Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4621/15 (R. R. A.-W.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Državljanstvo
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Član 2. EK – pravo na život
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Strani državljanin
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4621/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4621/15, rješavajući apelaciju Raffat Ramdan Abu-Watfa, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Raafat Ramdan Abu-Watfa protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018812 15 U od 20. jula 2015. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Raafat Ramdan Abu-Watfa protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018812 15 U od 20. jula 2015. godine, u odnosu na čl. II/3. a), d), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Raafat Ramdan Abu-Watfa (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Sakib Ibrahimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 018812 15 U od 20. jula 2015. godine.
2. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine-Državna komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija) je, na osnovu odredbe člana 193. stav 1. Zakona o upravnom postupku i člana 41. stav 8. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državljanstvu BiH), donijela Rješenje broj UP-01-07-417-2/06 od 8. januara 2007. godine kojim se apelantu oduzima državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je stekao na osnovu Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MUP RBiH) broj 07/2-204-1650 od 23. novembra 1994. godine.
3. U obrazloženju rješenja Državna komisija je navela da je Rješenjem MUP RBiH od 23. novembra 1994. godine apelant (državljanin Katara) primljen u državljanstvo Republike Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: RBiH). Državna komisija je na XVII sjednici održanoj 4. oktobra 2006. godine, a u skladu sa odredbama člana 40. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH, izvršila reviziju postupka apelantovog prijema u državljanstvo i njegovog statusa. U postupku revizije, Državna komisija je izvršila uvid u spise predmeta i utvrdila da je apelant primljen na osnovu navedenog rješenja MUP RBiH od 13. novembra 1994. godine na osnovu odredbe člana 8a. Zakona o državljanstvu RBiH prema kojem državljanstvo RBiH može steći i lice koje ispunjava uslove uz člana 8. stav 1. tač. 5. i 6. navedenog Zakona ako nije učestvovalo ili pomagalo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i ako da pismenu izjavu da se osjeća državljaninom RBiH.
4. Nadalje je Državna komisija navela da je na osnovu provjere u evidencijama CIPS, a što proizlazi iz akta Ministarstva civilnih poslova-Direkcije za implementaciju projekta CIPS broj 11- 50-2627-DLJ/06 od 19. septembra 2006. godine, utvrđeno da apelant nije registrovan u evidencijama izdatih ličnih karata, odnosno da ne prolazi kroz bazu podataka. Slijedom toga, Državna komisija je istakla da proizlazi da apelant nije ni podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana Bosne i Hercegovine u skladu sa propisima o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, te o ličnoj karti državljana Bosne i Hercegovine, a što mu je bila zakonska obaveza. S tim u vezi je Državna komisija navela da iz Odluke o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u Bosni i Hercegovini broj 01-30-662/05 od 19. oktobra 2005. godine (koju je donio ministar civilnih poslova) proizlazi da su svi državljani Bosne i Hercegovine bili dužni, u skladu sa važećim propisom, izvaditi nove lične karte (CIPS) i da su 31. oktobra 2005. godine prestale da važe lične karte izdate na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u Bosni i Hercegovini. Cijeneći ovu činjenicu i činjenicu neiskazanog apelantovog interesa da posjeduje lična Bosne i Hercegovine, Državna komisija je navela da izvodi zaključak da apelant nema stvarnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom. Ovakav zaključak Državna komisija je zasnovala u skladu sa odredbom člana 41. stav 6. Zakona o državljanstvu BiH.
5. Potom je Državna komisija navela da iz spiska Sekretarijata Države komisije proizlazi da se apelant nije odazvao ni na Opći poziv kojeg je objavila Državna komisija i koji je objavljen u „Službenom glasniku BiH“ broj 36/06, te drugim sredstvima javnog informisanja i diplomatsko-konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine u inostranstvu, kako bi dokazao stvarnu vezi sa Bosnom i Hercegovinom, kao i iznio druge činjenice koje bi osporile nalaz ove komisije, a što je bila njegova zakonska obaveza. Zatim je Državna komisija istakla da je pozvala apelanta na adresu iz nevažeće putne isprave u Sarajevu, radi davanja intervjua, ali se poziv vratio sa konstatacijom da je apelant nepoznat. Imajući u vidu navedeno, Državna komisija je navela da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdila da apelant u vrijeme postupka revizije nema stvarnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom, te da se nije odazvao na Opći poziv po kojem je dužan dostaviti informacije, a što su zakonski osnovi za oduzimanje državljanstva, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja u skladu sa odredbom člana 41. stav 3. i stav 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH. Na kraju je Državna komisija istakla da je predmetno rješenje konačno u upravnom postupku protiv kojeg nije dozvoljena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Sudom BiH.
6. Apelant je 24. aprila 2015. godine podnio tužbu Sudu BiH radi poništenja Rješenja Državne komisije od 8. januara 2007. godine. U tužbi je, između ostalog, naveo da je za odluku o oduzimanju državljanstva saznao naknadno, a što je potvrđeno aktom Sektora za državljanstvo budući da je došlo do tehničke greške (u imenu apelanta) kod objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/07. Nadalje je u tužbi naveo da posjeduje ličnu kartu od 1998. godine i da je kao neuka stranka bio neupućen u reviziju, kao i obavezu zamjene postojećih ličnih karata sa novim. Zatim je naveo da nije primio poziv tuženog upravnog organa za davanje intervjua pred nadležnom komisijom, te da mu Državna komisija nije postavila privremenog zastupnika u smislu odredbe člana 47. Zakona o upravnom postupku. Zatim je naveo da je Državna komisija bila dužna utvrditi razloge zbog kojih apelant nije izvadio novu ličnu kartu (CIPS), te iz kojih razloga nije podnosio zahtjev za zamjenu stare lične karte. Također je apelant istakao u tužbi da je Državna komisija mogla voditi postupak, ali ne i donijeti odluku o oduzimanju državljanstva. Pri tome je ukazao da on nesporno ima interes i želju da ima vezu sa Bosnom i Hercegovinom i da živi u njoj sa svojom porodicom.
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 018812 15 U od 20. jula 2015. godine odbijena je apelantova tužba.
8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je pravilno Državna komisija odlučila kada je oduzela apelantu državljanstvo Bosne i Hercegovine. Ovo iz razloga što se rješenje Državne komisije od 8. januara 2007. godine temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni materijalnog propisa pri čemu nije počinjena povreda postupka koji je prethodio donošenju navedenog rješenja. Naime, Sud BiH je istakao da apelant ni u tužbi ne negira da činjenicu da nije podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana BiH, kao i da se nije odazvao na Opći poziv, niti je dostavio potrebnu dokumentaciju da bi dokazao stvarnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom. S tim u vezi je Sud BiH naveo da je svrha Općeg poziva da se u propisanoj proceduri utvrdi stvarna veza naturalizovanih građana sa Bosnom i Hercegovinom, te omogućavanje svakom takvom građaninu da u postupku revizije državljanstva aktivno učestvuje kao stranka u postupku. Stoga je Sud BiH istakao da je apelantov prigovor da nije postupljeno po pravilima upravnog postupka u konkretnom slučaju suprotan sa navodima same tužbe.
9. Zatim je Sud BiH naveo da je odredbom člana 41. stav 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH propisano da će se državljanstvo BiH oduzeti u slučaju nepostojanja stvarne veze između Bosne i Hercegovine i državljanina koji uobičajeno ne boravi u Bosni i Hercegovini, dok je stavom 6. istog člana zakona propisano da nepostojanje stvarne veze može biti posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u BiH ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljanina BiH. Isto tako, članom 41. stav 3. Zakona o državljanstvu BiH je propisano da ako se lice o kome se radi ne povinuje zahtjevu za dostavom informacija, Komisija mu može oduzeti državljanstvo BiH. S obzirom na citirane zakonske odredbe, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak Državne komisije da apelant nema stvarnu vezu sa BiH, jer ničim nije pokazao interes da posjeduje dokumenta BiH, niti se odazvao Općem pozivu i nije dostavio dokumentaciju potrebnu za utvrđenje sadašnjeg statusa. Nadalje je Sud BiH istakao da nije osnovan apelantov prigovor da je Državna komisija prekršila zakonsku obavezu da komunicira sa njim radi njegovog izjašnjenja, jer je apelant imao mogućnost odazivanjem na Opći poziv (koji ima svrhu da utvrdi stvarnu vezu naturalizovanih građana sa BiH) da kao stranka u postupku aktivno učestvuje u postupku revizije državljanstva. Također, Sud BiH je istakao da ostali prigovori iz tužbe nisu od značaja za drugačije rješavanje ovog upravnog spora, pa je odlučeno kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 37. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
Apelacioni navodi
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant navodi i povredu prava iz člana II/3. a), d), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine kojima se garantuju pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta, a koja prava su garantovana i čl. 2, 5. i
8. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju.
11. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji je u predmetnoj upravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant ističe da u upravnom postupku nisu utvrđeni razlozi zbog kojih on nije izvadio ličnu kartu (CIPS), te iz kojih razloga apelant nije ni podnosio zahtjev za zamjenu stare lične karte. Nadalje, apelant navodi da upravni organ (koji je vodio postupak oduzimanja njegovog državljanstva) nije obezbijedio apelantovo prisustvo, niti mu je imenovao-postavio privremenog zastupnika. Također navodi da upravno rješenje koje je bilo predmetom osporavanja pred Sudom BiH nije mogla donijeti Državna komisija koja je nesporno mogla voditi postupak. S obzirom na navedeno, apelant navodi da Sud BiH u osporenoj odluci nije dao odgovore na sve istaknute razloge za podnošenje tužbe, te na propuste na koje je apelant ukazao da su učinjeni tokom upravnog postupka a koji propusti su, prema apelantovom mišljenju, doveli do gubitka državljanstva Bosne i Hercegovine. Prema apelantovom shvatanju, Sud BiH je osporenu odluku temeljio samo na činjenici da je tuženi utvrdio da apelant nije registrovan u registru CIPS i kao takav nije registrovan u evidenciji izdatih ličnih karata, slijedom čega nije pokazao interes da posjeduje dokumenta Bosne i Hercegovine i dokazao postojanje stvarne veze sa Bosnom i Hercegovinom. U tom smislu, apelant ukazuje da je on neuka stranka i da nije bio upućen u „reviziju“ i obavezu zamjene ličnih dokumenata.
12. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju usvoji, ukine osporenu odluku i predmet vrati na ponovni postupak ili da je preinači na način da će uvažiti apelantovu tužbu, ukinuti Rješenje Državne komisije za reviziju od 8. januara 2007. godine i potvrditi Rješenje MUP RBiH od 13. novembra 1994. godine na osnovu kojeg je apelant stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost ratione materiae
16. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom, kojom mu je u konačnici odlučeno o oduzimanju državljanstva Bosne i Hercegovine, između ostalog, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-3566/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3566/09 od 15. juna 2010. godine, kao i Odluka o dopustivosti broj AP-43/17 od 7. marta 2017. godine, st. 6. i 7, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog utjecaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o istom pitanju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranim odlukama.
18. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost prima facie
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. U konkretnom slučaju, apelant je osim prava na pravično suđenje naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta, a koja prava su zaštićena čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da se apelant paušalno pozvao na navedena prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoji povrede navedenih prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1538/08 od 27. oktobra 2010. godine, tačka 8., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman