Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3535/15 („Kompanija Elins Panić KEP“, d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3535/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3535/15, rješavajući apelaciju Kompanije „Elins Panić KEP“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kompanije „Elins Panić KEP“ d.o.o. Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 029847 14 Rev od 20. aprila 2015.

godine zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kompanija „Elins Panić KEP“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, advokat Faik Muhić, podnijela je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 029847 14 Rev od 20. aprila 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko Distrikta BiH, zatraženo je 17. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. januara 2018. godine, a Osnovni sud i tuženi 29. januara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Parnične stranke su 13. oktobra 2003. godine zaključile Ugovor o osnivanju i kupoprodaji prava građenja broj 01-014-027524/03 i Aneks tog ugovora broj 01-014-000915/04 od 3. februara 2004. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Predmet spornog ugovora je bilo apelantičino pravo građenja na građevinskom zemljištu na kojem je tuženi posjednik. Naime, članom 2. osnovnog ugovora tuženi je kao prodavac apelantici prodao 11/12 dijela prava građenja na zemljištu (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) u svrhu izgradnje stambeno-poslovnog objekta, koji će se sastojati od pet lamela, odnosno prizemlja, dva sprata i potkrovlja. Ugovorne strane su se, također, usaglasile da je apelantica dužna, umjesto plaćanja kupoprodajne cijene za prodato pravo građenja na navedenom zemljištu sa izgrađenom komunalnom infrastrukturom, kao i za naknadu za uređenje tog zemljišta, izraditi idejno urbanističko rješenje stambeno-poslovnog objekta, potom izgraditi i predati tuženom u vlasništvo i posjed poslovni prostor u prizemlju tog objekta, preciznije označen u ugovoru, po principu „ključ u ruke“.

6. Apelantica je 6. avgusta 2007. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade materijalne štete, a podneskom od 3. septembra 2008. godine i 12. marta 2010. godine je precizirala tužbeni zahtjev (tražeći da se utvrdi da je raskinut ugovor i obavezivanje tuženog da joj isplati naknadu materijalne štete u preciziranom iznosu po osnovu izvršenih ulaganja i revalorizacije glavnice tog duga, kao i precizirani iznos naknade štete u vidu izgubljene koristi i revalorizacije glavnice tog duga, te naknadu štete po osnovu raskinutih ugovora sa poznatim kupcima), te je predložila da sud udovolji protivtužbenom zahtjevu tuženog za raskid ugovora. Tuženi je dostavio odgovor na tužbu 6. oktobra 2008. godine u kojem je osporio navode iz tužbe i postavio protivtužbeni zahtjev koji je precizirao podneskom od 5. februara 2010. godine (kojim je tražio da se raskine ugovor, briše prava građenja apelantice, predaju u posjed i naknadu materijalne štete zbog raskida ugovora u preciziranom novčanom iznosu).

7. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-09-000 218 od 29. marta 2010. godine usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog podnesen protiv apelantice, pa je raskinut ugovor, pobliže označen kao u izreci presude od 13. oktobra 2003. godine i aneks tog ugovora od 3. februara 2004. godine, tako što se briše upis prava građenja u apelantičinu korist u dijelu 11/12 na nekretninama označenim kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i upisuje vlasništvo tuženog na tim nekretninama sa dijelom 1/1. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetne nekretnine slobodne od lica i stvari. Dalje, istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime naknade materijalne štete pričinjene neizvršenjem i raskidom ugovora od 13. oktobra 2003. godine isplati iznose pobliže navedene kao u izreci presude. Također je odbijen i protivtužbeni zahtjev tuženog u dijelu kojim je tražio da se obaveže apelantica da mu na ime naknade materijalne štete pričinjene neizvršavanjem i raskidom spornog ugovora isplati iznose navedene kao u izreci presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Također je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. U vezi sa usvajajućim dijelom protivtužbenog zahtjeva (za raskid spornog ugovora), Osnovni sud se prvenstveno pozvao na odredbe člana 133. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje regulišu pretpostavke za raskid ugovora, te je naveo da je tim članom propisano da, „ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na pravnoj snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano izvršenje obaveze, odnosno strana koja, zbog promijenjenih okolnosti, ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se predmetni ugovor raskine“. U vezi s tim je obrazloženo da je u konkretnom slučaju: „Prema stanju spisa i svim provedenim dokazima, sud je na pouzdan način utvrdio da je ispunjenje ugovora, odnosno obaveza iz ugovora otežano, te da se ne može ostvariti svrha zaključenog ugovora između [apelantice] i tuženog. Sud nalazi da su i [apelantica] i tuženi podjednako svako na svoj način svojim radnjama ili propuštanjem određenih radnji učinili da do ispunjenja ugovora ne dođe, te imajući u vidu da se [apelantica] a nakon što je i tuženi protivtužbenim zahtjevom tražio raskid ugovora složila, jer nema više pravnog interesa da ugovor ostane na snazi, sud je isti ugovor raskinuo.“

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Osnovnog suda od 29. marta 2010. godine, Apelacioni sud je Rješenjem broj 97 0 P 000036 10 Gž od 2. marta 2011. godine usvojio žalbu apelantice i tuženog i ukinuo presudu prvostepenog suda u dijelu (prvog stava) koji se odnosio na apelantičinu obavezu da tuženom preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetne nekretnine, pobliže naznačene kao u izreci te presude, te u odnosu na apelantičin tužbeni zahtjev da joj tuženi naknadi materijalnu štetu, kao i protivtužbeni zahtjev tuženog da mu apelantica naknadi materijalnu štetu, pobliže označenu izrekom presude prvostepenog suda, i predmet vratio na ponovno suđenje.

10. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja naveo: „[Ž]albama koje su izjavili protiv prvostepene presude i [apelantica] i tuženi tvrde da je ona u odbijajućem dijelu, kao i u dijelu kojim je naloženo [apelantici] da tuženom preda u posjed predmetne nekretnine oslobođene od lica i stvari donesena povredom odredaba postupka.“

Postupak okončan osporenom presudom

11. Postupajući u ponovnom postupku koji se vodio o dijelu tužbenog zahtjeva (za naknadu štete) i protivtužbenom zahtjevu (za predaju u posjed i naknadu štete), Osnovni sud je Presudom broj 96 0 P 029847 07 P od 22. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za naknadu materijalne štete pričinjene od tuženog neizvršavanjem i raskidom spornog ugovora u dijelu i u iznosima kao u izreci presude tog suda. Također je odbijen kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev tuženog za predaju u posjed predmetnih nekretnina i naknadu štete od apelantice. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Osnovni sud je u obrazloženju presude prvenstveno naveo da je „u dijelu kojim su ugovor i aneks ugovora raskinuti, te naloženo brisanje prava građenja na predmetnim nekretninama odluka prvostepenog suda (je) ostala neizmijenjena jer stranke na taj dio prvostepene odluke nisu ni izjavile žalbu, pa je taj dio presude pravosnažan, odnosno istekao je rok za žalbu za obje stranke 8.6.2010. godine“. Taj sud je nadalje istakao da je na temelju izvedenih dokaza, pobliže navedenih na str. 6. do 8, postupajući u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Naime, taj sud je prvenstveno istakao da, kada je u pitanju zahtjev apelantice i zahtjev tuženog za naknadu materijalne štete, sud nije mogao zanemariti da su presudom Osnovnog suda od 29. marta 2010. godine pravosnažno raskinuti sporni ugovor i aneks tog ugovora i naloženo brisanje upisa prava građenja u apelantičinu korist, koje je bilo upisano na osnovu spornog ugovora. Navedeno je da je predmetna presuda postala pravosnažna, a pravni osnov za raskid ugovora taj sud je našao u odredbi člana 133. ZOO i činjenici da je ispunjenje obaveza iz navedenog ugovora postalo otežano, te da se ne može ostvariti svrha zaključenog spornog ugovora. Stoga, taj sud je zaključio da „sud u ponovnom postupku nije mogao da daje drugačije činjenične razloge i pravnu kvalifikaciju tih činjenica u odnosu na one koje su navedene u dijelu odluke suda o raskidu ugovora“.

13. Navedeno je da je Osnovni sud o zahtjevima parničnih strana za naknadu štete odlučio primjenom odredaba člana 133. ZOO, budući da je po tom osnovu pravosnažno raskinut sporni ugovor. U vezi s tim je navedeno da su i apelantica i tuženi podjednako, svako na svoj način svojim radnjama ili njihovim propuštanjem, doprinijeli da ne dođe do ispunjenja spornog ugovora, kao i sama činjenica da se apelantica složila sa protivtužbenim zahtjevom tuženog kojim je tražen raskid tog ugovora, ističući „da ni ona nema više pravnog interesa da sporni ugovor ostane na snazi“. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu štete u okolnostima kada je sporni ugovor raskinut, Apelacioni sud je ukazao da je odredbom člana 133. stav 5. ZOO propisano da, kad sud izrekne raskid ugovora, taj sud će na zahtjev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da toj strani nadoknadi štetu koju ona zbog toga trpi. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, ova odredba ne predviđa odgovornost za naknadu štete u smislu štetne radnje ugovorne strane koja je tražila raskid, nego je „dovoljno da je nastala šteta u uzročno-posljedičnoj vezi sa raskidom ugovora i da strana koja nije tražila raskid trpi štetu“. Dakle, dalje se navodi da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o naknadi štete na način kako to apelantica potražuje („zbog neispunjenja ugovornih obaveza i pravnih nedostataka“, jer se u tom smislu šteta može tražiti samo u slučaju da je prilikom raskida ugovora bila utvrđena odgovornost tuženog, a član 133. stav 1. ZOO (na osnovu koje odredbe zakona je sporni ugovor pravosnažno raskinut) ne tretira odgovornost niti jedne ugovorne strane za raskid spornog ugovora. Osnovni sud je dalje u obrazloženju ukazao da je tuženi taj koji je protivtužbenim zahtjevom tražio raskid ugovora, te da je taj njegov zahtjev usvojen i ugovor pravosnažno raskinut primjenom odredbe člana 133. stav 1. ZOO. To, kako je dalje naveo sud, „ima refleksiju i na potraživanje naknade štete“, zato što po članu 133. stav 5. strana koja je tražila raskid ugovora nije aktivno legitimisana za postavljanje zahtjeva za naknadu štete, već je legitimisana samo druga ugovorna strana, u konkretnom slučaju apelantica.

14. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelantica prezentovala dokaze o visini ulaganja koja je imala prije raskida ugovora a radi njegove realizacije, što, po ocjeni tog suda, ne znači da je apelantica imala valjan pravni osnov za naknadu štete zbog tih izdataka. Naime, po ocjeni tog suda, apelantica potražuje i naknadu štete po osnovu izvršenih ulaganja za izgradnju građevinskog objekta koja je vršila prije izdavanja građevinske dozvole, dakle, koje je vršila suprotno članu 84. u vezi sa članom 82. stav 1. Zakona o prostornom uređenju, iz kojih slijedi kao nesporno da izvođač radova ne smije preduzeti niti jednu radnju u svrhu građenja objekta, osim u slučaju iz člana 82. tog zakona, a koje činjenice nisu utvrđene, odnosno dokazane. Dakle, apelantičino pribavljanje građevinske dozvole od 24. jula 2006. godine, a nakon izvršenih radova i Rješenja Građevinske urbanističke inspekcije broj 12-362-002620 od 30. avgusta 2006. godine, po ocjeni tog suda, sama po sebi ne legalizuje radnje ni tuženog, a ni apelantice za gradnju mimo zakonskih odredaba u smislu da apelantica za te radove, odnosno njihovu vrijednost potražuje naknadu štete. U pogledu apelantičinog zahtjeva za naknadu štete za izradu idejno-projektnog rješenja, Osnovni sud je uvidom u sporni ugovor utvrdio da je članom 3. tač. 1. i 2. tog ugovora predviđeno da će apelantica, umjesto isplate kupoprodajne cijene za pravo građenja na predmetnom zemljištu, naknade iz osnova prirodnih pogodnosti tog zemljišta i pogodnosti izrađene infrastrukture, zatim, rente za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i naknade za njegovo korištenje, uraditi idejno-urbanističko rješenje koje treba da sadrži detaljan tehnički opis, što podrazumijeva način gradnje, obrade materijala, način obrade fasade i drugo. Dakle, apelantica je za svoju obavezu izrade projektne dokumentacije u vrijednosti od 49.427,00 KM predmetnim ugovorom oslobođena plaćanja naknade za uređenje građevinskog zemljišta. Dalje, apelantica je tražila naknadu štete zbog kašnjenja prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, ali takav osnov za potraživanje naknade štete tuženog nije bio u domenu spornog ugovora, jer je u vrijeme izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole bio na snazi član 7. Zakona o upravi BDBiH. Međutim, ne može se utvrđivati osnov za naknadu štete prema apelantici po ovom osnovu kada je pravni i činjenični osnov za raskid ugovora već pravosnažno utvrđen sudskom presudom zbog čega, po ocjeni tog suda, utvrđivanje nezakonitosti rada organa uprave sada, zbog naknade štete, gubi svaki smisao.

15. Osnovni sud je, također, odbio i zahtjev kojim je tuženi tražio da mu apelantica preda u posjed predmetne nekretnine, obrazloživši da se takav zahtjev može postaviti samo kad prestane pravni osnov po kojem apelantica drži navedene nekretnine, a u konkretnom slučaju je na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama upisano pravo građenja u apelantičinu korist. Stoga, Osnovni sud je zaključio da tuženi može uspjeti sa ovakvim zahtjevom „tek nakon što dokaže da je pravo građenja apelantice na predmetnim nepokretnostima iz zemljišne knjige izbrisano“, odnosno kada presuda (o raskidu ugovora i brisanju upisanih apelantičinih prava) bude provedena kroz zemljišne knjige. Tek tada će apelantica izgubiti „sva stvarna prava na predmetnim nekretninama u skladu sa članom 86. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH“ (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), pa će izgubiti i „pravo na držanje nepokretnosti (ako ih još uvijek drži u posjedu)“. Također, Osnovni sud je naveo da se ne može u sudskom postupku razmatrati dio tužbenog zahtjeva da apelantica oslobodi predmetne nekretnine od lica i stvari, zato što se, po tvrdnji tuženog, radi o nelegalnoj gradnji, te budući da nije u nadležnosti suda da nalaže uklanjanje bespravno izgrađenih objekata.

16. Apelacioni sud je, odlučujući o izjavljenim žalbama apelantice i tuženog, Presudom broj 96 0 P 029847 13 Gž od 19. decembra 2013. godine djelimično usvojio žalbu apelantičinu, pa je obavezao tuženog da apelantici isplati naknadu štete u ukupnom iznosu od 675.828,00 KM, prema stavkama detaljno navedenim u izreci presude tog suda, i da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena (u vezi sa isplatom štete koja se odnosi na izradu projektne dokumentacije, isplatu kamate na precizirani iznos glavnog duga, zatim, na isplatu revalorizacije glavnog duga sa kamatama, te na isplatu naknade štete u vidu izgubljene koristi sa zakonskom zateznom kamatom sa zahtjevom za isplatu revalorizacije glavnice po tom osnovu sa kamatama, kao i sa zahtjevom za isplatu preciziranog iznosa na ime naknade štete po osnovu raskinutih ugovora sa poznatim kupcima). Osim toga, Apelacioni sud je odbio žalbu tuženog u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev (za predaju u posjed i naknadu štete) i u tom dijelu je potvrdio prvostepenu presudu.

17. U vrlo detaljnom obrazloženju Apelacioni sud je, između ostalog, istakao da nisu osnovani žalbeni navodi koje su isticali i apelantica i tuženi o tome da njihovi zahtjevi za naknadu štete nisu trebali biti raspravljeni po članu 133. ZOO, te je istaknuto da je u odnosu na to pitanje Osnovni sud usvojio pravilan zaključak i dao dovoljno obrazloženje, koje je prihvatio i Apelacioni sud. Naročito je naglašeno da parnične stranke nisu u žalbama protiv prvostepene presude od 29. marta 2010. godine ni osporavale dio te presude kojom je ugovor raskinut, tako da je taj dio postao pravosnažan. Zbog toga je, prema stavu Apelacionog suda, Osnovni sud u ponovnom postupku pravilno zaključio da se o zahtjevima za naknadu štete parničnih stranaka „ne može odlučiti primjenom načelnih odredaba [ZOO] koje propisuju obavezu naknade ugovorne štete, već isključivo temeljem pravila o naknadi štete u situaciji kada nastupe promijenjene okolnosti u smislu odredbe člana 133. istog zakona“. Također, Apelacioni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno raspravio i odlučio o tome da, prema članu 133. stav 5. ZOO, tuženi nije aktivno legitimisan da potražuje štetu u smislu tog člana, budući da je ugovor raskinut po njegovom zahtjevu. U odnosu na zahtjev tuženog za predaju u posjed spornih nekretnina, Apelacioni sud je, također, naveo da tuženi žalbenim navodima nije na bilo koji način doveo u pitanje pravilnost prvostepene odluke u tom dijelu. Naprotiv, obrazloženje koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud u cijelosti je prihvatio i Apelacioni sud (vidi str. 9-10. drugostepene presude).

18. Osim toga, Apelacioni sud je detaljno obrazložio razloge zbog kojih je utvrdio da dosuđeni iznos od 675.828,00 KM predstavlja pravičan dio štete koji tuženi mora naknaditi apelantici, što je detaljno obrazložio (vidi str. 8-10. drugostepene odluke). Apelacioni sud je naročito obrazložio da, prema utvrđenju prvostepenog suda, koje je zasnovano „na neosporenom nalazu“ odgovarajućeg vještaka, dosuđeni iznos predstavlja „novčani ekvivalent radova koje je apelantica prije zabrane tuženog obavila [...] i kod činjenice da je konkretne radove apelantica obavila prije izdavanja građevinske dozvole, čime je postupila suprotno odredbi tada važećeg člana 84. Zakona o prostornom uređenju“. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da je tačno da je apelantici naknadno izdata građevinska dozvola, pa iako to ne legalizuje preduzete apelantičine radnje, taj sud je zaključio da kod ocjene iznosa pravičnog dijela štete, u smislu člana 133. stav 5. ZOO, treba „uzeti u obzir da su nakon raskida izdaci [apelantice] učinjeni u pogledu izvedenih radova, evidentna šteta za nju koja je očigledno i nedvojbeno nastupila kao posljedica njenog nastojanja da ugovorom preuzete obaveze izvrši u ugovorenom roku“. Također, Apelacioni sud je u vezi sa ovim istakao da se mora uzeti u obzir i to da je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev nadležnom organu za izdavanje građevinske dozvole, te da je njenom zahtjevu udovoljeno, ali „nakon proteka zakonom propisanog roka više od dvije godine“. Istovremeno, Apelacioni sud je naveo da apelantica ne može osnovano potraživati naknadu štete zbog izgubljene dobiti, budući da se kod ocjene šta predstavlja šteta u smislu odredbe člana 133. stav 5. ZOO „može govoriti samo o šteti koja je u momentu raskida 'materijalizovana', odnosno o šteti koja u momentu raskida za ugovornu stranu koja nije zahtijevala raskid egzistira“.

19. Revizije koje su parnične stranke izjavile protiv drugostepene presude odbijene su osporenom Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 029847 14 Rev od 20. aprila 2015. godine. Apelacioni sud je u obrazloženju revizijske odluke naročito ukazao da su i apelantica i tuženi u revizijama, uglavnom, iznijeli navode o činjenicama koje su utvrđene i navedene u obrazloženju prvostepene odluke, te da su iznijeli iste navode koje su iznijeli i u žalbi protiv prvostepene odluke, koji se tiču primjene člana 133. ZOO. U vezi s tim, Apelacioni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda, te istakao da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da se obligacionopravni zahtjev apelantice i tuženog za naknadu štete uzrokovane neizmirenjem ugovornih obaveza ne može raspraviti odvojeno od razloga (promijenjene okolnosti) zbog kojih je sporni ugovor raskinut. Istaknuto je da je apelantica u reviziji protiv drugostepene presude u dijelu u kojem nije uspjela sa tužbenim zahtjevom ponovo ukazivala da je tuženi isključivi krivac za uzrokovanu štetu i da joj stoga treba naknaditi cjelokupnu štetu, a ne pravičan dio štete. Međutim, revizioni sud je ukazao da se apelantica, uglavnom, bavi činjenicama utvrđenim u prvostepenom postupku a na temelju kojih je drugostepeni sud, zbog proizvoljne primjene, i preinačio prvostepenu presudu, te djelimično udovoljio apelantičinom tužbenom zahtjevu. Apelacioni sud je, također, zaključio da su neosnovane tvrdnje parničnih stranaka o tome da nižestepeni sudovi nisu vezani za razloge raskida ugovora koji su utvrđeni u presudi od 29. marta 2010. godine, kojom je ugovor pravosnažno raskinut na zahtjev tuženog. Naime, kako je obrazloženo, kad sud raskine ugovor zbog promijenjenih okolnosti, kao što je u konkretnom slučaju učinio, i kada je takav raskid postao pravosnažan, onda sud o posljedicama tog raskida može odlučivati „samo u konotaciji razloga zbog kojih je ugovor raskinut“, odnosno na osnovu odredaba ZOO koje regulišu pitanje posljedica takvog raskida ugovora. Apelacioni sud je dalje naveo da je, u slučaju raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ugovor raskinut „upravo zato da bi pogođena strana izbjegla štetne posljedice, pa se ugovor i raskida zbog izbjegavanja štetnih posljedica za jednu stranu (ovdje je to tuženi), ali istovremeno time se nanosi šteta drugoj strani (ovdje je to [apelantica]) uprkos činjenici da nijedna strana nije skrivila događaj zbog kojeg je ugovor raskinut“. Da posljedice takvog raskida ne bi snosila samo jedna strana, „ali i da bi se ravnomjerno raspodijelile te posljedice“, u odredbi člana 133. stav 5. ZOO je propisana obaveza pogođene strane, u konkretnom slučaju tuženog, da drugoj ugovornoj strani, tj. apelantici, „naknadi pravični dio štete koju trpi zbog raskida ugovora, pri čemu se pod pojmom pravičnosti razumijeva uspostavljanje ravnoteže štete koju obje ugovorne strane trpe“. Budući da je na zahtjev tuženog predmetni ugovor pravosnažnom presudom, zbog promijenjenih okolnosti, raskinut, drugostepeni sud je, u skladu sa svojom obavezom da apelantici pruži zaštitu, u okviru tužbenog zahtjeva, činjenica navedenih u tužbi i činjenica utvrđenih u postupku u obimu u kojem su mu to dozvoljavale odredbe materijalnog prava, član 133. stav 5. ZOO, ocijenio da je iznos od 675.828,00 KM pravičan dio štete koju trpi apelantica, zbog čega je i obavezao tuženog da joj plati taj iznos „uvažavajući da za naknadu pravičnog dijela štete koju trpi pogođena strana nije potrebna krivnja nijedne strane, niti bilo kakva radnja, uključujući i štetnu radnju“ , ta da „teret mora biti načelno jednako disperziran na obje ugovorne strane“. Također, revizijski sud je u cijelosti prihvatio i obrazloženje nižestepenih sudova u odnosu na zahtjev tuženog da mu apelantica preda u posjed predmetnu nekretninu. U vezi s tim je sud obrazložio da, iako je tuženi svoj zahtjev postavio u obliku vlasničke tužbe, „budući da je na tom zemljištu osnovano i u zemljišnu knjigu upisano pravo građenja, a da je kao nositelj [tog prava] upisana apelantica“, te budući da je to pravo upisano kao teret na zemljištu, „apelantica uživa jednaku zaštitu“ a tuženi najprije mora dokazati pred sudom da je to pravo građenja izbrisano kao teret na zemljištu, odnosno da je apelantica prestala da bude nosilac prava građenja“. Tek tada, kako je obrazloženo, tuženi može „sa uspjehom podići vlasničku tužbu i ishoditi predaju navedenog zemljišta u posjed“.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog načina na koji je taj sud primijenio materijalno pravo u pogledu tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete zbog raskida spornog ugovora do kojeg je došlo krivicom tuženog, odnosno zbog neispunjavanja navedenog ugovora, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ističe da se svi razlozi za raskid spornog ugovora mogu isključivo staviti na teret tuženom, jer je, kako navodi, do raskida spornog ugovora došlo krivicom tuženog zbog neispunjavanja navedenog ugovora, a ne zbog promijenjenih okolnosti, kako je to zaključeno osporenim odlukama primjenom odredbe člana 133. ZOO. U vezi s tim, apelantica ističe da nikad nije uvedena u posjed predmetnih nekretnina, jer joj je građevinska dozvola izdata tri godine nakon potpisivanja spornog ugovora (24. jula 2006. godine), te jer je tuženi jednostrano zatražio raskid ugovora. Da bi spriječila nastanak štetnih posljedica, ističe da je pokušala započeti građevinske radove odmah, koje joj je zabranila nadležna inspekcija tuženog. Dakle, u suštini, apelantica smatra da joj pripada pravo na naknadu štete u punom iznosu, a ne neka „pravična naknada“ koja joj je i dosuđena u iznosu od 675.828,00 KM. Prema tome, ističe da joj je, imajući u vidu navedeno, pripadalo pravo kako na običnu štetu, tako i na izgubljenu dobit, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Dalje, apelantica traži da joj se dosudi naknada nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

21. Osnovni sud apelantičine navode smatra neosnovanim, jer je, kako ističe, za svoju presudu dao jasne i argumentirane razloge koji su ga opredijelili za donošenje takve odluke, kod kojih razloga ostaje i sada, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

22. Apelacioni sud navodi da su presudom tog suda jasno navedeni razlozi na temelju kojih je apelantici dosuđena naknada u iznosu od 675.828,00 KM, a da višak apelantičinog tužbenog zahtjeva nije osnovan, te da su navedene odredbe materijalnog prava čijom primjenom je takva odluka donesena. Stoga, smatra da presude donesene u postupku pred ovim sudom zadovoljavaju standarde obrazložene sudske odluke i da njima nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.

23. Tuženi smatra da je u svemu postupao na zakonit način, da je sud prihvatio njegov zahtjev za raskid ugovora sa kojim se i apelantica usaglasila. Smatra da se kontradiktornost osporene presude sastoji u tome što reviziono vijeće prihvata utvrđenje prvostepenog suda, da je apelantica vršila radove prije izdavanja građevinske dozvole, čak i prije nego što je podnijela zahtjev za njeno izdavanje, konstatujući da je apelantica stoga postupila suprotno odredbi člana 84. Zakona o prostornom uređenju. Također, navodi da je tačno da naknadno izdata građevinska dozvola ne legalizuje apelantičine radnje. Smatra da reviziono vijeće dosuđivanjem apelantici novčane naknade praktično prihvata stav prvostepenog suda da se „iz neprava ne može izvesti pravo“, pa joj je, ipak, iz „neprava“ dosudio „pravičnu naknadu“. Također, smatra kontradiktornim stav revizijskog vijeća u kojem se kaže „da nije došlo do propusta tuženog što je apelantici protekom više od dvije godine izdao građevinsku dozvolu“, a ipak joj dosuđuje naknadu štete. Smatra da, u slučaju da apelantica nije protivpravno postupala i da nije pristupila izvođenju radova bez građevinske dozvole, ne bi ni došlo do štetnih posljedica. Tuženi predlaže da se apelantičina apelacija odbije, ukine presuda revizijskog vijeća i predmet vrati na ponovni postupak.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavke za raskidanje Član 133.

(1)Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.

(2)Raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.

(3)Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze.

(4)Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmjene.

(5)Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 029847 14 Rev od 20. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog načina na koji je sud u osporenoj odluci primijenio materijalno pravo u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu naknade materijalne štete i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)

32. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu materijalne štete zbog neispunjenja spornog ugovora tuženog. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

U odnosu na osporenu odluku

33. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u postupku okončanom osporenom odlukom, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

35. Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete pričinjene neizvršavanjem i raskidom ugovora, kao i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelantica da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetnu nekretninu, te naknadi štetu u preciziranom iznosu. Apelacioni sud je presudom od 19. decembra 2013. godine žalbu tuženog odbio, a apelantičinu žalbu djelimično usvojio, te prvostepenu presudu od 22. oktobra 2012. godine preinačio tako što je obavezao tuženog da apelantici na ime štete koju trpi zbog raskida ugovora, do kojeg je došlo na njegov zahtjev, primjenom odredbe člana 133. stav 5. ZOO isplati iznos od 675.828,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantičina žalba odbijena, i to u dijelu isplate naknade na ime izmakle dobiti koju čine izdaci za projektnu dokumentaciju, revalorizacija glavnice duga, naknada štete nastale na osnovu raskinutih ugovora apelantice sa poznatim kupcima zbog nemogućnosti ispunjenja ugovora, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Apelacioni sud je, odlučujući u revizionom postupku, odbio kao neosnovane revizije apelantice i tuženog izjavljene protiv presude Apelacionog suda od 19. decembra 2013. godine.

36. Ustavni sud konstatuje da je, u konačnici, apelantica djelimično uspjela sa postavljenim tužbenim zahtjevom na način da je tuženi obavezan da joj naknadi štetu u preciziranom novčanom iznosu, koji se odnosi na izvršena ulaganja u djelimičnu izgradnju poslovnog objekta, dok je u preostalom dijelu za naknadu štete odbijen njen tužbeni zahtjev. S druge strane, protivtužbeni zahtjev za naknadu štete tuženog je u cijelosti odbijen. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sva tri suda bili saglasna u stavu da spor između ugovornih, tj. parničnih stranaka treba riješiti primjenom odredbe člana 133. ZOO (kojom je regulisano raskidanje ugovora zbog promijenjenih okolnosti) zbog toga što je na osnovu te odredbe u prethodnom toku postupka udovoljeno protivtužbenom zahtjevu tuženog za raskid ugovora, a protiv odluke o tom dijelu protivtužbenog zahtjeva stranke nisu podnosile žalbu (štaviše, iz činjenica predmeta proizlazi da se apelantica „složila, jer nema više pravnog interesa da ugovor ostane na snazi“), pa je odluka o tom dijelu postala pravosnažna. S obzirom na navedeno Ustavni sud u takvim okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, tj. odredbe člana 133. stav 5. ZOO, kada je presudom Apelacionog sud tuženi obavezan da apelantici isplati pravičan dio štete u iznosu od 675.828,00 KM. Ovo zbog toga što je odlučenje suda o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu za naknadu štete, zapravo, determinisano razlozima na kojim je zasnovana odluka o raskidu ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud djelimično usvajanje apelantičinog tužbenog zahtjeva za naknadu štete obrazložio da ovaj vid štete, u smislu citirane odredbe zakona, predstavlja štetu koja je postojala u momentu raskida spornog ugovora, da je „materijalizovana“, tj. da se radi o šteti koju je trpjela ugovorna strana koja nije zahtijevala raskid ugovor a u okolnostima konkretnog slučaja to je apelantica. Nadalje su, kako to proizlazi iz odluka donesenih u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda, redovni sudovi ocijenili, što su detaljno obrazložili, da je u takvim okolnostima, s obzirom na razlog raskida predmetnog ugovora, neosnovano insistiranje apelantice na tvrdnji da je, zapravo, tuženi isključivi krivac za uzrokovanu štetu i da joj stoga treba naknaditi cjelokupnu štetu, a ne samo pravičan dio štete. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost kada je, u konačnici, odbijen apelantičin preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete, budući da je odredbom člana 133. stav 5. ZOO, na kojoj je utemeljeno odlučenje Apelacionog suda, propisano: „Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.“ Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda da u okolnostima apelantičinog slučaja iznos od 675.828,00 KM, koji je zasnovan „na neosporenom nalazu“ odgovarajućeg vještaka, predstavlja pravičan dio štete koju je apelantica trpjela u momentu raskida ugovora do koga je došlo zbog promijenjenih okolnosti, jer je prethodno pravosnažno utvrđeno da je ispunjenje ugovora, odnosno obaveza iz ugovora otežano, te da se ne može ostvariti svrha zaključenog ugovora između [apelantice] i tuženog u skladu sa odredbom člana 133. ZOO, da je do raskida došlo na zahtjev tuženog, te da šteta predstavlja vrijednost izvršenih radova u momentu raskida, bez naknade štete na ime izgubljene dobiti.

37. Osim navedenog, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koji su zaključili da se o apelantičinom zahtjevu za naknadu štete nije moglo odlučivati primjenom načelnih odredaba ZOO koje propisuju obavezu naknade ugovorene štete (obične štete i izgubljene dobiti), već isključivo temeljem pravila o naknadi štete kada nastupe promijenjene okolnosti prema odredbi člana 133. stav 5. citiranog zakona, jer je do raskida spornog ugovora došlo na zahtjev tuženog.

38. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantičinu štetu. Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva primjenom relevantnih odredaba ZOO. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Suđenje u razumnom roku

40. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pitanje razumnosti dužine trajanja postupka mora ocijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, npr. Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr.).

41. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe apelantice 6. avgusta 2007. godine, a da je okončan Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 029847 14 Rev od 20. aprila 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i više od sedam mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

42. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje naknade materijalne štete zbog raskida spornog ugovora, te da je u predmetnom postupku trebalo odlučiti kako o apelantičinom tužbenom zahtjevu, tako i o protivtužbenom zahtjevu tuženog, te Ustavni sud stoga smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojim su redovni sudovi trebali odlučiti u konkretnom slučaju, radilo o složenom predmetu. Pri tome Ustavni sud zapaža, s obzirom na to da su se i tužbeni i protivtužbeni zahtjev odnosili na naknadu materijalne štete po raznim osnovama, da je u toku postupka, između ostalog, u četiri navrata provedeno vještačenje, što predstavlja okolnosti koje objektivno doprinose dužini postupka.

43. U vezi sa postupanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od podnošenja tužbe apelantice (6. avgusta 2007. godine) sudu do okončanja predmetnog postupka, 20. aprila 2015. godine, sudovi donijeli četiri presude i jedno rješenje i da su u tom periodu sudovi, imajući u vidu odredbe ZPP kojim je regulisano preduzimanje procesnih radnji iz nadležnosti suda, kontinuirano u relativno primjerenim rokovima poduzimali procesne radnje. Ustavni sud dalje zapaža da su i apelantica i tuženi precizirali tužbeni, odnosno protivtužbeni zahtjev, čime su se, zapravo, koristili pravima koja im pripadaju prema ZPP, ali da su i te okolnosti objektivno doprinijele dužini postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u predmetnom postupku odlučivao u dva navrata i da je svoje odluke, s obzirom na složenost predmeta, te brojnost provedenih dokaza, donio u relativno primjerenom roku od dvije godine i sedam mjeseci, odnosno godinu i sedam mjeseci. Nadalje, proizlazi da je drugostepeni sud u navedenom predmetu, također, odlučivao u dva navrata, te da je odluke donio u periodu od nepune godine, odnosno godine i dva mjeseca. Konačno, Apelacioni sud je odluku u revizionom postupku donio u periodu od godinu i četiri mjeseca, računajući od donošenja drugostepene presude, a svi navedeni periodi se, imajući u vidu rokove propisane ZPP (za dostavu tužbe na odgovor, dostavu odluke strankama, rokove za izjavljivanje pravnih lijekova, te dostavu žalbe i revizije na odgovor i dostavu odgovora na žalbu i reviziju) u okolnostima konkretnog slučaja determiniranim složenošću predmeta, mogu snmatrati razumnim. Stoga, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka koji je na tri sudske instance trajao sedam godina i sedam mjeseci primjerena okolnostima konkretnog slučaja.

44. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka u konkretnom slučaju zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje u „razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zagarantovanih Evropskom konvencijom.

46. S obzirom na odluku Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je apelacijom zatražila zbog dužine trajanja predmetnog postupka. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim pri čemu nije prekršen ni standard donošenja odluke u razumnom roku u situaciji kada je postupak u predmetu koji je složen na tri sudske instance trajao sedam godina i sedam mjeseci.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3535/15 („Kompanija Elins Panić KEP“, d.o.o… | Sudska praksa | Aktio