Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5460/15 („INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5460/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine u predmetu broj AP-5460/15 rješavajući apelaciju „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 109745 15 Rev od 29. septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109745 13 Gž od 8. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109745 11 P od 24.
juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 109745 15 Rev od 29. septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 109745 13 Gž od 8. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 109745 11 P od 24. juna 2013. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-4793/13 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- AP-4793/13 od 10. februara 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-5673/14, koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 109745 13 Gž od 8. oktobra 2014. godine, jer je protiv navedene presude Kantonalnog suda apelantica izjavila reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 109745 09 I od 28. septembra 2010. godine odlučeno je da se apelantičin prijedlog za izvršenje smatra tužbom. U tužbi je navedeno da su Zilija Kurtić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) na osnovu vlastite mjenice sa klauzulom, bez protesta, koja je izdata 15. decembra 1999. godine kao izdavalac, te Ragib Bećirović (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Muhamed Čavčić (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Nura Alić (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) kao žiranti, preuzeli obavezu da će po dospjelosti sa prvotuženim solidarno isplatiti dug označen u mjenici, a potpise su ovjerili kod nadležnog organa uprave. Prema navodima tužbe mjenica je dospjela na plaćanje 2. jula 2009. godine, pa kako je protekao rok za dobrovoljno izvršenje obaveze po mjenici, podnesena je predmetna tužba.
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 109745 11 P od 24. juna 2013. godine odbijen u cjelosti apelantičin tužbeni zahtjev.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka izveo dokaz i čitanje vlastite mjenice izdate u Sarajevu 15. decembra 1999. godine sa datumom dospijeća 2. jula 2009. godine koja glasi na određeni novčani iznos (3.000,00 KM), te da je utvrdio da je prvotuženi kao njen izdavalac bezuvjetno preuzeo da plati dug za primljenu vrijednost u određenom novčanom iznosu po naredbi UPI banke (pravnog prednika apelantice) u korist Ministarstva privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Nadalje, mjenica nosi otplatu glavnice i godišnju kamatu od datuma prijema kredita do datuma otplate kredita. Svako neizvršavanje plaćanja dospjelih obaveza po ovoj mjenici, do datuma ugovorenih u Ugovoru o kreditu, povlači njeno protestiranje i naplatu duga u cijelosti, sa ugovorenom zateznom kamatom od dana prijema kredita do dana konačne otplate duga. U slučaju da izdavalac mjenice ne vrati dug, za vraćanje duga garantuju i preuzimaju obavezu drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena kao žiranti koji odustaju od svih protesta i prigovora. Navedena mjenica se poziva na Ugovor broj 36/99 od 15. decembra 1999. godine zaključen između prvotuženog kao izdavaoca mjenice i Ministarstva.
6. Nadalje, Općinski sud je naveo da je Ugovor o kreditu po svojoj prirodi strogo formalni ugovor i mora da sadrži odredbe o iznosu kredita, uslovima davanja, korištenja i vraćanja kreditnih sredstava kao bitne elemente istog u smislu odredaba člana 1066. Zakona o obligacionim odnosima, a od čega zavisi i aktiviranje instrumenata za osiguranje plaćanja po tom ugovoru tj. u konkretnom slučaju mjenice. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari apelantica, kao tužitelj na kojoj je teret dokazivanja u smislu odredaba člana 7. stav 1. u vezi sa člana 126. Zakona o parničnim postupku, nije dokazala osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, budući da nije izvodila dokaze na okolnost zaključenog Ugovora o kreditu broj 36/99, uslova davanja kredita po tom ugovoru, korištenja i rokova vraćanja tog kredita, po kojem je instrument obezbjeđenja plaćanja predmetna mjenica na kojoj zasniva svoj tužbeni zahtjev. S tim u vezi je Općinski sud naveo da apelantica u ovoj pravnoj stvari nije dokazala kada su dospjele za plaćanje obaveze ugovornih strana prema Ugovoru o kreditu iz 1999. godine što bi povlačilo protestiranje mjenice i naplatu duga u cjelosti. Stoga je Općinski sud istakao da datum dospjelosti mjenice na naplatu 2. jula 2009. godine (koji navodi apelantica u tužbi), dakle skoro 10 godina nakon zaključenja ugovora, nije mogao prihvatiti kao nesporan datum dospijeća vlastite mjenice u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi. Kako u konkretnoj pravnoj stvari apelantica nije na nesporan način dokazala osnovanost, visinu i blagovremenost svog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je na osnovu odredaba člana 123. Zakona o parničnom postupku slobodnom ocjenom izvedenih dokaza, odlučio kao u dispozitivu presude.
7. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109745 13 Gž od 8. oktobra 2014. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu odredaba parničnog postupka. Naime, Kantonalni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je prvotuženi 15. decembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema Ugovoru o kreditu zaključenim sa Ministarstvom. Navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen je u formi vlastite mjenice, a kao jemci su se potpisali drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena. Odredbom člana 108. stav 2. Zakona o mjenici koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice („Službeni list FNRJ“ broj 105/46, „Službeni list SFRJ“ br. 16/56, 54/70 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) predviđeno je da se vlastita mjenica u kojoj nije naznačena dospjelost smatra mjenicom po viđenju. Prema odredbi člana 33. navedenog Zakona mjenica po viđenju je plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. U tom smislu je Kantonalni sud naveo da je apelantica ovaj instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, s obzirom da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da Zabilješka od 2. jula 2009. godine da mjenica nije plativa odnosi se na zabilješku koju je apelantica sama sačinila i ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to predviđeno u smislu odredbi Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. Slijedom toga je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja kojeg su prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena istakli u toku prvostepenog postupka. Na kraju je Kantonalni sud naveo da je ostale žalbene razloge cijenio, ali da ih neće posebno obrazlagati s obzirom da nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 109745 15 Rev od 29. septembra 2015. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude, zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki iz člana 237. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi
10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u načinu na koji su redovni sudovi u ovoj pravnoj stvari primijenili materijalno pravo, odnosno tumačili relevantne odredbe Zakona o mjenici prilikom raspravljanja o njenom tužbenom zahtjevu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 109745 15 Rev od 29. septembra 2015. godine kojim je kao nedozvoljena odbačena njena revizija izjavljena protiv osporene drugostepene presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 109745 13 Gž od 8. oktobra 2014. godine. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda od 8. oktobra 2014. godine, kojom je meritorno odlučeno o apelantičinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud njene navode ispitati u odnosu na tu presudu i prvostepenu presudu.
15. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-5673/14, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 4793/13 od 10. februara 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je navedena konačna odluka (presuda Kantonalnog suda od 8. oktobra 2014. godine) dostavljena apelantici 28. oktobra 2014. godine, a apelacija broj AP-5673/14 podnesena 29. decembra 2014. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose uglavnom na način na je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud, smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba (Zakona o mjenici, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku) u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP-5213/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5213/15 od 16. marta 2016. godine, dostupna na web stranici www.ustavnisud.ba), kojom su obuhvaćene apelacije br. AP-5214/15, AP-5215/15, AP-5523/15, AP-5524/15, AP-5525/15 i AP-5526/15, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U navedenim apelacijama je, također, bilo pokrenuto pitanje dospjelosti naplate potraživanja po osnovu vlastite mjenice u smislu relevantnih odredbi Zakona o mjenici (član 33, član 80. i član 108. stav 2.), kao i pitanje pravne prirode-valjanosti zabilješke koju je apelantica sama sačinila u konkretnim slučajevima a za koju su redovni zaključili da ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici.
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman