Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4569/17 (S. H.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4569/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4569/17, rješavajući apelaciju Seada Huskanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Huskanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 056677 16 Gž od 9. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Huskanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 056677 17 Rev od 13. jula 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 056677 16 Gž od 9. decembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-603/17 od 10. maja 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-1079/17, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Okružnog suda, između ostalog, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca (M.R.) i apelant je obavezan (kao prvotuženi) da tužiocu na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 16.966,50 KM.
2. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant do 1993. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu (bliže označen u obrazloženju drugostepene odluke), da je na predmetni stan u junu 1993. godine bačena eksplozivna naprava, te da je tom prilikom došlo do oštećenja objekta. Zatim da je apelant u junu 1993. godine potpisao izjavu da vlasniku stana (Elektromehanika dd.) ustupa stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da je Čajavec Holding Elektromehanika d.d. donijelo rješenje o prestanku stanarskog prava apelanta na predmetnom stanu. Takođe je navedeno da je tužilac u isto to vrijeme sa Čajavec Holding Elektromehanika d.d. zaključio ugovor, kojim je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu dodijelio tužiocu predmetni stan na privremeno korištenje, a tužilac se obavezao da će predmetni stan dovesti u uslovno stanovanje, te je potpisao i izjavu (da je saglasan da mu se izda rješenje na predmetnom stanu i da na sebe preuzima teret sanacije stana bez dodatnih obaveza prema davaocu stana na korištenje). Okružni sud je ukazao da je nesporno da je tužilac predmetni stan adaptirao i da je u stanu kao privremeni korisnik boravio sve do donošenja pravnosnažnih presuda, a kojim je utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 35. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine propisano da lice čije je pravo privremenog korišćenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 3. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnost ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, da je stavom 2. navedenog člana propisano da u slučaju kad je sud odredio naknadu sredstava licu iz stava 1., vlasnik ili nosilac stanarskog prava može u skladu sa ZOO namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili od davaoca stana na korištenje. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je tužilac tokom prvostepenog postupka, dokazao postojanje pravnog osnova za privremeno korištenje predmetnog stana, zatim da je stan bio oštećen, da je ulaganjem svojih ličnih novčanih sredstava stan adaptirao, te da je tužilac stan koristio sve do vraćanja u posjed apelantu kao prijeratnom nosiocu stanarskog prava. Takođe, Okružni sud je ukazao da je, u pogledu visine ulaganja, pravilno prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke utvrdio da je tužilac na ime nužnih ulaganja u sanaciju stana uložio lična sredstva u iznosu od 16.966,50 KM. Naime, citirana odredba Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine daje pravo na naknadu nužnih troškova koji su bili neophodni za njegovo korištenje. Okružni sud je zaključio da su iz naprijed navedenih razloga neosnovani žalbeni navodi apelanta da se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Okružni sud je ukazao da se ovdje ne radi o šteti za čije je postojanje potrebna radnja štetnika, koje i nema u ovom slučaju, već se radi o pravu na naknadu po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koji je u ovoj situaciji „lex specialis” u odnosu na ZOO. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je sud djelimično izveo pogrešne zaključke, prije svega, ističući da je nebitan prigovor da je tužilac potpisao izjavu da neće tražiti nadoknadu za ulaganje, a iz razloga da dokaz ne utiče na drugačiju odluku suda. Apelant smatra da činjenica da je stan bio miniran i devastiran dok je apelant kao nosilac stanarskog prava još bio u njemu, da mu je to stanarsko pravo prestalo 16. juna 1993. godine na osnovu rješenja pravnog subjekta koji se u tom momentu ponašao kao vlasnik, te da je taj subjekt tužitelju rješenjem od 16. juna 1993. godine dodijelio devastiran stan, isključuju primjenu odredaba člana 35. stav l. te ostavlja mogućnost za primjenu člana 35. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman