Takođe, Okružni sud je oicjenio da je rješenje o troškovima parničnog postupka pravilno i zakonito i isto je doneseno u skladu sa odredbama čl. 386. stav 1. i 387. stav 1. ZPP. Naime, odredbom člana 386. stav 1. ZPP, je propisano, da stranka, koja u cjelini izgubi parnicu, dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove postupka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da mu je povrijeđeno pravo na svojinu i nesmetano upravljanje, korištenje i raspolaganje istom. Takođe, apelant smatra da je odredba člana 258. Zakona o stvarnim pravima proizvoljno primjenjena. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda, a koje je kao pravilno prihvatio i Okružni sud, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakon o stvarnim pravima. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie).
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman