Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4399/17 (Đ. K.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Reformatio in peius
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4399/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4399/17, rješavajući apelaciju Đorđa Kićanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đorđe Kićanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 Pr 041865 17 Pžp 2 od 25. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđe Kićanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Pr 041865 17 Pžp 2 od 25. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 Pr 041865 17 Pr 2 od 29. maja 2017. godine, kojim je apelant, pored ostalog, oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 23. Zakona o javnom redu i miru, te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM.

2. U toku prekršajnog postupka, koji je okončan osporenom odlukom utvrđeno je da se policijski službenik, vršeći radnju legitimisanja radi utvrđenja identiteta lica, usmeno obratio apelantu sa zahtjevom da pokaže i preda na uvid ličnu kartu ili putnu ispravu, a koja radnja legitimisanja je preduzeta radi provjere identiteta lica koje predstavlja prijetnju javnom redu i miru, kojom prilikom se apelant predstavio kao Tanasić, na koji način je apelant upotrijebio lažne podatke kao svoje.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja, Osnovni sud je naveo, između ostalog, da je postupajući po uputama drugostepenog suda (rješenjem od 21. decembra 2016. godine ukinuto rješenje prvostepenog suda od 6. jula 2016. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje) rješenjem od 28. februara 2017. godine pozvao podnosioca zahtjeva da izvrši dopunu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, što je podnosilac zahtjeva učinio aktom od 6. marta 2017. godine. Dalje, Osnovni sud je naveo da je svjedok M. Lj. (policajac) u svom iskazu jasno naveo da je sa kolegama, nakon dojave da određena lica narušavaju javni red i mir galamom i vriskom, na licu mjesta zatekao određena lica, da su im zatražili lična dokumenta, nakon čega su dva lica pokazala lična dokumenta, dok je jedno lice reklo da se preziva Tanasić, da bi u policijskoj stanici bio utvrđen identitet lica koje se predstavilo kao Tanasić. Osnovni sud je naveo da je svjedok A. B. (policajac) potvrdio iskaz svjedoka M. Lj., pa tako iz iskaza ovih svjedoka jasno proizilazi da je apelant upotrijebio lažne podatke kao svoje s ciljem obmanjivanja policijskih službenika. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da nije osnovan apelantov navod da je u ponovljenom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno načelo reformatio in peius, iz razloga što se u ponovnom postupku apelantu stavljaju na teret isti prekršaji, ne teži, pa se njegov položaj nakon podnesene žalbe nije pogoršao.

4. U obrazloženju drugostepene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da nije osnovan apelantov žalbeni navod da je učinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka koja se ogleda u tome da je prvostepeni sud postupio protivno odredbama člana 321. Zakona o krivičnom postupku u vezi sa članom 105. stav 3. Zakona o prekršajima, jer je u ponovnom postupku zahtijevao uređenje činjeničnog opisa zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka na apelantovu štetu, na način da je za razliku od prvobitnog činjeničnog opisa koji uopšte nije imao obilježje prekršaja, po zahtjevu suda činjenični opis uređen u smislu da ima obilježje prekršaja. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je uvidom u spis utvrđeno da je prvobitnim zahtjevom apelantu stavljeno na teret da je počinio prekršaj iz člana 23. Zakona o javnom redu i miru na način „da je prilikom utvrđivanja identiteta dao policijskim službenicima lažne podatke“, a da je u ponovnom postupku prvostepeni sud pozvao podnosioca zahtjeva da precizira zahtjev na način koji policijski službenik je utvrđivao identitet i čiji je identitet utvrđivan, na koji način je tu radnju provodio i kojim povodom, što je ovlašteni podnosilac zahtjeva i učinio podneskom od 6. marta 2017. godine. S obzirom da je zahtjev dopunjen samo u pogledu činjenica koje ne čine bitno obilježje predmetnog prekršaja, Okružni sud je istakao da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je u ponovnom postupku povrijeđene načelo zabrane reformatio in peius, jer se apelantu dopunjenim zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka stavlja na teret isti prekršaj, dok ni nova odluka u pogledu izrečene sankcije nije teža u odnosu na apelanta.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da dopuna zahtjeva ne predstavlja preciziranje činjenica koje su nedostajale u ukinutom rješenju prvostepenog suda, već predstavlja potpuno novi zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. Apelant ukazuje da je došlo do povrede načela reformatio in peius. Apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno pravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantov navod kojim ukazuje na povredu načela reformatio in peius, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud argumentovano i jasno obrazložio zbog čega smatra da dopunjenim zahtjevom nije povrijeđeno ovo načelo, tako da Ustavni sud u navedenim razlozima ne može naći elemente koji bi ukazali na arbitrarnost u odnosu na taj dio osporene odluke. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4399/17 (Đ. K.) | Sudska praksa | Aktio