Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5331/15 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Javna vlast
- Troškovi i izdaci
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5331/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine u predmetu broj AP-5331/15, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 058210 14 Rev od 8. septembra 2015.
godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 058210 13 Pž od 30. oktobra 2014. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 058210 04 Ps od 24. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Tuzlanskog kantona, podnio je 1. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 058210 14 Rev od 8. septembra 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 058210 13 Pž od 30. oktobra 2014. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 058210 04 Ps od 24. oktobra 2013. godine,
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 058210 04 Ps od 24. oktobra 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev DOO Hotel „Tehnograd“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelant obavezan da na ime troškova korištenja poslovnog prostora, troškova za utrošenu vodu, PTT troškova, troškova za odvoz smeća, električne energije i naknade plaća u periodu od maja 1997. godine do 1. januara 2000. godine, isplati određene novčane iznose (bliže navedeno u izreci presude) sve uz kamatu počev od 21. maja 2001. godine do isplate. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen.
3. Kantonalni sud je presudom broj 32 0 Ps 058210 13 Pž od 30. oktobra 2014. godine prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, cijeneći neosnovanost žalbenih tvrdnji, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je izveo zaključak da se prvobitno podnesena tužba protiv apelanta od 6. oktobra 1997. godine pod brojem Ps 544/97 donošenjem rješenja od 2. juna 1999. godine smatra povučenom (potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda), da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može primijeniti zastarni rok od tri godine koji je propisan u odredbi člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer se parnične stranke nisu nalazile u ugovornom odnosu prometa roba i usluga te da predmetno potraživanje tužitelja koji je platio navedene režije odgovarajućim preduzećima za vrijeme boravka izbjeglih i raseljenih lica u njegovom objektu, prema apelantu zastarijeva u opštem zastarnom roku od pet godina (član 371. ZOO), ali da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može primijeniti jer je tužbeni zahtjev postavljen za period koji je kraći od pet godina (konkretno od 21. maja 1997. godine do 1. januara 2000. godine). U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora nedostatka pasivne legitimacije, pa dakle i pravilnosti prvostepene presude u tom dijelu, Kantonalni sud je ponovio da je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda (potvrđena presudom Vrhovnog suda) utvrđena pasivna legitimacija apelanta za naknadu štete na objektu i pokretnim stvarima koje je proizašlo iz smještaja izbjeglih i raseljenih lica u objektu tužitelja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud na temelju svih izvedenih dokaza, između ostalog i nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke kao i iskazom svjedoka (direktora tužitelja u relevantnom periodu) obavezao apelanta da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime troškova koje je tužitelj imao povodom smještaja izbjeglih i raseljenih osoba u svom objektu, temeljem odredbe člana 218. ZOO.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 058210 14 Rev od 8. septembra 2015. godine usvojena je revizija tužitelja i predmet vraćen na ponovni postupak u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva (preko dosuđenog iznosa), dok je apelantova revizija protiv drugostepene presude odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su u utuženom periodu u hotelu tužitelja boravila izbjegla i raseljena lica i da je tužitelj u relevantnom periodu javnim preduzećima koja su osiguravala vodu, struju i odvoz smeća vršio uplate a na poslovima održavanja hotela i pružanja usluga izbjeglim i raseljenim licima angažovao ukupno 13 svojih radnika kojima je izvršio isplate iz radnog odnosa, te je visina tužbenog zahtjeva utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka. S tog aspekta je drugostepeni sud, suprotno revizijskim prigovorima, u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja uz razloge koje je kao potpune, jasne i svoje prihvatio Vrhovni sud, cijeneći da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe materijalnog prava i to odredbe čl. 218. i 277. ZOO.
5. Apelant ukazuje da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, ukazujući da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije odbijen bez obrazloženja te da se stoga osporene presude ne mogu u cijelosti ispitati. Osim toga, smatra da su osporene presude nerazumljive i kontradiktorne i da nakon odluke o demobilizaciji iz 1997. godine nije postojao pravi osnov za obavezu koja mu je osporenim presudama uspostavljena.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant suštinski kršenje navedenih prava obrazlaže nedostacima koji se odnose na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava sugerišući da u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao biti obavezan za naknadu duga tužitelju. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu relevantne zakonske propise na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama i koje su ti sudovi doveli u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, zatim naveli detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje temeljem kog je za apelanta uspostavljena obaveza vraćanja duga, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta, što je gledano u cjelini u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman