Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-417/18 (J. Č.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Habeas corpus – postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-417/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine u predmetu broj AP-417/18, rješavajući apelaciju Jasmina Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Čauševića podnesena radi navodnog kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa njegovim boravkom u Javnoj ustanovi Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica “Drin” Fojnica, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant), koji je u trenutku podnošenja apelacije bio smješten u Javnu ustanovu - Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 22. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) tvrdeći da želi da bude otpušten iz Zavoda.

2. Iz dokumentacije koju je 6. februara 2018. godine Ustavnom sudu dostavila Služba socijalne zaštite općine Hadžići (u daljnjem tekstu: Služba) proizilazi da JU Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Psihijatrijska bolnica) 19. februara 2014. godine dostavila prijedlog da se apelant, kao pacijent iste, smjesti u ustanovu socijalne zaštite jer nema adekvatnu brigu i porodično okruženje koje mu je neophodno pri izlasku iz bolnice. Nadalje proizilazi da je postupajući po tom prijedlogu od apelanta 14. marta 2015. godine uzeta i izjava od strane ovlaštenog lica Psihijatrijske bolnica, i to u prisustvu dva svjedoka, potpisana od strane apelanta, iz koje proizilazi da je apelant u istoj izjavio da je saglasan da se smjesti u Zavod na produženo bolničko liječenje i rehabilitaciju i da je ta izjava rezultat njegove slobodne volje.

3. Postupajući po tom prijedlogu, Služba je donijela rješenja broj 35/VI-02-545-154/14 od 28. aprila 2014. godine kojim je apelant smješten kao lice u stanju socijalne potrebe u Zavod počev od 8. aprila 2014. godine u trajanju od jedne godine, sa mogućnošću produženja. Rješenjem je određeno da će troškove smještaja snositi apelant u visini novčanih primanja po osnovu lične invalidnine i dodatka za njegu i pomoć od strane drugog lica u određenom novčanom iznosu, tako što će se ta primanja uplaćivati od strane posebnog staratelja imenovanog rješenjem Službe na račun JU „Kantonalnog centra sa socijalni rad“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: Centar), a da će razliku do pune cijene smještaja snositi Služba. Rješenjem je takođe određeno da se apelantu daje mjesečno u novcu 10% od cijene smještaja na ime ličnih potreba.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelant rođen 6. aprila 1990. godine, da nije zasnovao svoju porodicu i da nema srodnika koji su obavezni da ga izdržavaju odnosno da od bližih srodnika ima brata koji čini zasebno domaćinstvo i koji se, prema apelantovim navodima, nalazi na izdržavanju kazne zatvora i majku koja se nalazi u SAD, a da je apelantov otac izvršio suicid. Zatim, utvrđeno je da je apelant ostvario pravo na ličnu invalidninu i dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica preciziranim rješenjem Službe, da nije korisnik prava putem „BIZ-a i CŽR-a“, nije poreski obveznik i da ne ostvaruje prava po osnovu PIO/MIO, kao i da nije evidentiran kao nosilac prava na nekretnine u katastarskom operatu Hadžići, niti je registrovan kao vlasnik nekretnina u evidencije Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu. Pored toga, utvrđeno je da je apelant državljanin BiH i FBiH, da ima prijavu mjesta prebivališta u Kantonu Sarajevo duže od godinu dana i da je dao pismenu saglasnost za smještaj u ustanovu socijalne zaštite, kao i saglasnost da se njegov novac od primanja po osnovu lične invalidnine i dodatka za njegu i pomoć u punom iznosu usmjeri na plaćanje troškova domskog smještaja i uplaćuje na račun Centra preko posebnog staratelja imenovanog preciziranim rješenjem Službe (koji posebni staralac je, kako to poizilazi iz dostavljene dokumentacije, uz apelantovu saglasnost, imenovan za uplatu participacija). Shodno svemu navedenom, kao i činjenici da je apelant „od ranije poznat“ u Službi, te da su poznate njegove porodične i stambene prilike, kao i njegovo zdravstveno stanje, Služba je zaključila da se apelantu kao licu u stanju socijalne potrebe priznaje pravo na smještaj u Zavod, pozivajući se na odredbe čl. 41. i 42. Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama socijalne zaštite) i odredbe čl. 58, 59, 60. i 61. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti).

5. Nakon toga, Centar je po službenoj dužnosti u postupku provjere smještaja donosio nova rješenja br: 35/VI-02-545-200/14 od 26. decembra 2014. godine, 35/VI-02-545-305/15 od 30. decembra 2015. godine, 35/VI-02-545-293/16 od 31. decembra 2016. godine i 35/VI-02-545- 321/17 od 22. decembra 2017. godine, kojima je apelantu i dalje priznato pravo na smještaj u Zavod odnosno kojim je apelantu produžen smještaj u Zavodu na dalje periode od po godinu dana, sa mogućnošću produženja smještaja ukoliko za istim i dalje bude postojala potreba, te je i regulisano plaćanje troškova tog smještaja i dodjela određenog novčanog mjesečnog iznosa apelantu za lične potrebe. U obrazloženju rješenjâ konstatovano je da je Služba prethodno obavila razgovor sa apelantom i pribavila izjavu u kojoj je apelant naveo da i dalje želi da bude smješten u Zavodu i da će troškove smještaja kao participaciju plaćati po osnovu svojih mjesečnih primanja (Ustavnom sudu su dostavljene i apelantove izjave od 9. decembra 2015. godine i 24. novembra 2017. godine). Imajući u vidu navedeno, kao činjenicu da se radi o licu bez porodičnog staranja koje zbog narušenog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti samostalno voditi brigu o sebi, te da je istom neophodan svakodnevni nadzor i da nema srodnika koji su u obavezi voditi nadzor i pružiti mu potrebnu brigu i staranje, Služba je odlučila da apelantu produži pravo na smještaj u Zavodu s pozivom na odredbe čl. 41. i 42. i člana 45. stav 2. Zakona o osnovama socijalne zaštite i čl. 56. i

57. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom - prečišćeni tekst („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 38/14, 38/16 i 44/17).

6. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je apelant 22. decembra 2017. godine dao izjavu u kojoj je naveo da želi da pristupi programu ustanove „Sumero“( Centar za podršku osoba sa invaliditetom u zajednici), nakon čega je Služba uputila pismeni zahtjev toj ustanovi za eventualni smještaj apelanta u istu.

7. Iz dostavljene dokumentacije (pismene izjave koja sadrži apelantov potpis) proizilazi da je apelant 1. februara 2018. godine podnio zahtjev da se otpusti iz Zavoda sa danom 7. februarom 2018. godine, a da je 7. februara 2018. godine Zavod i napustio svojom voljom. Rješavajući po navedenom zahtjevu, Služba je donijela rješenje broj 35/VI-02-545-32/18 od 8. februara 2018. godine, kojim apelantu prestaje pravo na smještaj u Zavodu sa danom 7. februarom 2018. godine i kojim je rješenje broj 35/VI-02-545-321/17 od 22. decembra 2017. godine i ugovore o učešću u plaćaju troškova smještaja odnosno načinu i uslovima smještaja i izdržavanju (precizirane u izreci tog rješenja) stavila van snage.

8. Apelant u apelaciji, između ostalog, navodi da je u Zavod došao dobrovoljno i da mu nije oduzeta poslovna sposobnost. Takođe, navodi da mu se u Zavodu ne sviđa, da hrana ne valja, da nije počinio nikakvo krivično djelo i da želi da izađe iz Zavoda „skroz“, te da se može brinuti o sebi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) za koja smatra da su mu povrijeđena u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant ukazuje na kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je razmatrajući konkretnu apelaciju imao u vidu svoju praksu u kojoj je u više navrata razmatrao apelacije lica koji su osnovu rješenja službe socijalne zaštite donesenog na osnovu federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti smještena u Zavod (vidi Odluke Ustavnog suda broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba), kao i da je i Evropski sud razmatrao aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja kao naprijed navedeni predmeti Ustavnog suda u kontekstu smještaja u Zavod na osnovu rješenja koje je donijela Služba socijalne zaštite u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti (vidi, Evropski sud, presuda od 3. novembra 2015. godine, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14 i Salihić protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 6056/14). U navedenim predmetima utvrđena je povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. odnosno člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da se praksa iz navedenih predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom da se radi o bitno različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, iz dostavljene dokumentacije, a i samih apelantovih navoda, proizilazi da apelantu u konkretnom predmetu, za razliku od apelanata odnosno aplikanata u naprijed navedenim predmetima, nije oduzeta, niti je ograničena poslovna sposobnost, te da je apelant u Zavodu svo vrijeme boravio na osnovu svoje slobodne volje. Nadalje iz činjenica proizilazi da je apelant Zavod napustio onda kada i stvarno izrazio volju da Zavod napusti, a da je Služba postupajući po njegovom zahtjevu za napuštanje Zavoda i formalno donijela rješenje od 8. februara 2018. godine, kojim je apelantu prestalo pravo na smještaj u Zavodu sa danom 7. februarom 2018. godine (kojim danom je i stvarno izrazio volju da napusti Zavod) i stavljeno je van snage ranije rješenje o produženju smještaja apelantu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman