Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/17 (Š. D.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2304/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2304/17, rješavajući apelaciju Šemsudina Dugonje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šemsudin Dugonja protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 057164 16 Kž 2 od 9. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsudin Dugonja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hasan Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 057164 16 Kž 2 od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca, te potvrđena Presuda Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 057164 16 K 2 od 14. oktobra 2016. godine kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

2. U toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je apelant, smatrajući oštećenu (S. M.) krivcem za smrt svoje supruge, nakon što je za istovrsne radnje izvršenja u odnosu na istu oštećenu već pravosnažno osuđen Presudom Općinskog suda broj 17 0 K 012941 09 K od 12. marta 2010. godine, ponovo ali u različito vrijeme putem više dopisa prijetio oštećenoj, vrijeđao je i nazivao pogrdnim imenima, pisao i iznosi niz kvalifikacija u odnosu na oštećenu, te lijepio plakate i fotografije uvredljivog sadržaja i tražio da se prema oštećenoj primjeni princip tzv. taliona. Prvostepeni sud je ocijenio da navedene radnje čine bitno obilježje predmetnog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. KZ-a. Prvostepeni sud je naveo da je cijenio, ali da nije prihvatio kao pravno relevantne i argumentirane navode odbrane da je apelant za inkriminirajuće radnje koje mu se novom optužnicom stavljaju na teret već pravosnažno osuđen navedenom presudom od 12. marta 2010. godine. S tim u vezi, prvostepeni sud je ukazao da se odbrana očigledno poziva na načelo "ne bis in idem" iz odredbi člana 4. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) kojima je propisano da niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio osuđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka. Prvostepeni sud je naveo da je citiranom presudom na koju se odbrana poziva kao vrijeme inkriminacije navedeno vrijeme "u vremenskom periodu od 9. aprila 2009. godine pa do 11. marta 2010 godine", a u odnosu na vrijeme inkriminacija koje se apelantu sada stavljaju na teret "od 12. marta 2010. godine i u toku 2011 godine", dakle, nakon vremena donošenja ranije osuđujuće presude. Pri tome je navedeno da iz materijalnih dokaza optužbe i iskaza svjedoka, u prvom redu, oštećene ali i članova njne porodice datih u toku istrage i pretresa proizilazi da se nakon donošenja ranije osuđujuće presude u odnosu na apelanta, kojem je izrečena uvjetna osuda, nije ništa promijenilo. Naime apelant je nastavio sa istim protivpravnim ponašanjem na već opisan način što je izazvalo nove posljedice izvršenja krivičnog djela u prvom redu neposredno u odnosu na oštećenu, ali i posredno na njenu cjelokupnu porodicu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je radnje apelanta pravno okvalifikovao kao krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. KZ FBiH. Kantonalni sud je ukazao da ne stoje žalbeni prigovori da je presuda manjkava iz razloga što nije navedena posljedica. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je presuda u konkretnom slučaju navela sve radnje koje se apelantu stavljaju na teret, opisala realno djelovanje apelanta i njegov umišljaj te ne stoje žalbeni prigovori da je u tom dijelu manjkava. Osim toga, u navedenoj presudi naznačeno je kontinuirano vrijeme kada je apelant u vremenskom periodu od 12. marta 2010. i u toku 2011. godine preduzimao radnje na način da je oštećenu vrijeđao i nazivao je pogrdnim imenima, pisao da je oštećena lopov, ubojica, pljačkaš, lijepio plakate i fotografije uvredljivog sadržaja prema oštećenoj i tražio da se prema oštećenoj primjeni princip tzv. Taliona, jer je smatrao da je treba ubiti radi toga što je ona navodno ubila njegovu suprugu. Kantonalni sud je naveo da su tačno opisane sve radnje iz kojih tačno proizilazi da je apelant grubim vrijeđanjem i zlostavljanjem naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir oštećene i mir njene porodice. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno u obrazloženju presude naveo da ne stoje ni žalbeni prigovori da je povrijeđena odredba člana 4. ZKP (ne bis in idem) tj. da niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen.

Apelacioni navodi

4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo ne biti suđen ili kažnjen dva puta u istoj pravnoj stvari iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da opisano djelo u prvostepenoj presudi ne sadrži posljedicu kao bitno obilježje krivičnog djela. Osim toga, apelant smatra da se radi o već presuđenoj stvari (res iudicata) navodeći da je već bio osuđen za isto krivično djelo pravosnažnom presudom Općinskog suda broj 17 0 K 012941 09 K od 12. marta 2010. godine odnosno da je tužilac u novoj optužnici sa identičnim sadržajem kao u naprijed navedenoj presudi samo izmijenio vrijeme izvršenja krivičnog djela.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i prvostepeni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/17 (Š. D.) | Sudska praksa | Aktio