Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4412/17 (S. M.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4412/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4412/17, rješavajući apelaciju Senide Musić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Senida Musić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 1 Rs 002714 14 Rev od 11. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senida Musić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Olova, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 1 Rs 002714 14 Rev od 11. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Mješovita srednja škola „Musa Ćazim Ćatić“ Olovo) da joj na ime naknade razlike plaće po osnovu povećanja troškova života, razlike plaća sa naknadom za minuli rad i razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je naveo da dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće nije osnovan u smislu odredaba člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) kojima je propisano da plaće zaposlenika u srednjem obrazovanju ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja u toku postupka nije dokazivala, niti je predlagala dokaze u tom smislu da je iznos isplaćivane plaće niži od iznosa osnovne plaće koja predstavlja umnožak osnovice i koeficijenta utvrđenih u postupku pregovaranja propisanog odredbama člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora. Takođe, Kantonalni sud je naveo da nisu primjenjive odredbe člana 27. Kolektivnog ugovora kojima je regulisan način obračuna visine osnovne plaće. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se na osnovu navedene odredbe ne može utvrditi koeficijent složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljena apelantkinja, kao jednom od dva parametra za izračunavanje osnovne plaće, budući da je tom odredbom regulisano da taj koeficijent utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. S obzirom da osnovica i koeficijent iz člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora nisu utvrđeni u postupku kolektivnog pregovaranja ugovornih strana, Kantonalni sud je ukazao da je navedena odredba neprimjenjiva. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora Federacije Bosne i Hercegovine propisano da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog napretka, najmanje jednom godišnje odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na temelju usaglašenih stavova socijalnih partnera u Gospodarsko-socijalnom vijeću za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Ukoliko se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5% vrši se obavezno usklađivanje najniže bruto satnice. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja traži isplatu razlike samo na osnovu činjenice da je donesena Odluka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora kojim je određena zaštita najniže cijene rada tj. neto satnica zbog porasta troškova života u posljednja tri mjeseca, dok je apelantkinja od tužene primala plaću u spornom periodu koja nije bila isplaćivana prema najnižoj neto satnici, nego u znatno većim iznosima od iznosa najniže plaće.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, da budući da je odredbama člana 28. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovica i koeficijent za plaće utvrđuje od strane vlade nadležnog kantona i to svaka tri mjeseca (Kolektivnim ugovorom utvrđeni samo platni razredi), nije bilo moguće utvrditi kolika je osnovna plaća kao najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku po odredbama člana 27. stav 1. Kolektivnog ugovora, jer je Kolektivni ugovor propisivao samo najnižu osnovicu ispod koje se ne može obračunati najniža plaća. Vrhovni sud je ukazao da nema osnova za primjenu odredaba Općeg kolektivnog ugovora, jer u postupku nije dokazano da je apelantkinji isplaćivana plaća manja od najniže plaće iz člana 8. tog ugovora, dok za utvrđenje razlike po osnovnoj plaći (član 7. u vezi sa članom 10. ugovora) nije bilo elemenata, jer je vrednovanje poslova trebalo utvrditi kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantkinja posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP 1260/16 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4412/17 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio