Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3262/17 (R. Ž.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3262/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-3262/17, rješavajući apelaciju Rame Žilića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramo Žilić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 034774 13 Gž od 6. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramo Žilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 1. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 034774 13 Gž od 6. juna 2017. godine. Osporenom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 034774 12 P 12 od 30. oktobra 2012. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo da u svojstvu nosioca stanarskog prava kupi stan, bliže opisan u izreci presude, kao i prava korištenja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i zemljišta ispod zgrade, što je tužena Općina Konjic dužna priznati i trpjeti, te da Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Konjicu izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu na ime apelanta sa 1/1, te pravo vlasništva na pripadajućem dijelu zajedničkih prostorija i uređaja zgrade i zemljišta ispod zgrade.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je preduzeće "Bujice" d.o.o. Konjic raspolagalo predmetnim stanom, te je rješenjem od 17. aprila 1998. godine dodijelio na korištenje predmetni stan apelantu kao svom zaposleniku. Zatim da je apelant na osnovu navedenog rješenja zaključio ugovor o korištenju stana sa preduzećem "Konjic-Stan", a 19. juna 2000. godine i ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sa preduzećem "Bujice" d.o.o. Konjic. Nadalje je utvrđeno da je apelant 17. jula 2000. godine izvršio uplatu kupoprodajne cijene za navedeni stan certifikatima. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je Općinsko javno pravobranilaštvo, kome se apelant obratio tek 2. oktobra 2008. godine sa zahtjevom za ovjeru, odbilo ovjeriti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Također, Kantonalni sud je naveo da je među strankama nesporno da je rješenjem Službe za opću upravu, društvene djelatnosti i inspekcijske poslove od 28. februara 2007. godine predmetni stan slobodan od lica i stvari stavljen na raspolaganje Općini Konjic, jer je davalac stana na korištenje preduzeće "Bujice" d.o.o. Konjic privatizirano tokom 2001. godine. Kantonalni sud je istakao da su saslušani svjedoci saglasno izjavili da je predmetni stan proglašen napuštenim i da prijeratni nosilac stanarskog prava I. S. ili član njegovog domaćinstva nije podnio zahtjev za povrat stana, nakon čega je predmetni stan koristila A. V. sa porodicom (kao porodica poginulog borca). Nadalje je navedeno da nakon njihovog izlaska iz stana, predmetni stan nije vraćen u posjed ranijeg davaoca stana na korištenje preduzeća "Bujice" d.o.o. Konjic, već je zapečaćen i predan na raspolaganje Općini Konjic. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog proizilazi da apelant nije bio u posjedu predmetnog stana, niti je u isti ikada uselio. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Naime, zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni navedeni uslovi. Kantonalni sud je, također, mišljenja da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prema kojima ugovor o korištenju stana koji je proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine su ništavi. Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojima je ništavan onaj ugovor koji je protivan prisilnim propisima i pravilima morala društva, osim ako cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenim slučajevima ne propisuje šta drugo. Imajući u vidu činjenicu da je ugovor o korištenju stana kao i rješenje o dodjeli stana na korištenje ništavo po sili zakona, a koji su bili osnov za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana od 19. juna 2000. godine, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je u skladu sa odredbama čl. 107. i 103. ZOO, te člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ništav i ugovor o kupoprodaji stana i ne može proizvesti nikakve pravne posljedice. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da napušteni stan za koji raniji nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat, stavlja se pod upravu općinskog organa uprave nadležnog za stambene poslove (član 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima) i da je davalac stana mogao raspolagati stanom tek nakon proteka roka iz člana 18.d), te da je svaka dodjela stana suprotno navedenom ništava. Stoga je Kantonalni sud istakao da je neosnovan apelantov žalbeni navod da bi nepodnošenje zahtjeva za povrat od strane ranijeg nosioca stanarskog prava predstavljalo izuzetak od primjene člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da predmetnim stanom raspolaže tužena, a u skladu sa odredbama čl. 4. i 6. u vezi sa čl. 8. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, budući da je davalac stana privatiziran. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao i na odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojima je dodan novi član 14.a), a kojim je propisano da stanove koji su u vlasništvu preduzeća nakon privatizacije preduzeća prodaje općina na čijoj se teritoriji stan nalazi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, te Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim toga apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana diskriminacije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je ukazano u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine