Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3177/17 (M. K. i D. Č.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3177/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3177/17, rješavajući apelacije Mirsade Karić i Dževade Čolaković, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele:

Mirsada Karić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 132397 17 Rsž od 22. maja 2017. godine i Dževada Čolaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 107630 17 Rev od 21. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3177/17

1. Mirsada Karić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Jonjić advokat iz Zenice, podnijela je 26. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 132397 17 Rsž od 22. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tuženog (Grad Zenica) je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen u cjelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj za utuženi period isplati određene novčane iznose na ime razlike manje isplaćene naknade za topli obrok, regresa za korištenje godišnjeg odmora i otpremnine.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelantica zasniva tužbeni zahtjev na činjenici da je bila zaposlenica tuženog, te da su joj u utuženom periodu od 30. decembra 2012. godine do 30. decembra 2015. godine navedene naknade isplaćivane u manjim iznosima od onih koji su propisani odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-20/15 od 27. januara 2016. godine utvrđeno da je Kolektivnim ugovorom povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu u općinama Vareš, Vogošća, Tešanj i Jajce, te Grada Zenice. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne i općinske vlasti, za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom, neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da se Kolektivni ugovor prestao primjenjivati od 23. marta 2016. godine, kao datuma kada je odluka Ustavnog suda FBiH broj U-20/15 objavljena u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine broj 22/16. S obzirom da u vrijeme donošenja prvostepene presude (16. juna 2016. godine) nije bilo materijalno-pravne osnove za dosudu koju apelantica traži, Kantonalni sud je konstatovao da je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

AP-5203/17

3. Dževada Čolaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Jonjić advokat iz Zenice, podnijela je 11. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 107630 17 Rev od 21. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženog (Grad Zenica) i nižestepene presude preinačene tako što je odbijen u cjelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj za utuženi period isplati određene novčane iznose na ime razlike manje isplaćene naknade za topli obrok i regresa za korištenje godišnjeg odmora.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da u postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da apelantica zasniva tužbeni zahtjev na činjenici da je bila zaposlenica tuženog u utuženom periodu od 7. maja 2011. godine do 5. decembra 2013. godine, te da joj je rješenjem tuženog od 30. decembra 2013. godine prestao radni odnos usljed navršenih 40 godina radnog staža, te da su joj navedene naknade isplaćivane u manjim iznosima od onih koji su propisani odredbama Kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-20/15 od 27. januara 2016. godine utvrđeno da je Kolektivnim ugovorom povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu u općinama Vareš, Vogošća, Tešanj, Jajce i Grada Zenice, te da iste nisu dužne primjenjivati odredbe navedenog Kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da polazeći od navedene odluke Ustavnog suda FBiH, koja po pravilu djeluje od momenta njenog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ako je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, drugostepeni sud je pogriješio kada je zaključio da se odluka Ustavnog suda FBiH ne odnosi na konkretan predmet. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je odluka Ustavnog suda FBiH objavljena 23. marta 2016. godine, dok je drugostepena presuda donesena 22. aprila 2016. godine (nakon donošenja odluke Ustavnog suda), odnosno o apelantičinom zahtjevu nije bilo pravosnažno odlučeno prije objave odluke Ustavnog suda FBiH. Vrhovni sud je konstatovao da nakon odluke Ustavnog suda FBiH "sporni" Kolektivni ugovor nije mogao proizvoditi po tuženog nikakve pravne efekte, pa dakle ni apelantičinom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno, jer se zasniva na predmetnom Kolektivnom ugovoru.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3177/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice navode da je Kolektivni ugovor bio na snazi za utuženi period i da se kao takav imao primijeniti u konkretnim slučajevima, jer predstavlja materijalno-pravni osnov potraživanja apelantica prema tuženom. Apelantice smatraju da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenile odredbe materijalnog prava. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana diskriminacije), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi o povredi navedenih prava u apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2821/17 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3177/17 (M. K. i D. Č.) | Sudska praksa | Aktio