Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4961/17 (ProCredit bank d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4961/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4961/17, rješavajući apelaciju ProCredit bank d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela ProCredit bank d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 233115 16 Rev od 31.

avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ProCredit bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo "Marić&Co" d.o.o. Sarajevo, Ezmana Turković, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 233115 16 Rev od 31. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude na način da je apelant obavezan da tužiteljici (A. Ž.) na ime razlike plaće, toplog obroka i na ime regresa, za određene vremenske periode, isplati određene novčane iznose, kao i da za tužiteljicu uplati doprinose nadležnom Fondu PIO RS, za određeni vremenski period.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da tužiteljica svoj zahtjev zasniva na odredbama Kolektivnog ugovora za granu financija u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU F BiH) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH. Nadalje, da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužiteljica bila zaposlenik apelanta po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu u Ekspozituri Doboj, da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka fmansijske struke utvrđena visina pojedinih vidova potraživanja za tužiteljicu prema GKU F BiH i Granskom kolektivnom ugovoru za oblast finansija u RS. Zatim, da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu razlike plaće, regresa i toplog obroka za sporni period i pripadajućim doprinosima za PIO, primjenom odredbe člana 118. stav 1. Zakona o radu RS zaključivši da su sva potraživanja tužiteljice nastala do 31. januara 2011. godine zastarjela, uz obrazloženje da se na prava iz radnog odnosa tužiteljice koja se odnose na isplatu potraživanja iz radnog odnosa za sporni period mogu primijeniti samo odredbe Zakona o radu RS. Nadalje, da su nižestepeni sudovi istakli da je odredbom člana 1. Zakona o radu RS, između ostalog, propisano da se njime uređuje način i postupak zaključivanja ugovora o radu između radnika i poslodavaca, radno vrijeme radnika... i druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu radnog odnosa na teritoriji RS, pa kako je tužiteljica u tom periodu imala zaključene ugovore o radu za radno mjesto u Expozituri Doboj tj. na području RS, da se na prava tužiteljice iz radnog odnosa mogu primijeniti isključivo odredbe Opšteg kolektivnog ugovora RS i odredbe Granskog kolektivnog ugovora finansijskih organizacija RS, obzirom da su ti ugovori zaključeni na osnovu Zakona o radu RS. Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan prigovor tužiteljice da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava tj. primjenom propisa Republike Srpske odbili tužiteljicu sa dijelom tužbenog zahtjeva. Naime, da iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica bila zaposlenik apelanta, da apelant kao banka ima registrovano obavljanje djelatnost sa sjedištem u Sarajevu, Federaciji BiH, kao i da su ugovori o radu zaključeni u Sarajevu, dakle na teritoriji Federacije. Zatim, da je ugovorom propisano da je mjesto rada zaposlenika sjedište poslodavca, pa kako je sjedište poslodavca u Federaciji, da se samim tim na ostvarena prava iz radnog odnosa tužiteljice imaju primijeniti propisi Federacije BiH, a ne propisi Republike Srpske. Naglašeno je, da to tim prije kada se ima u vidu da je tužiteljica obavljala dijelatnost u Ekspozituri Doboj, kao organizacionom dijelu banke, koja kao takva nema svojstvo pravnog lica. Vrhovni sud je istakao da kako se na sporni radni odnos imaju primijeniti propisi Federacije BiH, da je samim tim osnovan prigovor tužiteljice da nije nastupila zastara potraživanja u smislu odredbu člana 106. Zakona o radu F BIH. Naime, da u konkretnom slučaju predmet spora nije povreda prava iz radnog odnosa, koju imaju u vidu odredbe iz člana 103. Zakona o radu F BiH, nego novčano potraživanje iz radnog odnosa, pa da tužiteljica ne zahtjeva zaštitu svoga prava iz radnog odnosa kao takvog, već zahtjeva isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, koja prema odredbi iz člana 106. Zakona o radu F BiH, zastarijevaju za tri godine od dana nastanka potraživanja. Ukazano je da je tužiteljica tužbu podnijela 3. februara 2012. godine, a da prava iz radnog odnosa potražuje za period od 1. februara 2009. godine, što znači da za cijeli period potraživanja do dana podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji rok zastare. Vrhovni sud je zaključio da kako je apelant, primjenjujući svoje podzakonske propise, u spornom periodu isplatio tužiteljici plaću, naknadu plaće, naknadu za ishranu u toku rada, te naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres) u visini manjoj od visine plaće propisane odredbama GKU F BiH u toj situaciji, da razlike traženih potraživanja iz radnog odnosa trebalo dosuditi u skladu sa odredbama GKU F BiH u visini prema nalazu i mišljenju vještaka finacijske struke.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno postupio kada je na predmetni slučaju odlučio da primjeni Zakon o radu F BiH, a anologno tome i GKU F BiH i Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH, iako je mjesto rada tužiteljice na području Republike Srpske, te da Vrhovni sud nije donio ni obrazloženu presudu kako to propisuje Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakon o radu F BiH, kao i relevantnih odredbi kolektivnih ugovora za područje Federacije BiH na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4961/17 (ProCredit bank d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio