Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4325/17 (G. G.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4325/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4325/17, rješavajući apelaciju Gojka Gverića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gojko Gverić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 146820 16 Rev od 8. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Gverić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 146820 16 Rev od 8. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je posjednik sa ½ dijela nekretnina (bliže označenih u izreci prvostepene presude), umjesto dosadašnjeg suposjednika prvotuženog (G.P.), sa privremenim pravom korištenja zemljišta, što su prvotuženi i drugotuženi (Grad Banjaluka) dužni trpjeti i dozvoliti da se na osnovu presude apelant uknjiži kao posjednik predmetnih nekretnina, te kao korisnik privremenog prava korištenja predmetnog zemljišta. Apelant je dana 23. oktobra 2017. godine dopunio apelaciju.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je dana 10. juna 2002. godine zaključen ugovor o prodaji nekretnina između S.S., kao prodavca i prvotuženog i D.P. (kćerka apelanta), kao kupaca predmetnih nekretnina i da je konstatovano da ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 45.000,00 KM kupci isplaćuju prodavcu u cijelosti. Dalje, da je 9. avgusta 2002. godine sačinjen dokument - potvrda, kojom prodavac S.S. nekretnina potvrđuje, da je na ime isplate kupoprodajne cijene iz ugovora o prodaji primila iznos od 27.100,00 eura, da je novac primljen od apelanta, u prisustvu tri svjedoka, te da je potvrda potpisana od navedenih lica. Takođe je navedeno, da je ugovorom o poklonu nekretnina koji je zaključen dana 22. oktobra 2010. godine kod notara, D.P. (apelantova kćerka) kao poklonodavac poklonila apelantu, kao poklonoprimcu, 1/2 dijela prava vlasništva (prava korištenja zemljišta) na predmetnoj nekretnini. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao, a što nije sporno, da je dana 10. juna 2002. godine u smislu odredbe člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, zaključen ugovor o prodaji (označenih) nekretnina između S.S., kao prodavca i prvotuženog i D.P., kao kupaca, te da su se nakon toga kupci upisali u javne evidencije nekretnina svaki sa ½ dijela kao vlasnici i posjednici nekretnina. Dalje, da je Ugovorom o poklonu nekretnina koji je zaključen dana 22. oktobra 2010. godine D.P., kćerka apelanta poklonila apelantu svoj suvlasnički dio od ½ dijela ovih nekretnina, a i ova promjena upisana je u evidenciju nekretnina. Vrhovni sud je ukazao da apelant tužbu temelji na tvrdnjama da je on platio kupoprodajnu cijenu nekretnina za koje je 10. juna 2002. godine zaključen ugovor o prodaji, prepisao ih na prvotuženog (zeta) i kćerku, pa da, bez obzira što nije bio ugovorna strana i on ima pravo uživanja tih nekretnina, smatrajući da one neće biti otuđene za njegovog života, a kako prvotuženi upravo to želi, to je bio razlog podnošenja tužbe. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ukazao da "ugovor o poklonu novca" kojim su kupljene nekretnine nije pravni osnov za sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla, kakav ima u vidu odredba člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji, već je to ugovor o prodaji nekretnina, koji apelant ne pobija, niti tvrdi da je novac za kupovinu tih nekretnina dao prvotuženom i D.P. po nekom drugom osnovu. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da kako apelant nije stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama u skladu sa odredbom člana
20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a ni pravo posjeda iz člana 81. tog zakona, nema u odredbama materijalnog prava uporišta za usvajanje zahtjeva da se utvrdi da je apelant posjednik ½ dijela nekretnina umjesto prvotuženog, niti za zahtjev da tuženi trpe da se upiše kao posjednik i nosilac prava privremenog korištenja zemljišta, pa je pravilna odluka nižestepenih sudova da je ovakav tužbeni zahtjev valjalo odbiti.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman