Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4872/17 (G. J.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4872/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4872/17, rješavajući apelaciju G. J., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela G. J.

protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 195901 16 Gž od 9. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G. J. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vladimir Kovačević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 22. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 195901 17 Rev od 21. septembra 2017. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 195901 16 Gž od 9. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2348/15 od 25. oktobra 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-3646/17, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je utvrđeno da je ugovor o zakupu od 31. marta 2009. godine, zaključen između tužioca (Z. V.) kao zakupodavca i apelantice kao zakupca raskinut, te je obavezana apelantica da tužiocu preda predmetno zemljište. Takođe, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužiocu dug na ime neisplaćene zakupnine za određeni period.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je Ugovor o zakupu dvostran, po pravilu konsenzualan, komutativan i ugovor sa trajnim prestacijama kojim se zakupodavac obavezuje da preda zakupcu određenu stvar na upotrebu, a da se zakupac obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom (član 583. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, da zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu, ako zakupac ne plati zakupninu ni u roku od 15 dana, pošto ga je zakupodavac pozvao na plaćanje (član 584. stav 1. ZOO). Zatim, da odredba člana 27. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisuje da je otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija punovažan kada između dana dostave otkaza protivnoj strani i dana kada treba da prestane zakupni odnos protekne vrijeme određeno ugovorom ili tim zakonom (otkazni rok). Okružni sud je ukazao da iz činjeničnog stanja proizlazi, da je predmetni ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme na period od pet godina, počev od 1. maja 2009. godine do 1. maja 2014. godine (stav III ugovora), da ugovor o zakupu poslovnog prostora može prestati i prije isteka roka bez opomene ako zakupac ne plaća na vrijeme zakupninu. Nadalje, da je otkazni rok 30 dana od dana uručenja otkaza u pismenom obliku (stav V ugovora), te da je zakupac po prestanku ugovora dužan zakupodavcu predati zemljište u stanju u kakvom ga je primio (stav VI ugovora). Okružni sud je istakao da kod utvrđenog činjeničnog stanja, da je apelantici kao zakupcu istekao predmetni ugovor o zakupu 1. maja 2014. godine, istekom roka na koji je zaključen, odnosno 23. juna 2014. godini istekom otkaznog roka od 30 dana od dana prijema otkaza 23. maja 2014. godine, pa da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se nisu stekli uslovi za raskid ugovora o zakupu. Nadalje, da pravilno žalba tužioca ukazuje da je zbog pogrešnog pravnog pristupa, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, član 595. stav 1. ZOO, koji propisuje da ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme prestaje samim protekom vremena za koje je zaključen. Zatim, da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 596. ZOO, jer se zakupodavac po proteku vremena na koje je ugovor o zakupu bio zaključen, protivio da zakupac produži da upotrebljava stvar. Okružni sud je ocijenio da u tom slučaju nije došlo do zaključenja novog ugovora o zakupu, jer je zakupac i pored saznanja, odnosno priznanja da je primio otkaz ugovora o zakupu nastavio samovoljno da koristi predmet zakupa. Nadalje, da ako po isteku ugovorenog vremena poslovne prostorije ne budu ispražnjene i predate, da zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija (član 32. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija). Prema tome, da kako se apelantica i nakon isteka otkaznog roka nalazi u posjedu predmeta zakupa, da je valjalo primjenom citirane odredbe zakona usvojiti tužbeni zahtjev tužioca obavezujući apelanticu da tužiocu preda poslovni prostor slobodan od lica i stvari. Zatim, da je tačno da je predmetnim ugovorom o zakupu, ugovorena zakupnina u mjesečnom iznosu od 100,00 KM (stav II ugovora). Međutim, da je apelantica izvedenim materijalnim dokazom (potvrdom o izvršenim uplatama zakupnine, koju su potpisale obje ugovorne strane i koja kao dokaz nije sporna među ugovornim stranama) dokazala tačnost tvrdnje tužioca da su se usmeno dogovorili da zakupnina bude prvo po 250,00 KM mjesečno (jer je apelantica platila tužiocu za period od 1. januara do 30. juna 2010. godine iznos od 1.500,00 KM, a zatim od 1. jula do 31. decembra 2011. godine u mjesečnom iznosu od po 200,00 KM). Okružni sud je zaključio da je iz navedenih razloga uvažavanjem žalbe tužioca valjalo obavezati apelanticu da plati dug na ime zakupnine do raskida ugovora u dosuđenom iznosu za period od 1. januara 2012. godine do 31. maja 2014. godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da su ona i tužilac zaključili predmetni ugovor o zakupu, u kojem je ugovorena mjesečna cijena zakupnine od 100,00 KM, pa da je pogrešan stav Okružnog suda koji ide u prilog tužioca (koji je u žalbi naveo da je u ugovor stavljena manja cijenu zakupnine), iz razloga što je ugovor zakon za stranke, te da su stranke dužne isti poštovati onako kako je to u ugovoru navedeno. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana zloupotrebe prava i nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelantice. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4872/17 (G. J.) | Sudska praksa | Aktio