Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4576/15 (J. D.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4576/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4576/15, rješavajući apelaciju Jusufa Dinarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jusufa Dinarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 041663 14 Rsž od 12. avgusta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 041663 13 Rs od 18. avgusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jusuf Dinarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 10. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 041663 14 Rsž od 12. avgusta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Ps 041663 13 Rs od 18. avgusta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, zavisno društvo RMU „Breza“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. avgusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 24, 28. i 29. avgusta 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 Rs 041663 13 Rs od 18. avgusta 2014. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta (tužitelja) kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu na ime razlike penzije za period od 1. juna 2010. godine do 30. juna 2013. godine isplati iznos od 323,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe, tj. 9. jula 2013. godine, do isplate, a ubuduće počev od 1. jula 2013. godine da redovno isplaćuje mjesečnu rentu u iznosu od 8,86 KM umjesto dosadašnjeg iznosa rente od 463,70 jugoslovenskih dinara određene odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Sarajevu od 11. juna 1991. godine, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.094,40 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant 9. jula 2013. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi je naveo je da je bio zaposlenik kod tuženog, te da mu je, zbog povrede na radu, za koju je utvrđena odgovornost tuženog, određena renta presudom Općinskog suda u Visokom od 20. jula 1976. godine. Ukazao je da je prije navedene povrede obavljao poslove KV kopača u jami, a nakon povrede obavljao je poslove KV vodoinstalatera sa manjim ličnim dohotkom. U tužbi je tužitelj naveo da su se okolnosti na osnovu kojih je određena ranija renta bitno izmijenile, jer je dosuđena renta u jugoslovenskim dinarima obezvrijeđena, odnosno došlo je do promjene valute u Bosni i Hercegovini, zbog čega apelant trpi štetu u vidu manje penzije navodeći da je mjesečno oštećen za iznos od 90,00 KM u poređenju sa ostalim penzionerima koji su penzionisani sa radnog mjesta KV kopača u jami, na kojima je i tužitelj radio prije povrede na radu.
7. Općinski sud je ukazao da iz odluke Osnovnog suda udruženog rada u Sarajevu od 11. juna 1991. godine proizlazi da je apelantu utvrđena novčana renta za period od 1. juna 1991. godine pa ubuduće u mjesečnom iznosu od 463,70 dinara. Uvidom u ček za penziju utvrđeno je da apelantova penzija za januar 2013. godine iznosi 474,56 KM. Nadalje iz dopisa Finansijske službe - Odjeljenje obračuna invalidnina i bolovanja od 19. jula 2013. godine proizlazi da apelantu nikada nije isplaćivana renta na blagajni Rudnika.
8. Iz nalaza vještaka finansijske struke je utvrđeno da je apelant u utuženom periodu ostvario manji iznos penzije u odnosu na penziju uporednih radnika, i to ukupno 323,75 KM, a da je u periodu od 1. aprila 2013. godine do 30. juna 2013. godine ostvario manji mjesečni iznos penzije u odnosu na mjesečnu penziju koju su ostvarili uporedni radnici u iznosu od 8,86 KM mjesečno.
9. Istaknuto je da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog, te da mu je, zbog povrede na radu, određena visina rente. Ukazano je da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od tuženog, te se s tim u vezi prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 373. st. 1, 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Dalje je Općinski sud naveo da je tuženi dokazao da apelantu nije nikada vršio isplatu rente, a da apelant nije ponudio nikakve dokaze da mu je isplaćivana renta po presudi. Stoga kako iz provedenih dokaza proizlazi da tuženi nije isplaćivao rentu apelantu a od donošenja presude je proteklo više od dvadeset godin,a to je zastarjelo samo pravo na potraživanje po osnovu te presude.
11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 41 0 Rs 041663 14 Rsž od 12. avgusta 2015. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je predmet spora zahtjev za isplatu razlike penzije za period od 1. juna 2010. godine do 30. juna 2013. godine u iznosu od 323,75 KM, zahtjev za izmjenu i buduću redovnu isplatu rente u iznosu od po 8,86 KM mjesečno, umjesto dosadašnjeg iznosa rente od po 463,70 jjugoslovenskih dinara mjesečno, te zahtjev za naknadu troškova postupka.
13. Kantonalni sud je istaknuo da se postavljenim tužbenim zahtjevom, pored utvrđene razlike pretvorene u važeću valutu, faktički traži izmjena ranijom presudom dosuđene naknade u smislu odredbi iz člana 196. ZOO prema kojoj sud može na zahtjev oštećenog za ubuduće povećati rentu, ako se znatnije promjene okolnosti koje je sud imao u vidu donoseći raniju presudu. S tim u vezi je navedeno da je apelant od ranije (1976. godine i 1991. godine) imao utvrđeno pravo na potraživanu rentu odnosno razliku između penzije koju bi ostvario obavljajući poslove KV kopača u jami i penzije koju prima po rješenju Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje. Navedena potraživanja su prema definiciji iz člana 372. stav 1. ZOO takozvana povremena potraživanja.
14. Imajući u vidu navedeno po mišljenju drugostepenog suda Općinski sud je pravilno na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu člana 373. st. 1. i 2. ZOO. Ukazano je da prema navedenoj odredbi pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik više nije vršio plaćanja. Dalje je navedeno da, kada zastari pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja tada povjerilac gubi pravo zahtijevati ne samo buduća potraživanja, već i ona koja su dospjela prije nastupanja zastare.
15. Kantonalni sud je naveo da je apelant pravo na rentu stekao još 1976. godine, odnosno 1991. godine, kada je izvršena izmjena mjesečnog iznosa ranijom presudom utvrđene rente na iznos od 463,70 jugoslovenskih dinara. Prema odluci suda iz 1991. godine, najstarija dospjela, a neisplaćena mjesečna renta je za isplatu dospjela 1. juna 1991. godine. Nakon ovog datuma tuženi i dalje sve do podnošenja tužbe nije vršio plaćanja utvrđene mjesečne rente, tako da je, primjenom odredaba iz člana 373. stav 1. ZOO , 1. juna 1996. godine protekao zadnji dan petogodišnjeg roka, čijim protekom se gubi pravo iz kojeg su nastala povremena potraživanja, u konkretnom slučaju mjesečna renta od 463,70 jugoslovenskih dinara.
16. Ukazano je da, prema odredbi člana 373. stav 2. ZOO, nakon gubitka samog prava tužilac više ne može tražiti isplatu ili izmjenu visine povremenih potraživanja proisteklih iz prava koje je prestalo, a ni plaćanje vještačenjem utvrđenih razlika dobivenih na osnovu uporednih radnika ili izmjene važeće valute, jer ništa od onog što se tužbenim zahtjevom traži ne može egzistirati mimo utvrđenog prava za koje je u konkretnom slučaju nedvosmisleno utvrđeno da je prestalo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Po apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju se ne može raspravljati o zastari, jer predmet tužbenog zahtjeva i nije bilo utvrđivanje prava na rentu koje je utvrđeno ranijom odlukom, a tužena to pravo u postupku nijednim procesnim zahtjevom nije tražila da se ukine. Ističe da apelant uopće nije postavio zahtjev za pravo na rentu, već samo zahtjev za izmjenu odluke o visini rente, te s obzirom na to da se presudom ukida i pravo na rentu, radi se o prekoračenju zahtjeva kod odlučivanja suda. Ukazuje da su redovni sudovi potpuno proizvoljno odlučili u predmetnoj pravnoj stvari, zanemarujući odlučnu činjenicu da predmet tužbenog zahtjeva nije izvršenje odluke Osnovnog suda udruženog rada u Sarajevu od 11. juna 1991. godine, već samo izmjena odluke u pogledu visine buduće rente. Stoga, po apelantovom mišljenju, nije moglo biti sporno postojanje prava na rentu zbog toga što apelant nije naplaćivao rentu po presudi, što je isključiva dispozicija apelanta koja nema kao posljedicu gašenje prava na rentu. Prema tome, apelant smatra da je pravo na rentu apelantu utvrđeno, postoji, te tuženi navedeno nikada nije osporavao, pa samim tim to nije sporno, već je sporna samo visina rente. Smatra da je u postupku dokazao da mu na ime razlike penzije u periodu od 1. juna 2010. godine do 30. juna 2013. godine pripada iznos od 323,75 KM, odnosno mjesečni iznos rente od 8,86 KM. Ukazuje da tuženi nije dokazao da su se stekli uvjeti za prestanak apelantovog prava.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da su prvostepena i drugostepena presuda zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Ukazano je da osporenim presudama nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
19. Općinski sud je naveo da u predmetom postupku nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
20. Tuženi je naveo da apelant nije uživao rentu na osnovu presude od 11. juna 1991. godine zbog čega je nastupila zastara potraživanja. Stoga, kako su po mišljenju tuženog, redovni sudovi ispravno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili materijalno pravo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“,br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 196.
Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.
Član 373.
(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.
(3) Ne može zastariti pravo na izdržavanje određeno zakonom.
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 1.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 041663 14 Rsž od 12. avgusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
I. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate potraživanja iz radnog odnosa po osnovu rente, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, ni Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama veoma jasno obrazložili zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe ZOO (čl. 196, 372. i
373. ZOO) i ZPP (pravila o teretu dokazivanja) u kojima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, iz činjenica utvrđenih u predmetnom postupku nesporno proizlazi da je apelantu pravo na rentu utvrđeno presudama nadležnih sudova iz 1976. i 1991. godine. Međutim, kako je najstarija a neisplaćena mjesečna renta za isplatu dospjela 1. juna 1991. godine a nakon toga tuženi i dalje sve do podnošenja predmetne tužbe od apelanta (9. juli 2013. godine) nije vršio plaćanje navedene rente, to je, u smislu odredbe člana 373. stav 1. ZOO, 1. juna 1996. godine protekao zadnji dan petogodišnjeg roka čijim protekom se gubi pravo iz kojeg su nastala predmetna povremena potraživanja (renta). Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je nakon proteka navedenog roka apelant izgubio samo pravo na rentu poslije čega ne može više tražiti isplatu, ili izmjenu visine rente kao povremenog potraživanja u smislu člana 372. stav 2. ZOO. Navedeno zbog toga što potraživanja koja apelant traži predmetnom tužbom ne mogu egzistirati nezavisno od samog prava koje je nesporno prestalo da postoji zbog nastupanja zastare. Stoga, pošto je u predmetnom postupku tuženi istakao prigovor zastare apelantovog potraživanja, redovni sudovi su, postupajući po navedenom prigovoru, prije svega utvrdili da je apelantu prestalo samo pravo iz kojeg proizlaze potraživanja koja je apelant tražio tužbenim zahtjevom. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da od momenta kada je apelantu utvrđeno pravo na rentu apelant nije preduzimao bilo kakvu radnju u smislu faktičkog ostvarivanja navedenog prava (njenu isplatu) od tuženog, već se u pogledu rente, odnosno njene izmjene, tek obratio predmetnom tužbom 9. jula 2013. godine, dakle, nakon proteka perioda od 20 godina.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih presuda ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na način kako to apelant nastoji prikazati u apelaciji. Po mišljenju Ustavnog suda, suprotno apelantovim navodima, tuženi je u predmetnom postupku dokazao osnovanost svog prigovora o zastarjelosti apelantovih potraživanja, dok apelant nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva zbog čega je on odbijen.
35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
II.Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentirane razloge.
38. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman