Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4991/17 (D. M.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4991/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4991/17, rješavajući apelaciju Dragana Matića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Matić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 019887 14 Rev od 12. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 019887 14 Rev od 12. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da isplati tužitelju (Nova Banka a.d. Banja Luka) na ime glavnog duga određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovom prigovoru, drugostepeni sud pravilno zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sve pravno relevantne činjenice za rješenje predmetnog spora. Zatim, da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu određenog iznosa na osnovu mjenice izdate na ime osiguranja ugovora o dozvoljenom minusu na transakcijskom računu platnog prometa firme Deltra d.o.o. Ljubuški korištenjem Busines MasterCard platne kartice. Nadalje, da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova slijedi da se radi o potraživanju po osnovu vlastite mjenice koju je izdao apelant i obavezao se isplatiti iznos naveden u mjenici 11. juna 2010. godine po naredbi tužitelja. Takođe, da je tužitelj podnio protest pred prvostepenim sudom zbog neisplate mjenice o čemu je upoznat i izdavatelj mjenice trasant-apelant kojem je dostavljen prijedlog za protest mjenice i kopija mjenice. Zatim, da je apelant na glavnoj raspravi potvrdio da je osobno potpisao predmetnu mjenicu, kao i Ugovor o dozvoljenom minusu na računu firme Deltra d.o.o. Ljubuški, ali i da se ne sjeća same mjenične izjave, te da parnične stranke nisu predlagale da se na glavnoj raspravi izvrši uvid u mjeničnu izjavu iako je ista uložena u izvršni spis (prije predmetnog parničnog postupka bio pokrenut izvršni postupak). Naglašeno je, da je prvostepeni sud odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, jer je cijenio da je nebitna činjenica da li je apelant vlasnik ili samo direktor firme Deltra d.o.o. Ljubuški kod nesporne činjenice da je apelant potpisao i predao tužitelju vlastitu mjenicu, a da nije dokazao da ne postoji obaveza, odnosno minus na računu firme Deltra d.o.o. Ljubuški radi kojeg je tužitelju predao vlastitu mjenicu prilikom potpisivanja Ugovora o dozvoljenom minusu na transakcijskom računu. U vezi s navedenim, je istaknuto da su u iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestepeni sudovi primjenom odredbi člana 234. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana

34. Zakona o mjenici usvojili tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju riječ o mjenično pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po vlastitoj mjenici sačinjenoj u smislu odredbe člana 106. Zakona o mjenici. Nadalje, da je vlastita mjenica kao poseban oblik hartije od vrijednosti mjenica kojom se njen izdavalac obavezuje da remitentu - vlasniku mjenice plati mjeničnu obavezu u roku dospjelosti. Naglašeno je da je bitno za vlastitu mjenicu da obavezu plaćanja ima njen izdavalac, a da je to u konkretnom slučaju apelant, kako je i naznačeno na mjenici, te da je označena i dospjelost na 11. jun 2010. godine. Vrhovni sud je istakao da kako mjenični dužnik – apelant ni nakon što je izvršen protest mjenice nije izmirio dug da je tužitelj kao zakoniti imatelj mjenice stekao pravo da putem suda potražuje isplatu mjenične svote od mjeničnog dužnika. Nadalje, da je protivno navodima revizije mjenična obaveza apstraktna obaveza za koju se odgovara na temelju same činjenice potpisa na mjenici, pa da sud nije dužan utvrđivati razlog zbog kojeg je apelant kao trasant mjenicu potpisao. Vrhovni sud je ocijenio da su stoga pravilno nižestepeni sudovi zaključili da nije bitna činjenica da Ii je apelant vlasnik ili samo direktor firme Deltra d.o.o. Ljubuški, jer je mjenično-pravni odnos neovisan od osnovnog posla radi kojeg je mjenica izdata i kojem služi i da nema potrebe upuštati se u cjelokupni poslovni odnos između parničnih stranaka iz ugovora o dozvoljenom minusu. Zatim, da pravilno utvrdivši da je apelant trasant predmetne mjenice da su nižestepeni sudovi ujedno utvrdili i njegovu pasivnu legitimaciju i osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 234. ZOO.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, da je pogrešan zaključak da je apelant pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari, te da ovakvom praksom suda kojem nije važno za što je izdana mjenica i za koji pravni posao dovodi do pravne nesigurnosti u gospodarskom prometu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4991/17 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio