Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4988/17 (Senad tabaković, A. J., Đ. D. i A. A.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4988/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4988/17, rješavajući apelaciju Senada Tabakovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Senad Tabaković, Adis Jazvin, Đemo Džajić i Amir Alagić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 045426 14 Rsž od 10.
oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Tabaković, Adis Jazvin, Đemo Džajić i Amir Alagić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnijeli su 29. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 045426 14 Rsž od 10. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi da su nezakonite odluke tuženog (UG „Organizacija sportskih ribolovaca“ Konjic) o otkazu ugovora o radu, da se iste ponište i obaveže tuženi da apelante vrati na radno mjesto čuvara ribolova.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da je organizacija i rad tuženog uređen Statutom tuženog. Nadalje, da je članom 3. Statuta propisano da je tuženi sportsko udruženje sa svojstvom neprofitne pravne osobe, registrovane pri nadležnom tijelu državne uprave. Zatim, da su članom 20. Statuta utvrđena tijela udruženja i to Skupština, Upravni odbor, Nadzorni odbor i Sud časti. Zatim, da se nadležnost Upravnog odbora regulišu odredbe člana 28. Statuta gdje se navodi da je Upravni odbor, između ostalog, nadležan da donosi odluke o prijemu u radni odnos zaposlenika, slijedom čega je nadležan da donosi i odluke o prestanku radnog odnosa zaposlenika. Prvostepeni sud je istakao, da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelanata donesena na sjednici Upravnog odbora tuženog, da je u smislu odredaba člana 29. Statuta, odluka o otkazu pravovaljana jer je na sjednici bila prisutna nadpolovična većina članova (7 od 11 članova). Zatim, da je odluku o otkazu potpisao sekretar M. T., koji tu funkciju obavlja volonterski, pa da su apelanti istakli da odluka nije mogla biti potpisana od strane tog lica, jer je sekretar morao biti u radnom odnosu. Prvostepeni sud je ukazao da je odredbama člana 38. Statuta propisano da je sekretar osoba koja za vršenje poslova tog radnog mjesta zasniva radni odnos zaključenjem ugovora o radu, u skladu sa zakonom. Naime, da iz navedene odredbe jasno proizlazi da sekretar tu funkciju obavlja kao zaposlenik tuženog. Međutim, da je kod ponuđenih dokaza tuženog (Zapisnika sa sjednice Upravnog odbora, ovlaštenja tog organa, koja proizlaze iz odredaba Statuta, te izjave predsjednika Udruženja i predsjednika Upravnog odbora tuženog), u konkretnom slučaju sasvim irelevantna okolnost da sekretar Udruženja nije u radnom odnosu u udruženju. Naime, da je sekretar samo potpisao odluke o otkazu ugovora o radu za predsjednika Upravnog odbora i predsjednika Udruženja, koje ovlaštenje proizlazi iz člana 39. Statuta. Prvostepeni sud je ocijenio da kod takvih razloga, te ostalih dokaza ponuđenih od strane tuženog, da potpis sekretara - volontera tuženog, stavljen za predsjednika Upravnog odbora tuženog, nema uticaja na zakonitost odluka o otkazima. Zatim, da kod ocjene provedenih dokaza, te kod okolnosti da apelanti nisu ponudili niti jedan dokaz kojim bi bila osporena tvrdnja tuženog da je jedini put njegove opstojnosti, rad na volonterskoj bazi, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi dokazao da su postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu iz ekonomskih i organizacijskih razloga i da tuženi nije imao mogućnost zaposliti apelante na druge poslove, ili ih obrazovati i osposobiti za rad na drugim poslovima, čime su ispunjeni uslovi iz odredaba člana 87. Zakona o radu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je institut poslovno uvjetovanog otkaza na inicijativu poslodavca reguliran odredbom člana 87. Zakona o radu, i da mora biti opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, koji nisu kumulativno postavljeni, a da je teret dokaza na tuženom da je od zaključenja ugovora o radu do otkaza apelantima došlo do promjena u njegovom ekonomskom, tehničkom i organizacijskom poslovanju. Nadalje, da je tuženi u tom smislu pružio dokaze i to saslušanjem zakonskog zastupnika J. Đ. i svjedoka M. T., koji su potvrdili loše poslovanje tuženog u spornom periodu. Zatim, da navedeno nije negirao ni svjedok F. Ć., član upravnog odbora, potvrđujući da je bio prisutan spornoj sjednici i predložio da se apelantima otkažu ugovori o radu, smatrajući da se udruženje može održati samo volonterskim radom, pa su u tom dijelu neosnovani navodi žalbe apelanata da se iskaz tog svjedoka ne može dovesti u vezu sa teškim financijskim stanjem kod tuženog i načinom rješavanja tog problema. Nadalje, da su iskazi navedenih svjedoka u cijelosti saglasni sa organizacijskim promjenama u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji rada od 26. jula 2011. godine, podacima Porezne uprave Konjic i stanjem koje je utvrdila vještak financijske struke, na temelju finansijsko-računovodstvene dokumentacije tuženog prema kojoj su rashodi udruženja za 2012. i 2013. godinu veći od prihoda, a da apelanti nisu pružili nikakve dokaze kojima bi osporili isti. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda o nepostojanju protivpravnosti u radnjama tuženog u smislu čl. 87. Zakona o radu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti, između ostalog, navode da odluke o otkazu ugovora o radu potpisao sekretar kao volonter, a da tu funkciju prema Statutu obavlja osoba koja je zaključila radni odnos, pa da su samim tim navedene odluke nezakonite, da se svjedok F. Ć. nije uopšte izjašnjavao na okolnost teške ekonomske situacije kod tuženog kako to prvostepeni sud navodi, te da sudovi iz izvedenih dokaza nisu mogli izvesti zaključak da su postojali razlozi za otkaz zbog teške ekonomske situacije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali tokom prvostepenog postupka, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Kantonalni sud prilikom donošenja prvostepene odluke i odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman