Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3521/17 (Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3521/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3521/17, rješavajući apelacije Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac protiv:
-Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 001525 14 Rev od 15. maja 2017. godine i -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 090519 16 Rev od 31. augusta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3521/17
1. Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Smajlović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. augusta 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 001525 14 Rev od 15. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da na ime razlike plaće za utuženi period isplati tužiteljima (M. D., P. B., M.D., H. B. i E. Dž.) određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
AP-5370/17
2. Apelant, kojeg zastupa Mirza Smajlović, advokat iz Tuzle, podnio je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 090519 16 Rev od 31. augusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da na ime razlike plaće za utuženi period isplati tužitelju (M. H.) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3521/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
4. U obrazloženju osporenih odluka, navodi se, između ostalog, da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaća za utužene periode, te da se zahtjev zasniva na odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnostima hemije i nemetala u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). Nadalje je navedeno da su tužitelji bili zaposlenici apelanta na neodređeno vrijeme po osnovu ugovora o radu, koji sadrže opisno vrstu poslova koje će tužitelji obavljati i kvalifikacionu grupu kojoj pripadaju, u smislu odredbe člana 10. Pravilnika o radu apelanta od 18. septembra 2003. godine. Osim toga, konstatovano je da apelant jeste privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, što je bio i u vrijeme zaključenja ugovora o radu sa tužiteljima, ali da iz preambule predmetnih ugovora o radu proizilazi da su isti zaključeni, pored ostalog, na osnovu člana 6. GKU, što znači da je apelant prihvatio primjenu navedenog GKU i nakon promjene vlasničke strukture. Također, zaključeno je da se osim ugovora o radu i interni akti apelanta (Pravilnik o radu i interni kolektivni ugovor) zasnivaju na odredbama GKU, što znači da je normativni dio GKU inkorporiran u akte apelanta. Shodno tome, Vrhovni sud zaključuje da promjena vlasničke strukture ne spriječava zaposlenike da zaštitu stečenih prava, zasnovanim na normativnom dijelu GKU, ostvaruju u sudskom postupku, jer zbog navedenog GKU obavezuje apelanta. Osim toga, utvrđeno je da GKU sadrži sve parametre za obračun osnovne plate, pa je tako odredbom člana 42. GKU propisano da najniža plata zaposlenika iznosi 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i da je najniža plata osnovica za obračun osnovne plate zaposlenika, dok je odredbom člana 43. GKU propisano da se svi poslovi, prema kriteriju stepena stručne spreme, razvrstavaju u osam grupa, a odnos između najnižeg i najvišeg koeficijenta složenosti poslova utvrđuje se u omjeru 1:4. S tim u vezi, zaključeno je da iz navedenih odredaba GKU proizlazi da je koeficijent složenosti poslova, kao jedan od parametara za obračun osnovne plaće, određen prema stepenu stručne spreme zaposlenika, a Ugovori o radu tužitelja sadrže opis poslova svakog tužitelja i kvalifikacione grupe, za koje je Pravilnikom o radu apelanta utvrđen stepen stručne spreme, a na osnovu kojeg je određen koeficijent složenosti poslova svakog od zaposlenika, pa i tužitelja. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud konstatuje da se u odnosu na zahtjev tužitelja, za isplatu razlike plaće, GKU primjenjuje.
Apelacioni navodi
5. U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je apelant firma sa većinskim privatnim kapitalom pa da se na njega ne mogu primijeniti odredbe GKU, imajući u vidu da se isti shodno odredbama člana 2. odnosi na firme sa većinskim državnim kapitalom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe GKU, u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3371/16 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatima postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman