Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4993/17 (P. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Doživotno izdržavanje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4993/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4993/17, rješavajući apelaciju Petra Babića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Petar Babić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 015643 17 Gž 2 od 24. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Babić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnio je 29. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 015643 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 015643 17 Gž 2 od 24. februara 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2183/17 od 7. septembra 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 015643 14 P 2 od 7. marta 2016. godine kojom su izdvojene iz zaostavštine ostaviteljice S. B. nekretnine (preciznije označene i opisane u izreci prvostepene odluke) upisane u određeni posjedovni list u dijelu 1/1, a što predstavlja suvlasničke dijelove upisane na ime ostaviteljice u određenim zemljišno-knjižnim ulošcima (preciznije navedeno u izreci prvostepene odluke) i utvrđeno da su predmetne nekretnine vlasništvo i posjed tužitelja P. B. koje je stekao po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 25. septembra 1990. godine između ostaviteljice, kao primaoca izdržavanja i tužitelja, kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod Osnovnog suda u Gradačcu, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužitelj na osnovu presude upiše kao vlasnik i posjednik. Osim toga, Presudom Osnovnog suda u Modriči od 7. marta 2016. godine odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između ostaviteljice i tužitelja.
2. U obrazloženju osporene konačne odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li je ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen između ostaviteljice i tužitelja pravno valjan, tj. da li je zaključen u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju čije odredbe su se primjenjivale u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 120. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, te da će prilikom ovjere sudija pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Okružni sud je ukazao da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju sastavljen u pismenom obliku i da je ovjeren od strane sudije Osnovnog suda u Gradačcu 25. septembra 1990. godine, kao i da je sudija strankama pročitao ugovor i upozorio ih na posljedice zaključenja. Takođe, ukazano je da su stranke potpisale ugovor, s tim što je ostaviteljica ostavila otisak prsta na ugovor, jer je bila nepismena. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju u potpunosti zadovoljena forma, pa iz tog razloga ugovor ne može biti ništav. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je istaknuto da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da ugovor nije pravilno ovjeren, da nije posebno napisano da stranke pristupaju potpisivanju ili stavljanju otiska prsta na ugovor, te da je prilikom stavljanja otiska prsta ostaviteljice na ugovor bilo potrebno prisustvo dva svjedoka. Naime, Okružni sud je istakao da je sve navedeno učinjeno u prisustvu sudije nadležnog suda, koji je svojim potpisom potvrdio da su te radnje obavljene, iz kog razloga nije bilo potrebno da se primjenjuju odredbe Zakona o ovjeravanju rukopisa i prepisa, kako to neosnovano smatra apelant.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da su paušalno cijenjeni dokazi, naročito oni koji se tiču predmeta i sadržine ugovora o doživotnom izdržavanju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje o neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji je usmjeren na utvrđivanje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, ukazujući da je prilikom zaključenja navedenog ugovora u potpunosti zadovoljena forma propisana relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman