Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-935/16 (M. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Penzija
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-935/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP 935/16, rješavajući apelaciju Milana Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Stanića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 018406 15 Gž od 14. januara 2016. godine i S1 3 P 018406 15 P od 15. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 25. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 018406 15 Gž od 14. januara 2016. godine i S1 3 P 018406 15 P od 15. oktobra 2015. godine. Apelant je 23. maja 2016. godine dopunio apelaciju.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Suda BiH broj C1 3 P 018406 15 Gž od 14. januara 2016. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Suda BiH S1 3 P 018406 15 P od 15. oktobra 2015. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Državne agencije za istragu i zaštitu (u daljnjem tekstu: tužena) od 17. novembra 2014. godine i rješenje Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Odbora za žalbe policijskih službenika od 18. decembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetna rješenja), da se naloži tuženoj da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove određenog radnog mjesta, koje je obavljao do prestanka radnog odnosa ili na druge poslove i zadatke koje odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime neisplaćene neto plate, sa zakonskim zateznim kamatama, sve bliže precizirano u izreci presude.

3. U obrazloženju osporene konačne presude Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužena rješenjem od 17. novembra 2014. godine utvrdila apelantu prestanak radnog odnosa sa 31. decembrom 2014. godine zbog ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje u skladu sa članom 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH (40 godina penzijskog staža), protiv kojeg je odbijena apelantova žalba rješenjem od 18. decembra 2014. godine. Dalje je navedeno da je iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazilo da je apelant u momentu donošenja predmetnih rješenja ostvario ukupno 40 godina penzijskog staža. Sud BiH je zaključio da su predmetna rješenja u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH. S tim u vezi obrazloženo je da se u konkretnom predmetu utvrđivala zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, ali ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, jer je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje predmetnih odluka o prestanku radnog odnosa. Nadalje, obrazložio je i da je apelant pripadao grupi lica - policijskim službenicima Državne agencije za istrage i zaštitu, koji imaju mjesto prebivališta na području Republike Srpske, i da je prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) pored godina penzijskog staža (40 godina) potrebno ispuniti i drugi uslov koji se odnosi na godine života (60 godina života muškarac), što nije uslov za lica koja pravo na penziju ostvaruju kod Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Sud BiH je ocijenio da zbog različitih uslova za sticanje prava na penziju koja su propisana entitetskim zakonima, u konkretnom slučaju nema diskriminacije od strane tužene jer je tužena kao poslodavac bila dužna da primjeni Zakon o policijskim službenicima prema svim policijskim službenicima na isti način, bez obzira na mjesto prebivališta, odnosno bez obzira u kojem entitetu ostvaruju pravo na penziju. Istaknuto je i da apelant nije ni opredijelio zahtjev na utvrđivanje diskriminacije, da bi se u tom pogledu preispitivali i ostali uslovi propisani Zakonom o zaštiti od diskriminacije. Nadalje, Sud BiH je ocijenio da je apelant neosnovano smatrao da je na njegov slučaj primjenjiva Odluka Ustavnog suda broj AP 12/09 od 28. maja 2010. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da u konkretnom slučaju poslodavac bi upravo počinio diskriminaciju kada bi zaposlenicima, odnosno policijskim službenicima koji pravo na penziju ostvaruju kod Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske dao mogućnost da rade i nakon navršenih 40 godina penzijskog staža, iako to pravo nemaju policijski službenici koji pravo na penziju ostvaruju kod Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine.

4. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u vezi sa čl. 6., 7.(a), (i) i (ii) i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona nakon što je navršio 40 godina penzijskog staža, međutim, u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o PIORS, nije mogao ostvariti pravo na starosnu penziju iz razloga što nije ispunjavao uslove u pogledu godina života (u momentu prestanka radnog odnosa apelant je imao 53 godine). Smatra da ne može biti žrtva ove očigledne zakonske neusklađenosti. Apelant također smatra da je zbog navedenog diskriminiran, te navodi da lica u istoj situaciji koja imaju prebivalište u Republici Srpskoj ne mogu ostvariti pravo na penziju, dok lica koja imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine mogu (po relevantnim federalnim zakonskim odredbama potrebno je samo navršenje 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života). Apelant smatra da za navedeno različito postupanje nema razumnog opravdanja. Apelant navodi da se navedeno može zaključiti i iz akata Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine upućenih nadležnim organima, a koje je priložio uz apelaciju. Smatra da je na njegov slučaj u cijelosti primjenjiva Odluka Ustavnog suda broj AP 12/09 od 28. maja 2010. godine.

5. Apelantov punomoćnik je podneskom od 23. maja 2016. godine obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu, nakon što je apelantu prestao radni odnos, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, kojim je apelantu omogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju bez obzira na godine. Međutim, kako navedene zakonske izmjene djeluju samo ubuduće, apelant se i dalje smatra žrtvom povrede ustavnih prava navedenih u apelacijama i traži da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu navedenih prava.

6. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“ broj 103/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

U članu 42. dodaje se novi stav 3, koji glasi:

"(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.".

Član 22.

Ovaj zakon objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srpske", a stupa na snagu 1. januara 2016. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da je konačnom odlukom Suda BiH odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje predmetnih rješenja kojim mu je prestao radni odnos i slijedom toga ostvarivanje prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja drugostepene presude Suda BiH slijedi da je apelant u momentu donošenja predmetnih rješenja ostvario ukupno 40 godina penzijskog staža, te mu je stoga u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, prestao radni odnos. Nadalje, slijedi i da je Sud BiH u konkretnom slučaju utvrđivao zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, ali ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pošto je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje predmetnih odluka o prestanku radnog odnosa. Ustavni sud podsjeća da je apelant apelacionim navodima vezanim za osporene odluke ukazivao na neusklađenost Zakona o policijskim službenicima BiH sa Zakonom o PIO, uslijed koje mu je bilo onemogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju, iako mu je radni odnos prestao po sili zakona. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH osporene odluke detaljno obrazložio pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima BiH, a Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi Republike Srpske u međuvremenu uočili postojanje problema neusklađenosti ova dva zakona, te u cilju zaštite prava apelanta i drugih policijskih službenika koji se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji, upravo i donijeli Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je stupio na snagu 1. januara 2016. godine, a čijim članom 4. je u odnosu na ta lica otpao drugi uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju – navršavanje određenog broja godina života. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da je u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je donesen prije podnošenja apelacije, apelantu dakle omogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju. Ustavni sud ukazuje da upravo iz odredaba navedenog zakona proizilazi namjera zakonodavca da reguliše situaciju koja je nastala uslijed neusklađenosti predmetnih zakona i popuni nastalu pravnu prazninu tako što će omogućiti apelantu i drugim policijskim službenicima da ostvare pravo na starosnu penziju od momenta ispunjavanja uslova navršavanja 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Dakle, suprotno tvrdnji apelanta da će to pravo moći ostvariti samo ubuduće, tj. od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, jer mu novi zakon omogućava ostvarivanje ovoga prava od dana ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetima br. AP-4764/15 i AP 4668/15, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju nadležnih organa i suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-4764/15 od 15. novembra 2017. godine i AP 4668/15 od 6. decembra 2017. godine, vidi na www.ustavnisud.ba).

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na koja se pozvao a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi u odnosu na osporene presude očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-935/16 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio