Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4405/17 (Republika Srpska, Ministarstvo pravde RS-Osnovni sud u Trebinju)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4405/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4405/17, rješavajući apelaciju Republike Srpske, Ministarstva pravde RS - Osnovni sud u Trebinju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Republika Srpska, Ministarstvo pravde RS - Osnovni sud u Trebinju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 026641 17 Rsž od 30. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Republika Srpska, Ministarstvo pravde RS - Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Foči, podnio je 23. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 026641 17 Rsž od 30. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužiocu (M. K.), na ime troškova prevoza za dolazak i odlazak sa posla iz Zenice u Trebinje, za određeni vremenski period, određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 14.
(prvostepeni sud je naveo član 13.) Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca Republike Srpske propisano da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Zatim, da iz pomenute zakonske odredbe nedvosmisleno proizlazi da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove, ali je to pravo uslovljeno postojanjem propisa o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva kojim će biti regulisana visina i način ostvarivanja te naknade te u skladu s tim sredstva odobrena budžetom suda, odnosno tužilaštva. Nadalje, da nije sporna činjenica da internim propisima, odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju apelanta nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlazak s posla. Međutim, da činjenica da internim pratećim propisima nije dalje definisano pravo koje je utvrđeno zakonom, da se ne može protumačiti kao gubitak prava za tužioca. Okružni sud je istakao, da okolnost da interni propis nije donesen ne može osloboditi apelanta obaveze plaćanja tih troškova jer upravo nedonošenjem propisa apelant tužiocu čini štetu, ograničavajući njegovo pravo na imovinu. Naime, da do zadiranja u sudijinu imovinu (zarađenu platu, jer se u pravilu sudija ne smije baviti dodatnim poslovima) dolazi zbog toga što su troškovi odlaska na posao i povratka sa posla neophodni i nezaobilazni, dakle uslov su rada i moraju se podmiriti iz plate, pa je konkretan rezultat da sudijska plata nema svoju realnu vrijednost, čime je sudijin ekonomski status izmijenjen na lošije, a time je obezvrijeđen i njegov položaj. Okružni sud je ocijenio da su na takav način diskriminisane sudije prema imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja, ali i sudije koje putuju na posao u odnosu na sudije koje ne putuju. Nadalje, da takva situacija zahtjeva priznanje zakonskog prava sudija i tužilaca na naknadu na ime navedenih putnih troškova, te da bi ista bila prevaziđena, da je jedina mogućnost analogna primjena navedenih postojećih zakona ili kolektivnih ugovora koji se odnose na druge slične kategorije radnika. Okružni sud je istakao da bi minimum predstavljalo priznanje tužiocu cijene putnih troškova u javnom saobraćaju, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Zatim, da iz stanja spisa proizlazi da je tužilac, obavljajući dužnost sudije Osnovnog suda u Trebinju, povremeno (vikendom) putovao na relaciji Trebinje -Zenica i nazad, te da je u predmetnom periodu ostvario ukupno 24 putovanja na pomenutoj relaciji. Nadalje, da je elemente za utvrđivanje visine ostvarenih troškova putovanja, sud našao u potvrdama autoprevoznika o visini cijene karte u javnom saobraćaju. Okružni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor kojim se iznosi tvrdnja da prvostepeni sud nije dokazao da je tužitelj putovao četiri puta mjesečno na pomenutoj relaciji.
Apelacioni navodi
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da su sudovi donijeli odluke na osnovu odredaba člana 14. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 30/07, 118/07 i 116/12), koji zakon je prestao da važi.
Relevantni propisi
4. Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 66/14 i 60/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi apelantovih navoda kojima ukazuje da su se redovni sudovi pozvali na odredbe ranije važećeg Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, Ustavni sud ne nalazi da je takav propust redovnih sudova sam po sebi doveo u pitanje poštovanje apelantovog prava na pravično suđenje, budući da važeći Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj na identičan način reguliše predmetno pravno pitanje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-3494/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman