Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5176/15 (D.P.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5176/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5176/15, rješavajući apelaciju D.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D.P. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 038048 15 Rsž od 17.
augusta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 038048 13 Rs od 19. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D.P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Karanovca, koju zastupa Mirjana Ninković, advokat iz Doboja, podnijela je 20. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 038048 15 Rsž od 17. augusta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 038048 13 Rs od 19. marta 2015. godine. Na traženje Ustavnog suda apelantica je 13. januara 2016. godine dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Općine Petrovo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud su 5, odnosno 2. februara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok je tužena dostavila odgovor 19. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Rs 038048 13 Rs od 19. marta 2015. godine djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantici isplati regres za godišnji odmor za 2012. i 2013. godinu u određenim novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su nezakonita rješenja tužene od 30. aprila 2013. godine, 27. maja 2013. godine, 13. maja 2013. godine, 9. jula 2013. godine, 23. jula 2013. godine i 1. novembra 2013. godine, da se obaveže tužena da apelanticu vrati na poslove koje je obavljala prije nezakonitog prestanka radnog odnosa ili na druge poslove u skladu sa stručnom spremom, te da joj isplati plate i izmiri doprinose, sve precizirano u izreci presude. Presudom je odbijen apelantičin zahtjev za isplatu razlike između primljene plate i uplaćenih doprinosa koje je ostvarila u preduzeću „Limex“ Karanovac do pune plate i pripadajućih doprinosa koje bi ostvarila kod tužene da je radila za precizirani period, te da se obaveže tužena da apelantici omogući korištenje dijela godišnjeg odmora za 2012. godinu i godišnjeg odmora za 2013. godinu u određenom trajanju. Presudom je odbijen i apelantičin zahtjev za isplatu zimnice i ogrjeva za 2012. i 2013. godinu i troškova postupka, te obavezana apelantica da tuženoj nadoknadi troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica bila u radnom odnosu kod tužene sve do 30. aprila 2013. godine, kada joj je uručeno rješenje tužene kojim je utvrđen prestanak potrebe za njenim radom. Dalje je navedeno da je apelantičin prigovor protiv navedenog rješenja odbijen, nakon čega je doneseno rješenje tužene od 9. jula 2013. godine kojim je utvrđen datum prestanka radnog odnosa sa 22. julom 2013. godine i visina otpremnine. Također je navedeno da je rješenjem Odbora za žalbe Jedinice lokalne samouprave Banjaluka odbijena i apelantičina žalba protiv rješenja načelnika. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je zaključio da je djelimično osnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se isplati razlika regresa za 2012. godinu, kao i regres za 2013. godinu. S tim u vezi, obrazložio je da se u konkretnom slučaju radilo o novčanom potraživanju apelantice iz radnog odnosa koja je bila zaposlena kao službenik administrativne službe tužene kao budžetskog korisnika, te se pozvao na odredbe člana 33. stav 1. tačka d) i člana 11. stav 1. tačka d) Općeg kolektivnog ugovora.
7. Međutim, Osnovni sud je ocijenio da na osnovu dokaza i izjave apelantice i saslušanog svjedoka Spomenke Petković nije dovedena u pitanje zakonitost odluka tužene o prestanku radnog odnosa. S tim u vezi, obrazloženo je da iz navedenih dokaza nije utvrđeno da je apelantici prestao radni odnos zbog njene nacionalne pripadnosti, što su potvrdili drugi saslušani svjedoci. Osnovni sud je citirao odredbe člana 40. stav 2. i člana 44. st. 1. i 2. Zakona o lokalnoj samoupravi, te istaknuo da je načelnik tužene, vršeći svoje zakonsko ovlašćenje, donio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta 17. aprila 2013. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te izvršio raspoređivanje službenika u skladu sa navedenim, slijedom čega je i utvrđen prestanak potrebe za apelantičinim radom. Dalje je naveo da, imajući u vidu i ostala radna mjesta iz Pravilnika, ni za jedno nije predviđena ta stručna sprema, pa je načelnik tužene primjenom odredbe člana 128. stav 4. Zakona o lokalnoj samoupravi donio rješenje kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelantici. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je razlog za prestanak radnog odnosa taj što tužena nije imala nijedno upražnjeno radno mjesto na koje bi se apelantica mogla rasporediti, odnosno da je apelantici prestao radni odnos kao tehnološkom višku. Zbog navedenih razloga, Osnovni sud nije prihvatio navode apelantice, kao ni svjedoka Spomenke Petković da su razlozi donošenja pobijanog rješenja to što je apelantica hrvatske nacionalnosti, niti su navedene potvrdile da im je načelnik tužene to rekao. Pored toga, Osnovni sud je istaknuo da su i drugi svjedoci, takođe, potvrdili da se apelantica nikome, pa ni sindikatu, a ni radnim kolegama, odnosno svojim pretpostavljenim nije obraćala za zaštitu da joj je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa zbog nacionalne pripadnosti.
8. Osnovni sud je ocijenio da su neosnovani apelantičini navodi da je tužena postupila suprotno odredbi člana 121. Zakona o radu, jer nije dostavila na razmatranje sindikalnoj organizaciji prijedlog Pravilnika, kojim je predviđeno ukidanje apelantičinog radnog mjesta. S tim u vezi, obrazloženo je da, prema navedenoj odredbi, poslodavac nije dužan da traži mišljenje sindikata u vezi sa donošenjem Pravilnika, jer je to isključiva nadležnog načelnika općine prema odredbi člana 44. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi. Nadalje, obrazloženo je i da je poslodavac prije objavljivanja Pravilnika, pozivajući se na odredbe čl. 138. i 139. Zakona o radu, dostavio sindikalnoj organizaciji akt pod nazivom obavještenje o namjeri smanjenja broja radnika u Administrativnoj službi tužene, čime je tužena ispoštovala svoje obaveze propisane odredbama čl. 138. i 139. Zakona o radu - prečišćeni tekst. Pošto je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na pobijana rješenja tužene, Osnovni sud je zaključio da su neosnovani i apelantičini zahtjevi za vraćanje na posao, isplate plate i razlike plate i uplate doprinosa. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantičin tužbeni zahtjev da joj je tužena povrijedila pravo na korištenje godišnjeg odmora. S tim u vezi, citirao je relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi (član 128. stav 4), Zakona o radu – prečišćeni tekst (Glava XII) i Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave (čl. 21. i 22). Dalje je obrazložio da je poslodavac apelantici, nakon utvrđenja da je za njenim radom prestala potreba u skladu sa navedenim odredbama, priznao prava koja joj u tom slučaju pripadaju kao što je pravo na otpremninu i otkazni rok, a pravo na godišnji odmor za 2013. godinu bi apelantica imala da je radila do 30. juna 2014. godine. U pogledu apelantičinog zahtjeva da joj je onemogućeno da radi za vrijeme otkaznog roka, Osnovni sud je ocijenio da je tužena, kao poslodavac, predmetnu odluku od 30. aprila 2013. godine donijela u skladu sa odredbom člana 136. stav 1. Zakona o radu, kojom je predviđena mogućnost da radnik, na zahtjev poslodavca, prestane da radi prije isteka otkaznog roka uz obavezu poslodavca da mu isplati naknadu plate kao da je i radio, što je tužena i učinila. Osim toga, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantičin zahtjev za isplatu naknada za obezbjeđenje zimnice i ogrjeva za 2012. i 2013. godinu, jer budžetom tužene nisu predviđena, odnosno planirana sredstva za ova davanja ni u 2012. godini ni u 2013. godini, a niti su isplaćena nijednom radniku, pa ni apelantici.
9. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 038048 15 Rsž od 17. augusta 2015. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu regresa za 2013. godine, tako što je odbijen apelantičin zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena na isplatu regresa za 2013. godinu u određenom novčanom iznosu. Presudom je dalje odbijena apelantičina žalba i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantica žalbom pobijala prvostepenu presudu zbog povrede odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pri čemu uopće nije navela koje to dokaze prvostepeni sud nije ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa drugim dokazima, pa je stoga ocijenio da su takvi žalbeni navodi paušalni i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Nadalje, ocijenio je da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude nisu mogli utjecati apelantičini navodi da je tužena prilikom otkazivanja njenog ugovora o radu povrijedila odredbu člana 3. Zakona o lokalnoj samoupravi, kao i da je jedino ona hrvatske nacionalnosti u odnosu na druge zaposlene koji su srpske nacionalnosti. S tim u vezi, obrazložio je da redovan sud nije nadležan da preispituje ustavnost i zakonitost akata tužene (Pravilnika) kojim su sistematizovana radna mjesta kod tužene, već je apelantica eventualno mogla tražiti preispitivanje njegove ustavnosti kod nadležnog suda. Dalje je naveo da je Pravilnikom ukinuto radno mjesto na kome je radila apelantica i da nije bilo moguće preraspoređivanje apelantice na drugo radno mjesto kako to propisuje odredba člana 128. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi. Stoga je Okružni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su odluke tužene na osnovu kojih je apelantici prestao radni odnos zasnovane na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi (član 40. stav 2, član 44. stav 1. i član 128. st. 1. i 4). Okružni sud je naveo da, kako je Pravilnikom ukinuto radno mjesto na kojem je apelantica radila, automatski je prestala potreba za radom apelantice, što je bio razlog za prestanak njenog radnog odnosa, te na navedeno nije mogao utjecati apelantičin navod da joj radni odnos nije mogao prestati zbog nacionalne pripadnosti. Nadalje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode da je apelantica diskriminisana u odnosu na druge radnike, jer su svi radnici čija su radna mjesta ukinuta ostali bez zaposlenja, a ne samo tužiteljica, pa se stoga nije moglo zaključiti da je u odnosu na apelanticu došlo do diskriminacije. Istaknuto je da apelantica, shodno odredbi člana 112. stav 1. Zakona o radu, nije ni tražila naknadu štete zbog eventualne diskriminacije.
11. U pogledu apelantičinih navoda da kod tužene nisu postojali razlozi za smanjenje broja zaposlenih, Okružni sud je naveo da, prema odredbi člana 128. Zakona o lokalnoj samoupravi, koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o prestanku radnog odnosa, tužena nije ni bila dužna da donese kriterije i program zbrinjavanja viška službenika. Dalje je naveo da je navedena obaveza za tuženu propisana tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi, koji se ne može primijeniti na konkretnu situaciju imajući u vidu da se primjenjuju odredbe koje su važile u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o prestanku radnog odnosa. Okružni sud je istaknuo da je iz obavještenja tužene od 12. marta 2013. godine proizlazilo da su kod tužene postojali ekonomski i organizacioni razlozi za smanjenje broja zaposlenih zbog kojih je bilo nužno preduzeti mjere radi prevazilaženja situacije u kojoj se tužena našla, te da tužena nakon prestanka rada apelantice nije zaposlila druge radnike sa istim stručnim kvalifikacijama koje ima apelantica, niti na poslove za koje apelantica ispunjava uslove. Osim toga, istaknuto je i da apelantica svojom tužbom nije tražila poništenje rješenja Odbora za žalbe od 15. jula 2013. godine iako to rješenje predstavlja pravno jedinstvo sa rješenjem tužene od 30. aprila 2013. godine (na osnovu koga je apelantici prestao radni odnos kod tužene) i rješenjem tužene od 27. maja 2013. godine (kojim je odbijena apelantičina žalba protiv rješenja od 30. aprila 2013. godine). Kako je prestanak radnog odnosa apelantici zakonit, Okružni sud je zaključio da apelantica nije imala pravo na vraćanje na rad, isplatu plata i uplatu doprinosa. Takođe, ocijenio je neosnovanim i apelantičin zahtjev za ostvarenje prava na godišnji odmor za 2012. i 2013. godinu s obzirom na to da se apelantica ne vraća na rad, pa ne može biti udovoljeno ni zahtjevu za ostvarenje prava na godišnji odmor. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepena presuda je pravilna i u dijelu u kojem je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu zahtijevanih naknada za obezbjeđenje zimnice i ogrjeva u 2012. i 2013. godini. Međutim, Okružni sud je zaključio da se osnovano žalbom tužene ukazalo da prvostepena presuda u dijelu dosuđenog regresa za 2013. godinu nije pravilna i zakonita. S tim u vezi, citirana je odredba člana 65. stav 2. Zakona o radu i član 33. stav 1. tačka d. Općeg kolektivnog ugovora, te obrazloženo da je pravo na regres vezano za korištenje godišnjeg odmora. Kako apelantica nije ni počela koristiti godišnji odmor u 2013. godini, Okružni sud je zaključio da je neosnovan apelantičin zahtjev za isplatu regresa za 2013. godinu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad zbog nacionalne pripadnosti i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno čl. 57, 107. i 109. u vezi sa čl. 5, 126, 138. i 139. Zakona o radu, odredbe člana 3. i 128. Zakona o lokalnoj samoupravi, odredbe čl. 11, 14-17. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske i odredbe člana 15. Općeg kolektivnog ugovora. Apelantica smatra da prvostepeni sud nije ocijenio dokaze u skladu sa članom 8. ZPP. Smatra da joj je radni odnos prestao nezakonito, ne uvažavajući njenu nacionalnu pripadnost i obavezu proporcionalne zastupljenosti u administrativnoj službi općine po osnovu nacionalne pripadnosti, kako je to regulisano odredbom člana 3. Zakona o lokalnoj samoupravi. S tim u vezi, apelantica ističe da tužena prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa nije primijenila odredbu člana 3. stav 3. Zakona o lokalnoj samoupravi, te da je tužena morala utvrditi konkretan način obezbjeđenja zastupljenosti konstitutivnih naroda, uvažavajući da je apelantica jedina službenica hrvatske nacionalnosti u odnosu na sve druge službenike koji su srpske nacionalnosti. Dalje navodi da u postupku nije isticala da je Pravilnik neustavan, nego da joj je protivno navedenim odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi prestao radni odnos. Kako je apelantica jedina zaposlena Hrvatica kod tužene i kako nema zaposlenika druge nacionalnosti, smatra da nije mogla biti utvrđena kao višak radnika i da joj je trebalo biti obezbijeđeno radno mjesto poštujući navedene zakonske odredbe o proporcionalnoj zastupljenosti drugih konstitutivnih naroda. Osim navedenog, apelantica smatra da je u toku postupka dokazala i da se radilo o aktima diskriminacije zbog nacionalne pripadnosti u skladu sa odredbom člana 107. u vezi sa članom 5. Zakona o radu. Apelantica, takođe, smatra da kod tužene nisu postojali razlozi ekonomske prirode za prestanak radnog odnosa, te da tužena nije postupila u skladu sa svojom obavezom da razmotri mišljenje i prijedlog sindikata o utvrđivanju viška zaposlenika, što je opširno obrazložila. Apelantica, takođe, smatra da je tužena postupila suprotno odredbi člana 63. Zakona o radu kada je apelantici uskratila pravo na godišnji odmor, te da joj je uskraćeno pravo na rad za vrijeme otkaznog roka, što predstavlja prekršaj u skladu sa Zakonom o radu. Osim toga, apelantica smatra da su osporene presude nezakonite i u dijelu kojim je odbijen apelantičin zahtjev za isplatu zimnice i ogrjeva. U pogledu zabrane diskriminacije, apelantica navodi da je stavljena u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava na rad i prava po osnovu rada u odnosu na ostale radnike, i to zbog njene nacionalne pripadnosti. Takođe, u pogledu prava na imovinu, apelantica smatra da je nezakonito lišena ranije stečenog prava na rad i po osnovu rada.
II.Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud smatra da donošenjem drugostepene presude nisu povrijeđena apelantičina prava, te da je u obrazloženju drugostepene presude dao jasne činjenične i pravne razloge za odlučivanje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud navodi da je prilikom vođenja postupka i donošenja prvostepene odluke postupao po odredbama ZPP i da se pozvao na primjenu važećeg materijalnog prava, kao i da je vodio računa o procesnim propisima. Smatra da nije bilo kršenja apelantičinih prava.
15. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13), koji se primjenjivao u predmetnom postupku, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 3.
Na osnovu rezultata na posljednjem popisu stanovništva, jedinice lokalne samouprave obezbjeđuju, u skladu sa ovim zakonom, proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda i grupa Ostalih u organima jedinice lokalne samouprave, uključujući funkcionere jedinica lokalne samouprave koji se ne biraju direktno: zamjenika načelnika jedinice lokalne samouprave, predsjednika skupštine i potpredsjednika skupštine jedinice lokalne samouprave.
Statutom i propisima jedinice lokalne samouprave, uključujući i propise koji se odnose na organizaciju administrativne službe jedinice lokalne samouprave i upošljavanje u administrativnoj službi, utvrđuju se konkretni načini obezbjeđenja proporcionalne zastupljenosti.
Član 44. st. 1. i 3.
Načelnik općine ima slobodu da samostalno utvrdi strukturu i unutrašnju organizaciju općinske administrativne službe u zakonom utvrđenim općim granicama.
Kod donošenja pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta općinske administrativne službe, načelnik općine vodi računa o finansijskim ograničenjima i javnom interesu kada se radi o administrativnim troškovima i uzima u obzir smjernice koje izdaje Vlada u cilju unapređenja ekonomičnosti rada općinske administrativne službe.
Član 128. st. 1. i 4.
Ako je u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta, službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.
Ukoliko se službenik ne može rasporediti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, načelnik općine, odnosno gradonačelnik donosi rješenje kojim se utvrđuje da mu je prestao radni odnos uz obavezu isplate otpremnine u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ broj 98/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U članu 3. u stavu 3. riječi: “administrativne službe” zamjenjuju se riječima:
“općinske uprave”, kao i u cijelom tekstu Zakona u odgovarajućem padežu.
Član 14.
U članu 40. u stavu 2. riječi: “općinskom administrativnom službom” zamjenjuju se riječima: “općinskom upravom”, kao i u cijelom tekstu Zakona u odgovarajućem padežu.
Član 53.
U članu 128. stav 4. mijenja se i glasi:
“Ukoliko se službenik u roku od tri mjeseca ne rasporedi u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, načelnik općine, odnosno gradonačelnik donosi rješenje kojim ga proglašava viškom, u skladu sa utvrđenim kriterijima za proglašavanje viška neraspoređenih službenika i programom zbrinjavanja viška službenika u jedinici lokalne samouprave.”.
Poslije stava 4. dodaju se novi st. 5. i 6, koji glase:
“Načelnik, odnosno gradonačelnik donosi kriterije i program iz stava 4. ovog člana nakon pribavljenog mišljenja sindikata koji zastupa interese uposlenih u jedinici lokalne samouprave.
Službeniku koji je proglašen viškom pripada pravo na:
1. otpremninu u skladu sa zakonom i posebnim kolektivnim ugovorom za uposlene u jedinicama lokalne samouprave, 2. godišnji odmor u trajanju predviđenom zakonom i posebnim kolektivnim ugovorom, ako ga nije iskoristio prije proglašavanja viškom i 3. otkazni rok u trajanju predviđenom zakonom i posebnim kolektivnim ugovorom radi traženja zaposlenja.”.
18. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji se primjenjivao u predmetnom postupku, u relevantnom dijelu glasi:
Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.
Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.
VI.Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 Rs 038048 15 Rsž od 17. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičina zastupnica je primila 2. oktobra 2015. godine a apelacija je podnesena 20. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum 23. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje nezakonitosti rješenja i isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
27. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno ocijenili dokaze i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
29. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je prvostepenom presudom odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja tužene, isplatu plata i razlike plata, zimnice i ogrjeva, uplatu doprinosa, te korištenje godišnjeg odmora, dok je usvojen dio tužbenog zahtjeva za isplatu regresa za 2012. i 2013. godinu. Postupajući po žalbama apelantice i tužene, Okružni sud je djelomično usvojio žalbu tužene i odbio apelantičin zahtjev za isplatu regresa za 2013. godinu, dok je u ostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Ustavni sud zapaža da apelantica opširno obrazlaže svoje viđenje okolnosti prestanka radnog odnosa i tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi, Zakona o radu, te kolektivnih ugovora kada su odbili njen tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud u obrazloženju presude ukazao da je tužena donijela Pravilnik kojim je ukinuto radno mjesto na kojem je apelantica radila, te je slijedom navedenog automatski prestala potreba za apelantičinim radom, što je bio razlog za prestanak njenog radnog odnosa. Osim toga, Okružni sud je razmotrio i apelantičine navode o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih u organima jedinice lokalne samouprave. S tim u vezi, Okružni sud je, između ostalog, ukazao da apelantičin navod da joj radni odnos nije mogao prestati zbog nacionalne pripadnosti nije mogao utjecati na zaključak suda u pogledu zakonitosti rješenja tužene, te da redovni sud nije nadležan da preispituje ustavnost i zakonitost Pravilnika. Nadalje, Okružni sud je ukazao i da su svi radnici čija su radna mjesta ukinuta ostali bez zaposlenja, te da je tužena dostavila obavještenje sindikalnoj organizaciji, mada to nije morala. Slijedom navedenog, redovni sudovi su zaključili da je apelantici prestao radni odnos u skladu da relevantnim odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o radu, te da su neosnovana i apelantičina novčana potraživanja (osim u dijelu regresa za 2012. godinu) i zahtjeva za korištenje godišnjeg odmora uz opširno obrazloženje razloga i navođenje relevantnih zakonskih odredaba. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o radu – prečišćeni tekst sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su redovni sudovi zaključili da je apelantici radni odnos prestao na zakonit način i da apelantici ne pripadaju tražena prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantičinu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama redovni sudovi su dali jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Pri tome Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Osnovnog i Okružnog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza, te primjene relevantnih zakonskih odredaba, Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.
31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana diskriminacije 32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
34. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
35. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica navodi da je stavljena u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava na rad i prava po osnovu rada u odnosu na ostale radnike, i to zbog svoje nacionalne pripadnosti.
36. Ustavni sud podsjeća da je u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana prilikom prestanka radnog odnosa, te da joj kao jedinoj službenici hrvatske nacionalnosti (u odnosu na sve ostale zaposlenike tuženog koji su srpske nacionalnosti) nije mogao prestati radni odnos u smislu člana 3. Zakona o lokalnoj samoupravi. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju zabrane diskriminacije zasnivaju na istim navodima koje je istakla pri navodnom kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka, kao i dokumentacije u spisu ne proizlazi da je apelantica bila podvrgnuta različitom tretmanu u analognoj situaciji, niti je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima neosnovani.
Pravo na imovinu 39. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Takođe, nije povrijeđeno apelantičino pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer apelantica nije ponudila dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelantica različito tretirana u odnosu na druge zaposlenike tužene.
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman