Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3124/17 (J. O. i D. O.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3124/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3124/17, rješavajući apelacije Jugoslava Ogorelca i Davora Ogorelca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Jugoslav Ogorelac i Davor Ogorelac protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 125005 17 Gž 2 od 23. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3124/17 i AP-591/18
1. Jugoslav Ogorelac i Davor Ogorelac (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 125005 17 Gž 2 od 23. maja 2017. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-3124/17. U konkretnom slučaju osporenom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim su apelanti obavezani da solidarno nadoknade tuženom (D. O.) troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
2. Apelanti su 26. januara 2018. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 125005 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine kojim je odbačena revizija apelanta izjavljena protiv rješenja Okružnog suda. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-591/18. Ustavni sud zapaža da izjavljena revizija Vrhovnom sudu nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepeno rješenje protiv kojeg su apelanti izjavili reviziju.
3. U obrazloženju konačne odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, polazeći od djelimičnog stranačkog uspjeha u parnici i pravnog shvatanja usvojenog na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanom u Sarajevu 30. januara 2014. godine, pravilno obavezao apelante da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Okružni sud je ukazao da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da su apelanti kao tužioci u ovom parničnom predmetu postavili stvarno-pravni i obligaciono-pravni zahtjev. S tim u vezi je navedeno da je stvarno-pravni zahtjev odbijen u cjelosti pravosnažnom presudom prvostepenog suda, dok je obligaciono-pravni zahtjev usvojen samo djelimično. Okružni sud je zaključio da je, u navedenoj situaciji, prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbi čl. 383., 386. stav 2. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio prvenstveno koje su troškove parnične stranke imale u ovom parničnom predmetu, a koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te je utvrdio uspjeh stranaka u postupku. Naime, prvostepeni sud je u odnosu na označenu vrijednost predmeta spora obligaciono-pravnog zahtjeva u iznosu od 10.001,00 KM ocijenio da je uspjeh apelanata u postupku, odnosno prvoapelanta 21,67 %, a uspjeh tuženog 78,33 %. Stoga je tuženom srazmjerno njegovom uspjehu u postupku i troškovima koji su bili potrebni radi vođenja parnice i koje je tuženi imao tokom trajanja ovog parničnog postupka priznao pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.803,53 KM, a što je kao pravilno prihvatio i taj sud. Pri tome, budući da je prvoapelant uspio samo u dijelu obligaciono-pravnog zahtjeva, pa njegov neuspjeh u postupku ustvari predstavlja uspjeh tuženog u istom postupku i to u pretežnom dijelu, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka pravilno primijenio odredbu člana 386. stav 2. ZPP-a i pravno shvatanje usvojeno 30. januara 2014. godine na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, koje se odnosi na primjenu pravila procesnog prebijanja parničnih troškova kod djelimičnog uspjeha stranaka u postupku. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3124/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da je pogrešan zaključak sudova u vezi sa procjenom uspjeha apelanata u parnici, posmatrajući odvojene postavljene tužbene zahtjeve, te da su pogrešno primijenili odredbe člana 386. ZPP-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja je ukazano u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZPP-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman