Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4953/17 (M. A.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4953/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4953/17, rješavajući apelaciju Munire Abdihodžić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Munira Abdihodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 026929 17 Rsž 2 od 27. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Munira Abdihodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 24. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantnalni sud) broj 17 0 Rs 026929 17 Rsž 2 od 27. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tuženog (,,FIS“ DOO Vitez) je djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda, tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tuženog i utvrdi da je nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu apelantice, te da se naloži tuženom da apelanticu vrati na rad, isplati joj plaće i uplati doprinose na plaću za periode koji su bliže navedeni u izreci prvostepene odluke.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda proizilazi da je apelantica bila uposlenik tuženog, a da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu apelantica bila raspoređena na poslove i radne zadatke poslovođe. Dalje, u pogledu podjele poslova između apelantice i M.Š., kao poslovođa, nije postojala nikakva pismena odluka tuženog nego njihov interni usmeni dogovor tako da je apelantica više pratila vanjsku prodaju u „šatoru”, a M.Š. se više bazirala na odjele tekstila i obuće. Takođe je navedeno, da su artikle koji su se prodavali u odjelu „šator” osim apelantica (kao poslovođe) naručivali i trgovci zaposleni na tom odjelu, tako da robu nije isključivo naručivala samo apelantica, a isto tako da je prijem robe osim apelantice vršen od strane i ostalih zaposlenika na tom odjelu-trgovaca. Kantonalni sud je naveo da je dana 24. oktobra 2010. godine izvršen popis robe, a da je nakon izvršenog popisa utvrđen manjak na artiklima iz vrtnog programa i da je manjak ukupno iznosio 6.276,92 KM, te je Sužba interne kontrole direktoru tuženog podnijela prijavu protiv apelantica zbog postojanja osnovane sumnje da nije izvršila povjerene joj poslove, a što je rezultiralo manjkom. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelantica dala pismenu izjavu na zahtjev članova interne kontrole, a da je odluka o otkazu donesena bez otkaznog roka, te da se apelantica na ovu odluku žalila, slijedom čega je njena žalba odbijena. Kantonalni sud je naveo da je odredbom član 88. Zakona o radu propisano, da poslodavac može otkazati ugovor o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radi odnos. Odredbom član 91. Zakona o radu je propisano da je obaveza poslodavcu dokazivanja postojanja razloga za otkaz u slučaju spora pred sudom, a članom 76. stav 3. tačka i. Pravilnika tuženog propisuje da težu povredu radne dužnosti predstavlja neizvršavanje i nesavjesno, neblagovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obaveza, a tačkom 17, da povredu radne dužnosti predstavlja i pričinjavanje štete poslodavcu namjerno ili u svezi sa radom. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo, čl. 88, 91. i 96. Zakona o radu, te član 76. stav 3. tačka 1. i 17. Pravilnika tuženog. Naime, Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelantica svojeručno napisala i potpisala izjavu Službi interne kontrole, da je tom prilikom pristala na djelimično snošenje odgovornosti za nastali manjak, a da je na odjelu ,,šator“ prema nalazu vještaka finansijske struke utvrđen manjak (šteta) u iznosu od 4.028,70 KM. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je apelantica na odjelu ,.šator“ obavljala poslove poslovođe i da je mogla izvršiti provjeru stvarnog stanja nekog artikla sa knjigovodstvenim stanjem preko zaposlenice tuženog. Kantonalni sud je ukazao da dovodeći u vezu ove činjenice sa navedenim odredbama Zakona o radu i Pravilnika tuženog ovaj sud izvodi zaključak da je tuženi dokazao da je apelantica počinila težu povredu radne dužnosti koja je za posljedicu imala otkazivanja ugovora o radu, odnosno da je apelantica nemarno izvršavala poslove poslovođe uslijed čega je tuženom pričinjena šteta u iznosu od 4.028,70 KM. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud zaključio da tuženi nije dokazao da je apelantica počinila težu povredu službene dužnosti jer su prijem i narudžbu robe za odjel vršili i drugi uposlenici. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da po mišljenju ovog suda ta činjenica je irelevantna obzirom da je apelantica bila poslovođa i samim tim imala je obavezu da prati narudžbe i prijem robe i da vrši sravnjenje stanja prodajnih artikla sa knjigovodstvenim stanjem. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4953/17 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio