Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5341/17 (A. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5341/17
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5341/17, rješavajući apelaciju Adnana Balićevca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. veljače 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Adnana Balićevca.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu pobijanih rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027665 17 Kž 12 od 24. studenog 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027665 17 Kv 16 od 24. studenog 2017. godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka b) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Adnana Balićevca podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027665 17 Kž 12 od 24. studenog 2017.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027665 17 Kv 16 od 24. studenog 2017. godine u odnosu na pravo iz članka II/3.
(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak
3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koja se odnose na postojanje pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. točke a) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Balićevca podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027665 17 Kž 12 od 24. studenog 2017.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027665 17 Kv 16 od 24. studenog 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adnan Balićevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adna Dobojlić- Ucoglan, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 19. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027665 17 Kž 12 od 24. studenog 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027665 17 Kv 16 od 24. studenog 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 4. siječnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužiteljstvo dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 5. do 17. siječnja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 027665 17 Kv 16 od 24. studenog 2017. godine apelantu je produljena mjera pritvora u trajanju od dva mjeseca iz pritvorskih razloga propisanih člankom 146. st. 1. točke a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je određeno da mjera pritvora prema tom rješenju može trajati najdulje do 10. siječnja 2018. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da osnovana sumnja kao temeljni uvjet za produljenje pritvora prije svega proizlazi iz činjenice da je 7. ožujka 2017. godine protiv apelanta potvrđena optužnica zbog kaznenog djela neovlašten promet opojnih droga iz članka 238. st. 1. i 2. u svezi sa čl. 54. i 55. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), što ukazuje da je sudac za prethodno saslušanje na temelju dokaza priloženih uz optužnicu utvrdio postojanje osnovane sumnje (ovi dokazi su navedeni na str. 4-19. rješenja). Zatim, Kantonalni sud je izložio sadržaje iskaza do tada saslušanih svjedoka i doveo ih u svezu s radnjama koje se optuženicima stavljaju na teret, te je naveo da je postojanje ovog uvjeta za pritvor preispitao i u svezi sa razvojem konkretnog kaznenog postupka tijekom glavnog pretresa. U svezi sa postojanjem osnovane sumnje u odnosu na apelanta, navedeno je da rezultati provedenih posebnih istražnih radnji ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant visokorangirani pripadnik grupe koji svojim radnjama na odlučujući način doprinosi djelovanju grupe na način da apelant dobavlja i prodaje veće količine opojne droge F. N. i N. N., a F. N. dalje organizira prodaju opojne droge preko svoje braće. Iz presretnutih razgovora, kako je to utvrđeno i ranijim rješenjima o kontroli mjere pritvora, proizlazi da su apelant, F. N. i N. N. bili u stalnim pregovorima i dogovorima putem sredstava komunikacije oko kupovine i prodaje opojne droge. Ove činjenice su utvrđene analizom izvještaja o počinjenom kaznenom djelu koji sadrži prikaze dijela relevantnih komunikacija koje se mogu dovesti u svezu s izvršenjem kaznenog djela koje se apelantu može staviti na teret. Tako proizlazi da 8. studenog 2016. godine (komunikacija broj 51.) apelantu optuženik N. N. šalje SMS poruku sadržaja: „Trebao si mi sutra donijeti onaj dio od druga ako mogneš“, a apelant potom odgovara „važi brate“. Iz daljnjih komunikacija (br. 66, 67, 70, 72, 73 i 75) proizlazi da se N. N. dogovara sa kupcem opojne droge koji ga pita: „Ja pošo da pišem da sam stigao, kad ti je bolje jelovo velika, jesi stala voda“ (broj 85) nakon čega N. N. apelantu javlja „jest rekao sam ti da je dobra“ (broj 86). Kako za to postoji osnovana sumnja, ubrzo slijedi komunikacija N. N. sa apelantom, a te komunikacije su u takvom vremenskom intervalu tijekom istog dana iz kojih nesumnjivo proizlazi da su povezane u jedan slijed događaja od same prodaje nabavke opojne droge. Nakon što nestanu zalihe opojne droge N. N. telefonom kontaktira apelanta i od njega naručuje opojnu drogu, a potom apelant obavještava N. N. kako ga dva puta zaustavljaju prometni policajci sa neregistriranim autom, pa u daljnjim razgovorima obavještava N. N: „Zemo čeka me čovjek za taj dio“, gdje većinu dogovora sa N. N. vrši preko sredstava za telekomunikaciju. S druge strane, sa F. N. dogovore obavlja neposredno bez korištenja telekomunikacijske veze, na način da dolazi u njegovu ljetnu baštu u Vogošći gdje se svakodnevno dogovaraju, što proizlazi iz izjave svjedoka M. H. od 14. prosinca 2016. godine koji je radio kao konobar. Osim navedenih, presretnute su i komunikacije (br. 140, 142. i 143) kada N. N. šalje poruku apelantu: ,,Daj Zemo lažem ljude vamo“, a apelant odgovara „reci im ujutro, strina tad ide pa da ovo uzmem da ne gomilam ili drugačije eto me tamo“, a nakon toga N. N. apelantu šalje poruku „haj vamo“. Poslije ovih poruka slijede komunikacije (br. 144, 145, 147) između N. N. i člana grupe A. P. koji prodaje opojnu drogu, a iz tih komunikacija se vidi da dogovaraju isporuku opojne droge. Potom slijedi komunikacija (br. 153 i 155) kada N. N. pita apelanta: „Reče li tetka“, a apelant odgovara „evo odo gore da nešto vidim samo nešta da vidim“. Brojevi telefona koji su bili pod režimom posebnih istražnih radnji pronađeni su kod apelanta prilikom pretresa. Da se u konkretnom slučaju radi o organiziranom djelovanju skupine i povezanosti između optuženika, a kako za sve to postoji osnovana sumnja, svjedoči i komunikacija iz koje proizlazi da apelantova supruga šalje poruku F. N: „E ćao spominjali su te ovi policajci da znaš i evo Atku su oduzeti telefoni“, te ga time obavještava i upozorava da ukoliko već ne zna sakrije tragove kaznenog djela, a što ukazuje na dobru organiziranost skupine. U svezi s navedenim, Kantonalni sud je istaknuo da se razvojem konkretnog kaznenog postupka, saslušanjem svjedoka, nisu promijenile okolnosti pod kojim je pritvor apelantu produljen nakon potvrđivanja optužnice, te da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.
7. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, Kantonalni sud je istaknuo da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Naime, kako je ranije navedeno, apelant je državljanin Republike Srbije, rođen u Prijepolju, nema državljanstvo Bosne i Hercegovine, lišen je slobode u stanu na Stupu gdje se nalazio, nema prijavljen privremeni boravak u Sarajevu ili bilo gdje u BiH. U spisu suda dostavljena je prijava boravišta na adresu njegove supruge koja datira nakon što je apelantu određen pritvor, dok iz generalijskih podataka proizlazi da je apelant prije lišenja slobode neprijavljeno boravio na adresi Stupska – ne zna se točan broj. Pored toga, apelant nema obitelj, zaposlenje i imovinu (pokretnu ili nepokretnu) u Bosni i Hercegovini. Dakle, apelant nema nikakvih veza sa Bosnom i Hercegovinom, pri čemu se misli na ekonomske, socijalne i obiteljske veze. Osim toga, apelant je suočen sa vrlo teškim i ozbiljnim optužbama za najteže oblike kaznenih djela, te mu prijeti i kazna zatvora za kaznena djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio. Sve navedeno je pokazatelj da ukoliko bi se apelant, nakon što je upoznat s djelima koja mu se stavljaju na teret, pustio na slobodu postoji realna opasnost od njegovog bjekstva kako bi izbjegao kazneni progon. Zbog toga su ispunjeni posebni zakonski razlozi za produljenje pritvora prema toj osnovi.
8. Kada je u pitanju postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju ni protek vremena niti razvoj kaznenog postupka nisu utjecali na zaključak o postojanju ovog pritvorskog razloga. Naime, iz presretnute komunikacije između F. N. i N. N., a kako to proizlazi iz službene zabilješke Federalne uprave policije od 12. prosinca 2016. godine, slijedi da je N. N. primijetio da F. N. već dva dana prati neki sivi Peugeot i trojica muškaraca, te da F. N. šalje SMS poruku N. N. koji mu daje upute: ,,To su sve organizirali Murga i njegovi, prvi ti pucaj u noge“, a potom dobiva odgovor od N. N. „neću u noge pucati već pravo u čelo“. Dalje, svjedok R. B. je obavijestio policijske službenike da je na njega vršen sličan pritisak, što je opisano u njegovoj izjavi od 27. prosinca 2016. godine u kojoj je naveo da mu je E. H., brat optuženog A. H., preko društvene mreže Facebook uputio prijetnje za život, a te prijetnje su ponovljene, što je taj svjedok i ispričao policijskim službenicima u svom iskazu od 6. veljače 2017. godine. Iz izjave svjedoka A. B., koji tek treba biti saslušan, proizlazi da je od nepoznatih osoba koje su dolazile njegovoj kući upozoren da ništa ne govori jer će u protivnom biti ubijen. Dakle, očito je riječ o ozbiljnim prijetnjama. Nadalje, iz zapisnika o saslušanju policijskog inspektora F. M. od 14. prosinca 2016. godine o događajima prilikom pretresa stana optuženog H. B. proizlazi da je H. B. pokušao uništiti predmete koji potječu iz kaznenog djela kada je prilikom pretresa predao jedan pištolj i izjavio da nema ništa drugo da preda da bi policijski službenici pretresom u WC školjci pronašli jedan PVC paketić u kojemu se nalazila NN materija smeđe boje, a kasnije su pronađena i tri paketića sa NN materijom bijele boje. U svezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao i da je svjedok R. B. na glavnom pretresu od 11. srpnja 2017. godine promijenio iskaz, te je kao i drugi svjedoci (kako je izloženo prilikom interpretiranja njihovih iskaza) pobio iskaz iz istrage bez argumentiranog obrazloženja, iz čega proizlazi da svjedoci optužbe očito strahuju za vlastiti život i živote svojih obitelji zbog upućenih prijetnji. Kantonalni sud je istaknuo i da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno obimnom predmetu u kojemu slijedi saslušanje više desetina svjedoka, a da saslušanjem svjedoka u fazi istrage nije izvršeno potpuno osiguranje tih dokaza, s obzirom na načelo neposrednosti, kao i ulogu tih svjedoka u odnosu na inkriminacije koje se stavljaju na teret optuženicima. Pri tome je također imao u vidu ozbiljnost, težinu i posljedice kaznenih djela za koja se optuženici terete predmetnom optužnicom, te s tim u svezi zaprijećene kazne. Imajući u vidu dokaze iz kojih proizlazi da su dosadašnja ponašanja optuženika realan pokazatelj da su spremni poduzeti sve radnje kako bi ometali kazneni postupak i izbjegli kaznenu odgovornost, a što im je zajednički cilj, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dobro organiziranom djelovanju grupe i povezanosti između optuženih, a kako za sve to postoji osnovana sumnja, Kantonalni sud je zaključio da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je pritvor produljen svim optuženicima iz razloga propisanih člankom 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH.
9. Također, Kantonalni sud smatra da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je apelantu pritvor produljen prema pritvorskoj osnovi iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Kantonalni sud je, prije svega, konstatirao da je ispunjen objektivni uvjet za produljenje pritvora po toj osnovi, budući da se apelantu potvrđenom optužnicom stavlja na teret da je počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. st. 1. i 2. KZFBiH. U svezi sa postojanjem naročitih okolnosti, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu da postoji osnovana sumnja da su predmetna kaznena djela optuženici činili u kontinuitetu u razdoblju od šest mjeseci (od srpnja do prosinca 2016. godine), te da su tom prilikom poduzeli više kaznenopravnih radnji. Zatim, Kantonalni sud je ocijenio prirodu i način izvršenja kaznenih djela, odnosno protuzakonito nabavljanje, prepakiranje i prodaju različitih vrsta opojnih droga većem broju konzumenata s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, njihovo djelovanje na širem području Kantona Sarajevo i postojanje osnovane sumnje da se radi o dobro organiziranoj skupini ljudi sa podijeljenim ulogama, što je pokazatelj iskazane upornosti i odlučnosti u vršenju kaznenih djela. Pored navedenog, Kantonalni sud je imao u vidu apelantove osobne i socijalne prilike iz kojih proizlazi da je apelant po zanimanju trgovac, nezaposlen, živi u izvanbračnoj zajednici i lošeg imovnog stanja, a te okolnosti upućuju na zaključak da je apelant očito vršenjem kaznenih djela pribavljao prihode za svoju egzistenciju, pa je realno očekivati da bi u slučaju puštanja na slobodu mogao nastaviti sa činjenjem istih ili istovrsnih kaznenih djela. Također, Kantonalni sud je ukazao i na apelantovu raniju osuđivanost, koji je Presudom Osnovnog suda u Kolašinu broj K.53/11 od 19. listopada 2011. godine zbog kaznenog djela iz članka 152. stavak 2. KZ Crne Gore osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, uvjetno na godinu dana, te Presudom Osnovnog suda u Prijepolju broj K.770/10 od 28. ožujka 2014. godine osuđen zbog kaznenog djela iz članka 122. stavak 2. KZ Republike Srbije na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, uvjetno na godinu dana. Pri tome se ranija osuđivanost veže za apelantovu osobnost što je od značaja za ocjenu opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, posebno kada se radi o povratnicima kojima se već stavlja na teret izvršenje više kaznenih djela. Navedene okolnosti upravo stvaraju sliku sudu o karakteristikama apelantove osobnosti, što dalje ukazuje na zaključak da je apelant osoba sklona činjenju kaznenih djela. Stoga, činjenica da je apelant ranije dolazio u sukob sa zakonom u ukupnosti s ostalim okolnostima konkretnog slučaja koje su ocijenjene i u odnosu na druge optuženike (priroda i način počinjenja djela, iskazana upornost i odlučnost u razdoblju poduzimanja inkriminiranih radnji, njihova brojnost) upućuje na konkretnu opasnost od ponavljanja kaznenih djela. Sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, zbog čega su ispunjeni uvjeti za produljenje pritvora i po toj osnovi.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 027665 17 Kž 12 od 24. studenog 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istaknuo da su neutemeljeni navodi apelantove braniteljice da je postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta uopćeno. Naime, utvrđenje Kantonalnog suda da postoji osnovana sumnja da je apelant dobavljao i prodavao veće količine opojne droge F. N. i N. N., a da je F. N. dalje prodavao opojnu drogu preko svoje braće, konkretizirano je presretnutim razgovorima. Tome u prilog naveden je razgovor broj 51 sa sadržajem SMS poruke između apelanta i N. N., a potom razgovori br. 66, 67, 70, 72, 73, 75 i 83 sa kupcem, nakon čega N. N. ostvaruje komunikacije sa apelantom u više navrata tog dana. Također je naveden sadržaj razgovora N. N. sa apelantom, te njegovi susreti sa F. N. u Vogošći u ljetnoj bašti, o čemu je svjedočio konobar M. H. Osim toga navedene su i poruke br. 140, 142, 143, 144 i 145 sa određenim sadržajem između N. N. i apelanta, a poslije i komunikacije br. 153. i 155, a sve komunikacije je apelant obavljao sa dva mobilna telefona koji su od njega privremeno oduzeti tijekom pretresa. Osnovana sumnja u odnosu na apelanta proizlazi i iz komunikacije F. N. i apelantove nevjenčane supruge H. O. Stoga je neutemeljen i žalbeni prigovor da apelant nije član organizirane skupine i da on poznaje samo F. N., a ne druge članove skupine jer iz navedenih komunikacija proizlazi suprotan zaključak, posebice jer nije nužno da član skupine poznaje druge članove koji su pristupili skupini.
12. Glede apelantovih navoda kojima je pobijao postojanje pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH tvrdeći da su u spis predmeta uloženi dokazi o prijavi boravišta za apelanta i da je to više puta dostavljano uz žalbe, Vrhovni sud je naveo da se u spisu predmeta nalazi prijava boravišta za apelanta na adresi njegove supruge koja datira od 16. ožujka 2017. godine. Prema tome, ta prijava potječe iz razdoblja nakon što je apelantu određen pritvor na temelju članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, između ostalih razloga i zbog toga što je lišen slobode u stanu u kojem nije imao prijavljen boravak, te što uopće nije imao prijavljen boravak u Sarajevu ili bilo gdje u Bosni i Hercegovini. Stoga okolnost da je apelant nakon pritvaranja prijavio boravak u Sarajevu ne može dovesti u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju osnova za pritvor iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH. S tim u svezi, neutemeljeno se apelantova braniteljica poziva na obrazloženje rješenja Suda BiH u kojem je navedeno da se opasnost od bjekstva ne može temeljiti samo na činjenici da je optuženik upoznat sa sadržajem i opsegom istrage te težinom kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. To obrazloženje nije primjenjivo na konkretni slučaj u kojem se ocjena opasnosti od bjekstva temelji na postojanju naročitih okolnosti koje su jasno navedene u obrazloženju pobijanog rješenja.
13. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da su neutemeljene apelantove tvrdnje kojima je, pobijajući pritvorski razlog iz članka 146. stavak l. točka b) ZKPFBiH, naveo da je istraga davno završena i nije moguće sakriti niti uništiti dokaze, a da se zaključak o utjecaju na svjedoke u odnosu na ovog apelanta, kojeg nijedan svjedok nije spomenuo, izvodi iz općenitog obrazloženja za sve optuženike. Naime, kada se imaju u vidu već navedeni razlozi koji se tiču postojanja osnovane sumnje o djelovanju optuženika, pa i apelanta u sklopu organizirane skupine ljudi, te utvrđene konkretne pokušaje utjecaja na svjedoke i njihovo zastrašivanje, ovaj sud nalazi da su svi ti utjecaji pojedinih optuženika na svjedoke, posredni ili neposredni, vršeni sa zajedničkim ciljem odnosno radi ometanja kaznenog postupka u odnosu na sve optuženike, pa je neutemeljen prigovor da se zaključak suda izvodi iz općenitog obrazloženja. Zbog toga se dalje postojanje osnove za pritvor iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH u odnosu na apelanta ne može dovesti u pitanje tvrdnjom da nitko od svjedoka ne spominje da je upravo apelant utjecao na njega. Uostalom, iz pobijanog rješenja proizlazi da se uglavnom radilo o prijetnjama koje su svjedocima upućivane posredstvom drugih osoba.
14. Također, Vrhovni sud je zaključio da su neutemeljene i apelantove tvrdnje da apelant nije osuđivan za istovrsno kazneno djelo pa se ta okolnost ne može uzimati kao osnova za produljenje pritvora iz pritvorske osnove članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Naime, u ovom rješenju je već ukazano na to da činjenica osuđivanosti nije propisana u odredbi navedenog članka jer je potrebno utvrditi naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja kaznenog djela, što je prvostupanjski sud i učinio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava iz članka 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima i članka 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant smatra da su pobijane odluke suprotne članku 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije zato što Kantonalni i Vrhovni sud nisu pravilno utvrdili da postoji dovoljno dokaza koji bi opravdali zaključak da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, već da je obrazloženje za osnovanu sumnju u pobijanim rješenjima navedeno općenito i uz navođenje netočnih argumenata i činjenica. Također, apelant smatra da je optužnica u predmetnom postupku nezakonito potvrđena i da ne sadrži opis kaznenog djela za koje se apelant tereti, te da su posebne istražne radnje na čijim se rezultatima bazira postojanje osnovane sumnje provedene nezakonito.
16. Nadalje, apelant smatra da redoviti sudovi nisu konkretizirali da postoje posebni pritvorski razlozi iz članka 146. stavak 1. točke a), b) i c) ZKPFBiH, čime su mu povrijedili pravo iz članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije. U svezi sa pritvorskim razlogom iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, apelant smatra da mu je pritvor prema ovoj točki određen paušalno i suprotno zakonskim odredbama jer ne postoje činjenice koje bi ukazivale na mogućnost njegovog bjekstva iz Bosne i Hercegovine iz razloga što je apelantu cilj dokazati svoju nevinost, a pored toga započeo je život sa suprugom u Sarajevu gdje je i prijavio adresu. U odnosu na pritvorsku osnovu iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, apelant tvrdi da je opasnost od utjecaja na svjedoke obrazložena općenito, da ostvareni utjecaji na svjedoke nemaju nikakve veze s njime, da se on nalazi u pritvorskoj jedinici i nema ni s kim komunikaciju, pa čak niti redovite posjete, jer mu je supruga trenutno u inozemstvu, a svi svjedoci koji su svjedočili na okolnost poznanstva s njime su već saslušani pa nema ni na koga utjecati, zbog čega su pobijana rješenja i u tome dijelu paušalna i utemeljena na hipotetskim pretpostavkama koje nisu opravdane konkretnim činjenicama i razlozima. Najzad, u odnosu na članak 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH apelant tvrdi da, suprotno utvrđenim pravnim standardima, Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošenja zaključka o postojanju ovog pritvorskog razloga uopće nisu uzeli u obzir apelantove osobne okolnosti, te činjenicu da apelant nije osuđivan za istovrsnu skupinu kaznenih djela. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je očito da ne postoje razlozi za produljenje pritvora, zbog čega predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na slobodu i sigurnost, ukine pobijana rješenja i odredi mu naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da apelant ponavlja navode i prigovore koje je iznosio u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, a koju je žalbu Vrhovni sud odbio kao neutemeljenu pri čemu je dao odgovor na sve relevantne prigovore. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da apelantovi navodi nisu utemeljeni te da nisu povrijeđena njegova prava na koja se pozvao u apelaciji.
18. Kantonalni sud je istaknuo da su navodi apelacije u većem dijelu sadržajno isti žalbenim navodima koje je Vrhovni sud ocijenio neutemeljenim a odnose se na analizu-prezentaciju posebnih istražnih radnji, kao i zakonitost toga dokaza, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer prvostupanjsko rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama bitnim za procjenu postojanja uvjeta za produljenje mjere pritvora apelantu.
19. Tužiteljstvo je istaknulo da je analiza obrane u pogledu navodnih proturječnih i nepotkrijepljenih dokaza o postojanju osnovane sumnje iz rješenja Kantonalnog suda u potpunosti izostala ili je nejasna i nedovoljna za preispitivanje samih odluka Kantonalnog suda o produljenju pritvora, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak 6. Pritvor Članak 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produljuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenika odnosno optuženika na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz članka 146. stavak (1) točka a) ovoga Zakona.
(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produljenje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičeniku, odnosno optuženiku i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik, odnosno optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom žurnošću.
(5) Tijekom cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dopuštena.
Članak 146. stavak (1) točke a), b) i c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivatelje,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a)U odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5.
Europske konvencije
23. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom pobio Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 027665 17 Kž 12 od 24. studenog 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je pobijano rješenje doneseno 24. studenog 2017. godine, a da je apelant podnio apelaciju 19. prosinca 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b)U odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
Europske konvencije
25. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje kojima ukazuje da je optužnica nezakonito potvrđena te pobija zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stajalište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68., i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
26. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da pobijana rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti produljenja pritvora tijekom kaznenog postupka, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stajalište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li kazneni postupak bio pravičan u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
27. Suglasno navedenom, imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije preuranjena. VII.Meritum
28. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, prava iz članka 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima i članka 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe;
30. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(…)
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela; (…)
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
31. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima pobijanih rješenja izostali valjani razlozi za produljenje pritvora, pri čemu pobija kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga propisanih člankom 146. stavak 1. točke a), b) i c) ZKPFBiH.
a)Relevantni standardi
32. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članku 5. Europske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u temeljna prava zaštićena Europskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iznimke od zabrane lišavanja slobode dane su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije koje sadrže pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Europski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. ožujka 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. listopada 1979, serija A-33). Konačno, u skladu sa člankom 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti uhićenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog uhićenja i lišavanja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila kazneno djelo (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182, stavak 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stavak 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu s člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. b)Postojanje osnovane sumnje
35. U svezi sa zaključkom redovitih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo za koje je optužen, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je protiv apelanta potvrđena optužnica za kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. KZFBiH. Naime, proizlazi da je u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje prvostupanjski sud ocijenio obimnu dokaznu građu predočenu od Kantonalnog tužiteljstva, a naročito je ukazao da osnovana sumnja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz potvrđenu optužnicu koji su u tom rješenju taksativno navedeni (na str. 4-19.). Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je postojanje ovog uvjeta za pritvor preispitao u svezi sa razvojem konkretnog kaznenog postupka tijekom glavnog pretresa, pri čemu je parafrazirao sadržaje iskaza do tada saslušanih svjedoka i doveo ih u svezu sa radnjama koje se apelantu i drugim optuženicima stavljaju na teret. U svezi sa postojanjem osnovane sumnje u odnosu na apelanta, prvostupanjsko vijeće je ukazalo da rezultati provedenih posebnih istražnih radnji i iskaza svjedoka M. H. ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant visokorangirani pripadnik skupine koji svojim radnjama na odlučujući način doprinosi djelovanju skupine na način da apelant dobavlja i prodaje veće količine opojne droge F. N. i N. N., a F. N. dalje organizira prodaju opojne droge preko svoje braće. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak Kantonalnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale optuženike da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Stoga, imajući u vidu da je osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret utvrđena na temelju dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju pobijanog prvostupanjskog rješenja, a koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, ne mogu se prihvatiti kao utemeljene apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u svezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda koju Ustavni sud slijedi, redoviti sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. KZFBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, točka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom redovitih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
c)Posebna pritvorska osnova iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH
36. Dalje, apelant tvrdi da ne postoje činjenice koje bi ukazivale na opasnost od njegovog bjekstva i da se nisu stekli uvjeti za produljenje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća da se shodno citiranoj odredbi pritvor može odrediti odnosno produljiti ako se osumnjičeni za kazneno djelo krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
37. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Europski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. lipnja 1995. godine, stavak 52, serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se ocijeniti u svezi s faktorima koji se tiču karaktera osobe u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, obiteljskih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobivanja garancija može biti korištena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Europski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. lipnja 1968. godina, stavak 10, serija A, broj 8). Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na temelju kojega sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za sve osumnjičene osobe koje posjeduju državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. rujna 2010. godine, točka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da osoba nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Europski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. veljače 2005. godine, stavak 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno opada i protekom vremena koje je osumnjičeni odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu za slučaj osude na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi Europski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. lipnja 1968. godine, stavak 10).
38. Dovodeći navedene stavove u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da su redoviti sudovi zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva ocjenjivali s obzirom na činjenicu da je apelant državljanin Republike Srbije, rođen je u Prijepolju, nema državljanstvo Bosne i Hercegovine, lišen je slobode u stanu na Stupu gdje se nalazio, nema prijavljen privremeni boravak, nema obitelj, zaposlenje, imovinu (pokretnu ili nepokretnu) u BiH. Na temelju navedenih okolnosti redoviti sudovi su zaključili da apelant nema nikakve veze (ekonomske, socijalne ili obiteljske) sa Bosnom i Hercegovinom. Pored navedenog, redoviti sudovi su ocijenili i činjenicu da je apelant suočen sa vrlo teškim i ozbiljnim optužbama za najteže oblike kaznenih djela te su imali u vidu i zaprijećenu kaznu zatvora za kaznena djela za koje postoji osnovana sumnja da ih je počinio. Stoga, imajući u vidu da je zaključak redovitih sudova o postojanju uvjeta za produljenje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH utemeljen na ukupnosti pobrojanih konkretnih okolnosti, a ne pojedinačno i izdvojeno na samo nekoj od njih, kako to apelant nastoji ukazati, a što bi bilo u suprotnosti s naprijed navedenim stavovima Europskog suda, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi kojima pobija postojanje ove pritvorske osnove.
d)Posebna pritvorska osnova iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH
39. Apelant tvrdi da izvršeni utjecaji na svjedoke nemaju nikakve veze s njime i da su svi svjedoci koji su svjedočili na okolnosti poznanstva sa apelantom već saslušani na glavnom pretresu i da apelant nema ni na koga utjecati, te da se u pobijanim rješenjima stalno navode generalni razlozi a ne pojedinačno u odnosu na apelanta.
40. U odnosu na posebne razloge iz članka 146. stavak 1. točka b), Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Europskog suda na opasnost od ometanja kaznene istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima. Također, Ustavni sud podsjeća da opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u duljem vremenskom razdoblju ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovitom tijeku stvari protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi Europski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. prosinca 1991. godine, stavak 44). Ustavni sud podsjeća i da je redovni sud nakon potvrđivanja optužnice, ukoliko odredi pritvor optuženiku u tom stadiju postupka, u daljnjem tijeku postupka svaka dva mjeseca isključivo nadležan vršiti kontrolu opravdanosti izrečene mjere pritvora. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da je redoviti sud dužan poduzeti i sve radnje iz svoje nadležnosti kako bi se otklonila eventualna mogućnost da optuženik utječe na svjedoke ili suučesnike u daljnjem tijeku postupka, a ne da stalno ponavlja da ta opasnost postoji dok ne čini ništa, mada ima zakonom propisanu mogućnost, da tu opasnost otkloni. Dakle, Ustavni sud smatra da je redoviti sud nakon otvaranja glavnog pretresa dužan poduzeti radnje kojima bi se otklonila potencijalna opasnost od utjecaja na svjedoke od apelanta, budući da je ta opasnost postojala i prije potvrđivanja optužnice (vidjeti Ustavni sud, Odluka broj AP 2210/17 od 18. srpnja 2017. godine, stavak 56, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba)
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijanih rješenja, koluzijsku opasnost razmotrio u odnosu na sve optuženike. Naime, prvostupanjski sud je ukazao na činjenice da je prema svjedocima R. B. i A. B. izvršena prijetnja, da je optuženi F. N. putem SMS poruka davao upute optuženom N. N. da puca, da je H. B. prilikom pretresa pokušao uništiti predmete koji potječu od kaznenog djela i da su pojedini svjedoci na glavnom pretresu promijenili iskaz iz istrage bez argumentiranog obrazloženja. Navedene okolnosti prvostupanjski sud je doveo u svezu sa činjenicom da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno obimnom predmetu u kojemu slijedi saslušanje više desetina svjedoka, a da saslušanjem svjedoka u fazi istrage nije izvršeno potpuno osiguranje tih dokaza, s obzirom na načelo neposrednosti, kao i ulogu tih svjedoka u odnosu na inkriminacije koje se stavljaju na teret optuženicima, te je imao u vidu i ozbiljnost, težinu i posljedice kaznenih djela za koja se optuženi terete predmetnom optužnicom, te s tim u svezi zaprijećene kazne. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je pritvor produljen svim optuženicima iz razloga propisanih člankom 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je ukazao da su ti utjecaji pojedinih optuženih na svjedoke, posredni ili neposredni, vršeni sa zajedničkim ciljem odnosno radi ometanja kaznenog postupka u odnosu na sve optuženike, zbog čega je neutemeljen prigovor da se zaključak suda izvodi iz općenitog obrazloženja za sve optuženike.
42. U svezi sa navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz obrazloženja pobijanih rješenja ne proizlazi kakva je saznanja u odnosu na apelanta imao svjedok R. B. koji je saslušan na glavnom pretresu i svjedok A. B. koji treba biti saslušan, prema kojima je izvršeno zastrašivanje, niti jesu li se upute za pucanje koje je optuženik F. N. davao N. N. odnosile na svjedoke u predmetnom kaznenom postupku. Također, ne proizlazi od kakvog je značaja za dokazivanje apelantove kaznene odgovornosti činjenica da je optuženik H. B. prilikom pretresa pokušao uništiti predmete koji potječu od kaznenog djela. Osim navedenog, u obrazloženju ove pritvorske osnove nije navedeno u kakvoj se to činjeničnoj zajednici apelant nalazi sa svim ostalim optuženicima pa da bi se moglo opravdano vjerovati da bi on mogao, kako je to naveo Vrhovni sud, sa zajedničkim ciljem utjecati na druge svjedoke. Ustavni sud naročito zapaža da je optužnica u predmetnom postupku potvrđena 7. ožujka 2017. godine i da se predmetni postupak nalazi u stadiju izvođenja dokaza na glavnom pretresu (prema apelantovoj tvrdnji na glavnom pretresu je saslušano od 31 od 54 svjedoka). Međutim, u obrazloženju pobijanih rješenja nije vidljivo koje svjedoke je u daljnjem tijeku postupka nužno saslušati a da se posredno ili neposredno odnose na utvrđivanje apelantove kaznene odgovornosti u ovome predmetu. Najzad, Ustavni sud zapaža da redoviti sudovi nisu uzeli u obzir ni protek vremena od potvrđivanja optužnice niti proizlazi da su poduzimali bilo kakve radnje kojima bi se otklonila potencijalna opasnost od utjecaja na svjedoke. Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi i obrazloženja koje su u specifičnim okolnostima apelantovog slučaju ponudili i Vrhovni i Kantonalni sud ne mogu prihvatiti kao „relevantni“ i „dovoljni“ za zaključak o postojanju naročitih okolnosti, u smislu članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, koje ukazuju na osnovanu bojazan da će apelant ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i optuženike.
43. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da je pobijanim rješenjem u ovome dijelu povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije.
44. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produljivanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovitog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost osobe, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. prosinca 2015. godine, točke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na pobijano Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 K 014373 17 Kž 3 od 27. studenog 2017. godine naglašavajući da redoviti sud pri određivanju i produljenju mjere pritvora mora osigurati garancije koje su dane odredbama članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člankom 5. Europske konvencije.
e) Posebna pritvorska osnova iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH
45. Apelant tvrdi da Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošenja zaključka o postojanju ovog pritvorskog razloga uopće nisu uzeli u obzir njegove osobne okolnosti, te činjenicu da nije osuđivan za istovrsnu skupinu kaznenih djela.
46. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenika u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991, stavak 40, serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71, 29. listopada 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon osobe u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe usporedive s obzirom na prirodu ili stupanj težine s optužbama u postupku koji je u tijeku (vidi Europski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stavak 60, 15. svibnja 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stavak 115, 18. lipnja 2009. godine). Najzad, težina kaznenog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. srpnja 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stavak 49, 4. svibnja 2006. godine i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stavak 186, 1. travnja 2010. godine).
47. Dovodeći navedene stavove u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih rješenja o produljenju mjere pritvora apelantu proizlazi da je sud našao brojne okolnosti koje su za prvostupanjski i drugostupanjski sud predstavljale pouzdanu osnovu za zaključak da će apelant ako se nađe na slobodi ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Naime, prvostupanjski sud je ukazao da činjenica da je apelant ranije dolazio u sukob sa zakonom koja se veže za apelantovu osobnost u ukupnosti sa ostalim okolnostima konkretnog slučaja koje su ocijenjene (priroda i način počinjenja djela, iskazana upornost i odlučnost u razdoblju poduzimanja inkriminiranih radnji, njihova brojnost) predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, zbog čega su ispunjeni uvjeti za produljenje pritvora i po toj osnovi. Dalje proizlazi da su apelantove tvrdnje da nije osuđivan za istovrsno kazneno djelo koje ponavlja i u apelaciji bile predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je ukazao da činjenica ranije osuđivanosti nije propisana u odredbi navedenog članka jer je potrebno utvrditi naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja kaznenog djela, što je prvostupanjski sud i učinio. Imajući u vidu navedena obrazloženja redovitih sudova, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da u okolnostima apelantovog slučaja ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetne pritvorske osnove, puštanjem na slobodu apelant mogao počiniti kazneno djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u odnosu na postojanje posebne pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
Ostali navodi
48. Apelant je u apelaciji istaknuo i povredu prava iz članka 5. točka 4. Europske konvencije, te prava iz članka 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima i članka 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Međutim, u sadržaju same apelacije apelant ničim ne potkrepljuje te navode, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedene povrede, osim nezadovoljstva odlukama o produljenju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovog navoda, a imajući u vidu sadržaj pobijanih rješenja, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, smatra da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje tog navoda.
Pitanje naknade nematerijalne štete
49. U svezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na slobodu i sigurnost osobe, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu da je povreda prava na slobodu i sigurnost osobe utvrđena samo u jednom segmentu, tj. u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju u ovome trenutku utvrđivanje povrede prava na slobodu i sigurnost osobe za apelanta dostatna satisfakcija.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u dijelu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH jer su u pobijanim rješenjima navedeni općeniti razlozi u odnosu na sve optuženike, bez razmatranja pojedinačnih okolnosti kod apelanta, pa stoga proizlazi da su izostali konkretni dokazi i razlozi o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivatelje.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije kada su redoviti sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. točke a) i c) ZKPFBiH, zbog kojih je apelantu produljen pritvor.
52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman